Kolumne
14 dugih godina…

14 dugih godina…

Autor: Paulo Sarić Photo: ABA liga (KK Zadar)

Vole li Zadrani košarku ili samo KK Zadar?

Što se može očekivati večeras na Višnjiku? Pitanje je to koje se već danima vrti po glavama ljubitelja košarke u Hrvatskoj. Hrvatska reprezentacija danas će, s početkom u 18 sati, odigrati svoju prvu službenu utakmicu u gradu košarke nakon 8. rujna 2004. godine kada je u Jazinama pala Rusija. Koliko je vremena prošlo možda najbolje ilustrira podatak da mladi Karlo Uljarević tada nije imao niti šest godina.

Puno. Previše...

Dosta toga se promijenilo. Kako u europskoj, tako i u hrvatskoj košarci. No, dvije su stvari ostale iste. Marko Popović i Zadar. Iskusni je vanjski igrač i tada bio u reprezentativnom kadru te je u svojim Jazinama za 18 minuta ubacio 15 koševa i pomogao Hrvatskoj da dođe do pobjede.

Pop danas neće igrati zbog ozljede. Udarac je to hrvatskoj reprezentaciji, ne treba od toga bježati, ali to nije glavna priča. Glavna priča je da je došao. Tu je. Usprkos 35 godina na leđima nije mu bilo teško doletjeti iz Španjolske i pomoći kada je to potrebno. I nije jedini. Ozljedama unatoč, u Zadar su stigli i Rok Stipčević i Ivan Ramljak. Pokušao je i Toni Katić, ali nije išlo.

No, bitno je da je srce bilo jače. Jače i od tijela i od razuma koji govori da je logičnije iskoristiti slobodno vrijeme za predah i rehabilitaciju nego gubiti dane na putu kako bi uživo pogledali utakmicu.

FOTO: Fiba.com

A nisu ni oni jedini.

U reprezentaciju se vratio i iskusni Luka Žorić koji će večeras istrčati na „mjesto zločina“ na kojemu je prije samo tjedan dana odveo svoju momčad do finala Kupa „Krešimir Ćosić“ i srušio snove sedam ili osam tisuća Zadrana. Mogao je i on ostati doma, u Zagrebu, i odmarati se za nastavak sezone. Ali nije…

Nije ni Hrvoje Perić, povratnik u redove reprezentacije nakon sedam i pol godina. Visoki je Dubrovčanin godinama bio zanemarivan od strane izbornika iako je svakako imao svoje mjesto u izabranoj vrsti. No, nije je jidio. Nije zamjerao. Uzeo je vrijeme da razmisli i odlučio. I došao!

- Ovo je moj povratak u Zadar nakon osam godina. Činjenica da se igra u Zadru je presudila da se odazovem dok sam razmišljao hoću li prihvatiti izbornikov poziv. Ovdje sam proveo dvije najljepše godine u svojoj karijeri – kazao je u nedavnom intervjuu za Basketball.hr.

Došao je radi Hrvatske. Radi košarke. Ali i radi Zadra. Radi emocija koje je osjećao dok je igrao u gradu koji se toliko hvali svojom ljubavi prema košarci.

No, je li uistinu tome tako? Vole li Zadrani košarku ili samo KK Zadar? Na to pitanje, iskreno govoreći, nema jednoznačnog odgovora. Istina je da vole oboje. Ima tu i dosta kampanilizma, nemojmo se lagati. Istina je da je klub ispred reprezentacije. Istina je i da ima dosta zamjerki prema vodstvu HKS-a. Prvenstveno nekadašnjem.

Ali jednako tako, istina je i da Zadrani vole košarku. I vole reprezentaciju.

FOTO: fiba.basketball

A njoj je sada pomoć prijeko potrebna. Nakon dva poraza Hrvatska više nema pravo na kiks. Istina, protivnici nisu atraktivni. Istina, nisu ni Bog-zna-koliko kvalitetni. Istina, nadali su se Zadrani Italiji u studenom. Nisu ju dobili. Ona je morala ići u Zagreb. Iz financijskih razloga. A za to nije krivo sadašnje vodstvo Saveza, već oni koji su napravili dugove za vrijeme EuroBasketa 2015. godine. I to valja kazati. Od toga ne treba bježati.

Ali Zadar je dobio Rumunjsku i Nizozemsku. U krajnjem slučaju, dobio je i organizaciju Kupa. I ovaj put Savez nije kriv što Zadar nije ušao u finale. Dapače.

Ako je i bilo „zle krvi“, a svi koji prate košarku znaju da jest, upravo su ti potezi bili i u svjetlu pomirbe. Neki su spominjali zakapanje ratnih sjekira. A Savez je, na svoj način, pružio ruku.

Hoće li i Zadar napraviti isto? Ne radi sebe. Već radi Hrvatske.

Nakon 14 dugih godina reprezentacija je došla u grad košarke. Igrači su ozlijeđeni došli iz Španjolske i Italije, a neki su se odazvali i radi Zadra. Ma došli bi oni i inače, ali bilo je to perce koje je prevagnulo.

Sada im se treba odužiti. Pljeskom i pjesmom. Na tribinama.

Zbog Perića, zbog Popovića, zbog Stipčevića. Zbog hrvatske reprezentacije. Zbog košarke!