Povratak u Cibonu jedna mi je od najvećih pogrešaka u životu.

Važio je za najvećeg gospodina među košarkašima u svoje vrijeme. Naočit, obrazovan, elokventan, sa mnogo manira. Zvali su ga Gospar. Najbolji je strijelac u povijesti Cibone, a njegova “jedanaestica” se pored dresa Dražena Petrovića i Mihovila Nakića, nalazi pod svodom košarkaškog doma “Dražen Petrović”.

Zbog njega i te čuvene generacije “Cibosa”, iz Beograda i Sarajeva vlakovima su dolazili na utakmice u Zagreb. Posebno djevojke.

Za mlađe generacije je samo ime za koje su čuli od starijih, dok  za one koji su imali priliku pratiti jugoslavensku košarku, Andro Knego predstavlja mnogo više. Ciboninu legendu, brzog i okretnog centra na koga je reprezentacija SFRJ uvijek mogla računati. Sinonim je za neka davna vremena i generaciju koja je imala dušu i živjela sport.

Tragom sjećanja, kada je košarka bila sport broj jedan, a reprezentacija bivše države suvereni vladar svijeta, u Zagrebu smo pronašli najpoznatijeg Dubrovčanina među košarkašima.

Priča je krenula sama od sebe, kao da se poznajemo godinama. A počeli smo od čega drugog nego od – Cibone.

“Cibona je nešto najljepše u mom životu, nakon obitelji i djece. Nisam mogao izabrati ljepše i bolje od onog nekadašnjeg velikog kluba. Danas sve to izgleda drugačije. To više nije ona Cibona od nekada, na žalost svih nas koji smo joj posvetili svoju mladost. Prije 20-30 godina nitko nije mogao vjerovati da će naš klub spasti na ovako niske grane. Tu su sada ljudi koji nemaju smisla za sport i košarku i što je najvažnije, nemaju ljubavi kao što je imala moja generacija. Mi smo igrali iz čiste emocije, tada nije bilo mnogo novca, niti je materijalno bilo primarno”– počinje svoju priču za MeridianSportBH Andro Knego.

Vrijednost igrača rasla je u novcu ne i kvaliteti 

Zagrepčanima dugo ne cvjetaju ruže. Cibona grca u problemima, a ozbiljnih rezultata gotovo i da nema.

“Onog trenutka kada se moja generacija razišla, počevši od trenera Novosela pa do nas igrača, preuzeli su je ljudi koji su više gledali svoj interes nego interes Cibone. Možda su se ponijeli našim uspjesima, moguće i da su se uspavali. Možda su mislili da će to ići samo od sebe naprijed. Ali, bez truda i rada nema opstanka” – objašnjava Knego i nastavlja:

“Izbjegavali su da u vremenu tranzicije i društvenih promjena privatiziraju klub, jer su se plašili da će nestati na taj način. Niko nije želio da se to dogodi, iako sa ove točke gledišta, pitam se nismo li svi mi pogriješili. Kada bolje razmislim, nekih ozbiljnih ponuda nije ni bilo. Svi smo mi željeli da to bude kao u početku, da grad Zagreb i najjače zagrebačke firme stoje uz Cibonu. Međutim, velike firme koje su imale interesa su slabile. Sa jedne strane opadala je financijska moć tvrtki, a s druge se podizala vrijednost igrača”.

Vrijednost je, prema mišljenju Knege, ipak rasla samo u novcu i nije bila praćena i kvalitetom.

“Kada danas usporedimo jednog prosječnog igrača u Ciboni, vrijedi više nego pola ekipe kada smo mi igrali. I u tome vidim problem. Danas dječaci sa 17 godina izađu na parket i jedino što pitaju jest 'koliko ću ja novaca dobiti'. Sada svi koji dođu u Cibonu imaju samo jedan cilj – da što prije odu iz nje” – otvoreno komentira Knego.

Povratak u Zagreb i Cibonu mi je jedna on najvećih grešaka u životu

Legenda “Cibosa” pokušala je pomoći svom klubu i izvan terena, u ulozi direktora 2010. godine.

