Uvijek je lijepo razmijeniti mišljenja s nekim tko je rođen "preko bare" i voli košarku.

Kako već znate, u hotelu Olympia u Vodicama se proteklog vikenda održavala manifestacija kolokvijalno nazvana trenerskom klinikom, u organizaciji Udruge hrvatskih košarkaških trenera (UHKT). Na klinici su sudjelovali ugledni gosti, među kojima i naš sugovornik. Adam Tatalovich je Amerikanac hrvatsko-srpskog podrijetla, a u svom životopisu je prije četrdesetog rođendana uspio ugurati 15 godina staža u NBA ligi na raznim pozicijama, te tri godine trenerskog rada u Australiji. Od prošlog ljeta je pridruženi član stručnog stožera srpske košarkaške reprezentacije, s kojom je prošle godine osvojio srebro na Eurobasketu. Uspjeli smo ga uloviti u kratkoj pauzi između predavanja i večere u prekrasnom vodičkom hotelu. 

Gospodine Tatalovichu, možete li se ukratko predstaviti našim čitateljima u Hrvatskoj? Naime, tek malobrojni su upoznati s Vašim likom i djelom. Kako sami često ističete, Amerikanac ste hrvatsko-srpskih korijena?

To je točno, rođen sam u SAD-u. Moj djed, Srbin porijeklom, je rođen u Drežnici pored Ogulina. Baka, Hrvatica porijeklom, je s otoka Krka. Po završetku 2. Svjetskog rata emigrirali su u SAD, a moj otac je rođen na tom putovanju, kada su prolazili kroz Italiju. Naselili su se u Chicagu, gdje je djed radio u parnoj elektrani. Ja sam rođen u sjevernom dijelu Indiane, nedaleko Chicaga, području koje je oduvijek imalo bogatu košarkašku tradiciju, a bilo je i puno useljenika, svojevrsni melting pot tog dijela SAD-a.

Područje je to poznato po mnogim kvalitetnim sveučilišnim momčadima, ali i NBA klubovima. Nije čudo da Vam je košarka bila prvi izbor.

Naravno. Ja sam odrastao kao veliki obožavatelj Chicago Bullsa jer, premda smo živjeli u Indiani, zemljopisno smo bili bliži Chicagu no Indiana Universityu (smještenom u Bloomingtonu, dvadesetak kilometara južno od Indianapolisa op. a.). Ljubav prema košarci sam razvio u sezoni 90/91, onoj u kojoj su Bullsi osvojili prvi naslov NBA prvaka. Ironično, u finalu su igrali protiv Lakersa, za koje je tada nastupao Vlade Divac. Za vrijeme mog odrastanja, on je bio jedan od prvih Europljana, odnosno prvi Srbin s važnom ulogom u jednoj NBA momčadi. S druge strane, kao navijač Bullsa, nisam mogao dočekati da Toni Kukoč konačno zaigra za njih. On je bio moj omiljeni igrač u tom vremenu, sanjao sam da mogu biti poput Konobara, visok 208, dodavati lopte preko ramena, iza leđa... Naravno, u to vrijeme je i Dražen Petrović igrao sjajno u Netsima... Znate, ja sebe najradije smatram Balkancem u najboljem mogućem smislu tog izraza, i mislim da su sličnosti među ovdašnjim narodima puno veće no što to žele priznati, makar vjerojatno povlačim malo više od svog srpskog nasljeđa jer sam u Americi odgajan u pravoslavnom duhu. Prošle godine sam imao zadovoljstvo surađivati s Aleksandrom Đorđevićem na klupi srpske reprezentacije na Eurobasketu, a bilo je to i sjajno iskustvo jer smo osvojili srebro. Hrvatska reprezentacija je također bila vrlo snažna na tom natjecanju.

Jeste li imali priliku posjetiti rodnu grudu svojih predaka? Niste prvi put u Hrvatskoj.

Vlade (Divac) mi je prošlog ljeta sredio nekakav aranžman u kojem sam boravio nekoliko dana u Zagrebu. Slobodno vrijeme sam iskoristio na način da sam unajmio auto i odvezao se do Drežnice. Ja sam, tako su mi kasnije rekli, prvi Tatalović koji se (makar nakratko) vratio u rodno selo nakon dugo vremena. Očekivao sam da ću naći nekoga u kafiću ili crkvi, ali kad sam stigao tamo – crkva je bila zatvorena, nije bilo baš nešto puno života, kafića... To je selo, ja sam odrastao u predgrađu velegrada, i poprilično se razlikuje od onoga na što sam naviknut. U Indiani se ne vozite makadamskim cestama da biste se probili do nekakvog naselja. Vidio sam dva starija čovjeka koji su cijepali drva, izašao sam iz auta i pokušao se sporazumjeti s njima. Moj hrvatski/srpski je užasan, ali kao da je duh moje bake ušao u mene, pa sam u toj prilici bio u stanju prozboriti nekoliko riječi. Razumjeli su kako se zovem, pitali su za moje pretke, i kad sam im odgovorio na to pitanje, odmah su znali tko sam, čiji sam i gdje mi je kuća. Naša obiteljska kuća je zapravo bila najveća u selu prije rata, i zapravo sam se iznenadio kad sam vidio da je ona danas u funkciji ureda gradske uprave. Našao sam tamo neke pripadnike daljnje rodbine, oni su me ugostili na ručku i dali mi veliku teglu domaćeg meda. Svaki dan kad doma pojedem žličicu tog meda i on me podsjeti na moju pradomovinu.

Zvuči kao prilično zabavna priča, pravi putopis!

Da, ali to nije sve! Sljedećeg dana sam opet sjeo u auto i zaputio se na Krk, u selo moje bake. Tamo sam pronašao rođake, vidio selo u kojem je odrasla, kuću, crkvu... bio sam i na grobu moje prabake, što moja baka nikad nije uspjela realizirati... Prošla godina je bila prilično emotivna za mene, živio sam u nekom obliku kulturološke i religijske euforije. Za vrijeme ljetne pauze sam otišao i do planine Athos, posjetio mnoge manastire. Jako sam zainteresiran za svoje hrvatske i srpske korijene i vjerujem da ću i u nadolazećem vremenu imati prilike dodatno to istražiti.

Vratimo se malo na košarku. Kao trener, prošli ste puno toga za čovjeka koji još nije napunio ni četrdeset godina. Na predavanju ste spomenuli da ste prošli Australiju, Aziju, američku košarku na više razina...

Nakon diplome, postao sam pomoćni trener na junior collegeu. Otišao sam nakon toga u 1. diviziju i tamo sam bio pomoćnik. Nakon toga sam proveo godinu dana u staroj CBA, koja je bila preteča današnje NBA razvojne lige. Već iduće sezone sam dobio posao u Bullsima, zapravo sam volontirao isto kao i kad sam bio srednješkolski trener dok sam bio na sveučilištu, na kojem sam studirao menadžment... Mogu slobodno reći da sam trenirao momčadi na svim mogućim razinama natjecanja, osim naravno NBA. Ne vjerujem da se puno ljudi može „pohvaliti“ takvim životopisom, ali sada kada sam više orijentiran na međunarodnu košarku, to zbilja puno znači. Proveo sam četiri sjajne godine u Chicagu, dvije odlične sezone u New Orleansu kao pomoćnik tadašnjem treneru Montyu Williamsu, nakon toga sam otišao kao pomoćni trener u Australiju gdje sam osvojio naslov u ligi koja raste nevjerojatnom brzinom... Nakon toga sam se vratio u NBA (Sacramento Kings), a kao krunu karijere mogu istaknuti to već spomenuto srebro sa Srbijom na prošlogodišnjem Eurobasketu. Može se reći da živim košarkaški san.

Pretpostavljamo da je klupa neke NBA momčadi cilj kojem težite u budućnosti?