“To što sam se vratio u Zagreb i Cibonu mi je bila jedna od najvećih grešaka u životu. Ali, kada imate toliko veliku ljubav u sebi, teško je odoljeti da nešto ne pokušate napraviti. Da sam u tom trenutku znao koliko su zaista dugovi Cibone, ni ta velika ljubav me ne bi mogla povući da se vratim. Kada sam počeo proučavati papire, kada su krenule blokade računa, bilo mi je jasno u kakav koštac sam se uhvatio. Mislili smo svi da će se za dva, tri mjeseca nešto srediti” – priča Knego i nastavlja:

“Međutim, nije bilo kraja. Dug je bio 70-80 milijuna kuna, što je za jedan takav klub nemoguće riješiti. Uspjelo se mnogo toga vratiti i nikada se neću moći dovoljno zahvaliti ljudima koji su u tom trenutku priskočili u pomoć da Cibona opstane. Imali smo mi rezultat, ali nedostatak financija je pritiskao. Nekada nismo znali kako ćemo otputovati u Europu na utakmicu, a kamoli kako ćemo podmiriti obaveze prema igračima, što je i najvažnije. Ako igrač nije miran, dolazi do sumnji, strahova, da ne kažem i nedovoljno zalaganja na utakmicama. Vremenom je opadala i kvaliteta igrača, ne samo u Ciboni, već i u čitavoj Hrvatskoj. Nije bilo dovoljno dobrih igrača na domaćem tržištu”.

Dosta se polemizira oko toga ima li u Hrvatskoj dovoljno kvalitetnih igrača. Ono što je sigurno je da je, kada je struka u pitanju, košarka u velikom problemu.

Nemamo trenere vrhunskog kalibra

“Mi više nemamo veliki broj trenera vrhunskog kalibra, kao što je bilo u naše vrijeme. Nekada je u svakoj republici bilo po dva, tri vrhunska trenera, koji su bez problema mogli voditi reprezentaciju Jugoslavije. Nakon raspada bivše države, ostalo je njih nekoliko, ali i oni su ušli u godine. Jednostavno, vrijeme je učinilo svoje. Košarka je ostala na novim generacijama stručnjaka, koji se nisu uspjeli probiti i nametnuti.

Vi kada imate jaku ligu, imate mogućnost i da se treneri razvijaju i uče jedni od drugih. Ni sam HKS nije se potrudio da omogući struci da napreduje kroz razne seminare, radionice… Nisam upućen da li toga danas ima, bar u dovoljnoj mjeri, ali djeluje da se Savez malo uspavao. A danas više nego ikada trebaju se svi uključiti, kako bi se stvarala i razvijala hrvatska košarka. Počev od igrača, trenera, sudaca…” – jasan je legendarni centar Cibone.

Danas igrači gledaju samo u sebe i svoj telefon

Razlike između nekada i sada provlače se kroz veći dio razgovora. Knego smatra da je nemoguće usporediti ta dva vremena.

” Mi smo nekada po tri mjeseca bili zajedno. Nije bilo telefona, družili smo se, pričali. Kada nije bilo treninga, igrali smo karte, šah…  Mi smo bili klapa. Na primjer, Cibona ode u Beograd ili Sarajevo, uvečer razmišljamo šta ćemo raditi i svi odemo u kino. Sve je to dovodilo do toga da ja na terenu nisam razmišljao hoće li meni Nakić, Čutura, Gospodnetić ili Krešo zatvoriti leđa. Jednostavno sam znao da će to odraditi za mene, kao i ja za njih. Danas toga nema. Sada je sva poanta u tome – ja imam svog igrača i želim postići toliko poena. Imamo 12 igrača i 12 individua koji gledaju samo u sebe i u svoj telefon. I to im predstavlja čitav kontakt sa svijetom i ekipom. A na terenu se sve jasno vidi, jer na terenu igra tim” – objašnjava popularni “Gospar”.

Kako je sve to izgledalo daleke 1973. godine, kada je, tada šesnaestogodišnji dječak iz Dubrovnika, morao birati između Beograda i Zagreba i izuzetno jakog Partizana s Kićanovićem i Dalipagićem i Lokomotive koja je bila u velikom usponu.

“Bilo mi je teško u tom kratkom vremenu odlučiti se. Partizan je u tom trenutku bio prejak. Imali su više dobrih centara, a ja sam bio samo golobradi mladić, početnik. Veću mogućnost za napredak vidio sam u tom trenutku u Lokomotivi, nego u Beogradu. Pa tamo su bili Kića, Praja, Marić, Zečević… Trebalo se izboriti pored njih za poziciju u timu i igrati. Nakon razgovora srenerom Rimcem, bilo mi je jasno da u Zagrebu imam veće šanse da brzo ‘upadnem’ u ekipu. I prelomio sam. Čim sam došao, dobio sam priliku zaigrati u prvoj momčadi i to po 15-20 minuta. Za jednog mladog igrača danas je to neshvatljivo” – sjeća se Andro Knego.