Naravno, svakako da imam cilj postati prvi trener neke NBA momčadi, međutim... Moguće da je to onaj sistematični dio moje osobnosti, naime obožavam čitati knjige o uspješnom vođenju i razvoju organizacije te smatram da bi znao hodati, moraš prvo puzati, trebaš trčkarati prije nego počneš trčati. Proveo sam dosta vremena trenirajući igrače, skautirajući ih, u Australiji sam čak bio zadužen i za potpisivanje ugovora s igračima. Radio sam doslovno sve u košarci, moglo bi se reći da sam solidan u svemu a odličan ni u čemu. S tim u vidu, mogu reći da mi je svijet postao premalen. Nisam netko tko se budi svakog jutra s mislima o NBA ligi, vjerojatno bih s istim entuzijazmom prihvatio nekakav posao u Europi kao i u NBA. Volim putovati i smatram da je košarka jezik kojeg svi razumiju i želim upoznati drugačije kulture, filozofije igre... Najbolji dio je kada odeš negdje gdje nisi prije bio i ljudi nauče od tebe nove stvari, ali i ti od njih. Najvažnije je biti skroman i otvoren prema usvajanju novih znanja, što nije lako, osobito nekim trenerima koji njeguju staromodne košarkaške metode i podučavaju igrače samo ono što oni znaju...

Govorimo o trenerima koji ne ulažu puno truda u vlastiti razvoj.

Da, ali to se događa svugdje, ne samo u Europi. Ja sam učenik igre, i želim doći u doticaj s drugačijim pogledima na košarku. Nisam jedan od onih koji tvrde da je samo njihov način jedini ispravan, radio sam s vrhunskim trenerima – već spomenuti Williams u Hornetsima, Scott Skiles i Vinny Del Negro u Bullsima, od kojih su posljednja dvojica igrala i u NBA ligi, i u Europi. Isto tako, surađivao sam s Georgeom Karlom u Sacramentu, naravno i s Divcem kao generalnim menadžerom, John Paxson mi je bio šef u Chicagu, Ivica Dukan... Sve su to ljudi koji su mi bili uzori za vrijeme odrastanja, i od njih sam puno naučio. Znate, jako volim povijest. Kada sam prošle godine bio u Zagrebu, imao sam nekakvih dva sata do leta. Otišao sam do grada i prvo mjesto koje sam posjetio je bio Draženov Dom, njegova skulptura ispred tog zdanja... Htio sam otići i do njegovog groba, ali nisam imao vremena, no to mi je pošlo za rukom prije dva tjedna. Usput sam pogledao i utakmicu finala hrvatskog prvenstva između Cibone i Cedevite, i zbilja sam se sjajno osjećao. Jučer sam na ulazu u Šibenik vidio Draženov lik pored ceste, ali nisam stigao pogledati dvoranu u kojoj je odrastao i to ću obaviti čim ulovim malo vremena.

Dotaknimo se malo Vašeg predavanja na ovom seminaru. Istaknuli ste važnost kvalitetnog zagrijavanja, kao i zadovoljstva koje bi igrači trebali osjećati po završetku treninga. O čemu se tu zapravo radi?

Moje iskustvo s europskim trenerima je vrlo pozitivno. Smatram da imaju puno znanja što se tiče rada na tehnici. Međutim, u NBA ligi ima puno više snage i energije u igri. Kao pomoćni trener, morate prihvatiti svoj posao sa svim svojim prednostima i manama, i kao takvi morate igrače pripremiti za glavnog trenera. Na kraju dana, svi smo počeli igrati ovu igru kao djeca, uživajući u svakom trenutku provedenom na terenu. Kako starite, to uživanje u igri će blijediti, a posao trenera je da vrati igračima taj osjećaj. Možda moje riječi zvuče otrcano, ali neki od mojih omiljenih filmova su Rudy, Hoosiers, Miracle, oni me motiviraju i tjeraju mene da motiviram druge. Za vrijeme jutarnjih treninga sa srpskom reprezentacijom mi se znalo dogoditi da imam previše energije za igrače. Ja sam čovjek koji konzumira puno kave, evo i sad sam naručio dvije velike (smijeh)...

Dobro, ali većim dijelom je to stvar mentaliteta ljudi u ovom podneblju, mi nismo baš toliko puni elana rano ujutro poput vas Amerikanaca, a često smo i mrzovoljni ako nas se takne dok nismo razbuđeni...

(smijeh) Moguće, ali i ja kao Amerikanac moram prihvatiti sredinu u koju dolazim takvom kakva jest, moram prihvatiti činjenicu da sam drugačiji. Kad sam doma, ponosim se svime što sam naučio ovdje, i obrnuto. Proveo sam dosta vremena u Australiji, tamo je recimo proces pripreme igrača možda i najbolji na svijetu. Kada se govori o brizi o svom tijelu, radu u teretani i sličnim stvarima, australska struka je to dovela na razinu visoke znanosti. Nisam na predavanju stigao pokazati jednu vježbu jer su igrači bili umorni, a naučio sam je prije tri tjedna u kampu srpske reprezentacije, gledajući djecu na terenu. Istu tu vježbu sam poslao jednom NBA treneru prije nekoliko dana, i bio je oduševljen.

Što je dakle, najvažnije za uspjeh u košarci?

Ja sam učenik igre, a znanje možete dobiti na najneočekivanijim mjestima. Ne kažem to samo za potrebe intervjua, zbilja to mislim. Prije nekakvih dva mjeseca sam sletio u Srbiju, i jedan čovjek iz stručnog stožera reprezentacije je došao po mene. Njegov dvanestogodišnji sin je igrao nekakvu utakmicu, i on me htio odvesti u hotel, pa otići na tu utakmicu. Rekao sam mu da ne želim sjediti u hotelskoj sobi, već želim gledati utakmicu tih klinaca. Sve je u ljubavi prema igri, ona je najvažniji preduvjet za uspjeh.

U samom početku predavanja ste istaknuli još jednu važnu komponentu, a to je kvalitetna infrastruktura. Spomenuli ste kako u SAD-u imate puno trening centara koji imaju po 5-6 košarkaških terena, govorimo o dvoranskim centrima. S druge strane, u Europi ste imali prilike vidjeti i drugu stranu medalje.

Koliko sam imao prilike vidjeti ovdje i u Srbiji, situacija je slična. Moj prvi trening s reprezentacijom Srbije je bio prošle godine u dvorani Pionir. Na jednoj strani terena je bila konstrukcija s košem, a na drugoj nije bilo ničeg. Ali, ljudi na Balkanu su snalažljivi, i baš iz tog razloga su toliko dobri u košarci. Vježbe koje sam danas pokazivao na predavanju su predviđene za dvorane koje imaju samo dva koša, jer sam svjestan da većina hrvatskih trenera radi u takvim uvjetima. Sve te vježbe su bile predviđene da traju oko 30 minuta, s puno šuteva i puno potrošene energije, ali mi je trebalo dosta vremena da pojasnim o čemu se radi jer je svima pomalo pala energija. Igrači su bili u dvorani cijeli dan, treneri su slušali predavanja cijeli dan...

Postoji još jedna stvar koju ste naglasili u predavanju, a to je brojnost stručnog stožera. Većina trenera koji su bili prisutni na predavanjima nemaju pomoćnike, a često se događa i da rade potpuno volonterski.

Prije nekoliko godina sam sudjelovao na trenerskoj klinici u Australiji. Tamošnja struka u mlađim kategorijama često nema niti cijeli teren na raspolaganju za treninge, već samo pola, pa sam tome i prilagodio predavanja. Ključ je u kreativnosti. Treneri često uče samo od svojih učitelja, i nisu spremni na usvajanje novih znanja. Kasnije ta znanja prenose na djecu, ali to nije dovoljno. Prije dolaska u Hrvatsku, nazvao sam deset pomoćnih trenera u NBA momčadima, neću ih imenovati jer nije važno za ovu raspravu. Trebale su mi informacije, htio sam vidjeti iz tuđe perspektive što bih trebao ili mogao ovdje iznijeti ljudima kao korisno znanje. Ponekad mi se čini da je igra u Europi prekomplicirana, i da se ljudi ulove u mrežu pretjeranog kombiniranja. Poznajem čovjeka koji je bio u trenerskom stožeru jedne NBA momčadi, u jednom trenutku je otišao trenirati srednješkolsku momčad. Svakog dana započne trening s 45 minuta rada na tehnici. Tako i ja smatram da bi trebalo. Dečki koji su danas sudjelovali na predavanju, da sam s njima radio pet dana, oni bi nakon tog razdoblja bili svježiji i radosniji, jer bi se susreli s nekim vježbama na koje još nisu navikli i to bi bilo zabavno za njih. Zato je važno biti kreativan, i jasno mi je koliko je to teško.

Za kraj, možete li prokomentirati NBA draft, podijeliti dojmove s našim čitateljima?

Sad kad sam free agent i još nisam pod ugovorom s nekom NBA momčadi, mogu prokomentirati. (smijeh) Bilo je zabavno pogledati, imam prijatelje u većini klubova i znam kako je taj dan kruna njihovog cjelogodišnjeg rada, a nakon toga počinje pravi posao s razvijanjem izabranih igrača...

Mislite li da je Dallas prava sredina za Luku Dončića?

Jako mi se sviđa razmjena u kojoj je Dallas dobio Dončića, a poslao Traea Younga u Atlantu. Imao sam priliku gledati ga iz prvih redova prošle godine u finalu Eurobasketa, kada je pomogao sjajnom Goranu Dragiću da osvoje naslov. Vidio sam što može, kakve su sposobnosti njega kao devetnaestogodišnjaka. Jedan od današnjih problema je da je previše skautiranja danas i analiziraju se čak i nebitni detalji. Često se preuveličavaju nečije slabosti u igri, a ne pridaje se dovoljno važnosti njegovim kvalitetama. Pa je tako Dončić spor, prerano se razvio... Govorimo o momku koji je osvojio u Europi sve što se osvojiti može, španjolsko prvenstvo, Euroligu, Eurobasket, najkorisniji je igrač ACB lige i Eurolige, o čemu mi govorimo? (smijeh) On igra košarku kako bi se trebala igrati i razvija se na pravi način. Drago mi je zbog njega jer ide u organizaciju koja ima odlične trenere, i tamo će još dodatno razviti svoj potencijal.

DeAndre Ayton kao prvi izbor? Kada je Phoenix doveo Igora Kokoškova na poziciju prvog trenera, svi su očekivali da će Sunsi uzeti Dončića na broju jedan?

Phoenix je uzeo ponuđeno, Ayton je u ovom trenutku najbolji igrač u toj generaciji. Ljudi danas provode previše vremena na twitteru, facebooku i društvenim mrežama općenito, te su opsjednuti informacijama. Svi čekaju bombe Adriana Wojnarowskog, svi misle da su pročitali namjere vodstava momčadi... ali to jednostavno nije tako. Phoenix je tako imao Kokoškova kao poveznicu, Sacramento koji je birao drugi ima Divca kao GM-a, a na kraju se dogodilo da su obje momčadi propustile uzeti Luku. Nije to lagan posao, lako je govoriti iz fotelje, ali osoba koja odgovara za procjenu izbora nekog igrača mora ponajprije izabrati najkvalitetniju dostupnu opciju, a nakon toga i opciju koja najviše odgovara momčadi.

U restoranu je tada počelo komešanje, večera je već bila pri kraju. Pustili smo Adama da uživa u dalmatinskim specijalitetima, a sigurni smo da ovo nije naš posljednji susret. Do ponovnog viđenja, gospodine Tatalovichu!