Igra skrivača s prvakom Europe Bosnom i nastup u finalu Kupa sa slomljenom vilicom

Cibona je Knegi puno dala, a on je to znao vratiti na najbolji način. Godina 1980. i finale Kupa Jugoslavije u Vukovaru ostat će zauvijek urezano u sjećanju svih starih “Cibosa”, ali i Andre Knege.

“Tri dana prije utakmice, na rastrčavanju na Cmroku, sudario sam se glavom sa Bečićem i pukla mi je vilica. Prvobitno nismo mislili da je išta više od običnog udarca, ali za 15-ak minuta krenula je mučnina, jaki bolovi… Hitno smo otišli na Šalatu, odradili pregled i dijagnoza je bila slomljena vilica. Uslijedila je hitna operacija”  – priča Knego.

Doktori su nakon operativnog zahvata bili jasni – Knego ne smije na parket, jer mali udarac bi predstavljao ogroman rizik da dođe do ponovnog naprsnuća i operacije.

“Danas ne mogu shvatiti zašto sam uopće toliko inzistirao da odigram tu utakmicu, ali to je bila ogromna ljubav prema klubu. Nabavio sam kacigu od prijatelja Šafranića, koji je bio borac u full contactu i bio sam spreman. Najveći problem je bio po dolasku u Vukovar, jer smo morali sakriti od javnosti i protivnika da će Cibona možda nastupiti bez mene. Nisam se osjećao najbolje, ali želio sam igrati svim srcem. Pa, igrali smo protiv Bosne, aktualnog klupskog prvaka Europe. Skrivali smo se dva dana da me ne vide u takvom stanju, a hranio sam se na slamku. Uspio sam odigrati tu utakmicu i na sreću je sve dobro prošlo. Danas ne znam da li je to ljubav ili velika ludost “ – uz osmijeh se prisjeća Knego.

S Dalipagićem sam dijelio i dobro i loše 

Reprezentacija Jugoslavije je krajem 70-ih i početkom 80-ih godina žarila i palila širom svijeta. Knego je bio član te sjajne, za mnoge i najbolje generacije svih vremena na ovim prostorima, s kojom je između ostalog osvojio i olimpijsko i svjetsko zlato.

“Sve te godine koliko sam bio u reprezentaciji, bio sam cimer s Draženom Dalipagićem, s kojim sam dijelio baš sve – i dobro i loše. Bili smo generacija na koju su drugi gledali kao na kaznenu ekspediciju, a mi nismo bili ni svjesni toga. Malo je reći da smo bili dominantni. I oni jaki su pred nama bili slabi, jer su nas se plašili. Jedan ruski trener nas je zvao ‘partiđani’, jer nisu mogli otkriti kako ćemo odigrati. Kao i partizani u ratu, nikada niste znali odakle će se pojaviti i napasti vas.

 "Mi nismo igrali po šabloni i protivnik nije mogao napraviti obrambenu taktiku, što  je bila i naša najveća prednost. S druge strane, nama je bilo lako druge pročitati. Naročito Talijane. Sjećam se, Pierluigi "Pierlo" Marzorati bi nakon prekinutog napada stao, gledao u trenera i pitao ga šta da radi" – iznosi Knego lijepa sjećanja na zlatna vremena košarke na ovim prostorima.

Kako se Meneghin predstavio kao Jugoslaven 

Talijani su u to vrijeme bili redovne “mušterije” kaznene ekspedicije s Balkana.

“Igralo se Svjetsko prvenstvo u Manili 1978. godine, kada smo i osvojili zlatnu medalju. Vozili smo se u liftu nakon utakmice s Italijom, mislim da je bilo nas četvorica iz Jugoslavije, Dino Meneghin i liftboj. Liftboj se obratio Meneghinu i pitao ga tko je pobijedio, Jugoslavija ili Italija. Meneghin mu odgovara Jugoslavija, a ovaj mu je čestitao, nije ga prepoznao. Talijan mu se lukavo zahvalio, a na pitanje odakle je, kao iz topa je odgovorio – iz Jugoslavije” – otkriva nam jednu davnu anegdotu Andro Knego.

Mnogo je trenera s kojima je u dugogodišnjoj karijeri surađivao nekadašnji centar Cibone, no dvojica se ipak izdvajaju.

Novosel, Žeravica i Ćosić: Krešo je bio 20 godina ispred svog vremena 

“Odrastao sam s Mirkom Novoselom i s njim mi je bilo najlakše raditi. Odličnu saradnju imao sam i sa pokojnim Rankom Žeravicom. Jako mi se dopadao njegov rad – objašnjenja, pokazivanje, pojedinačni i grupni razgovori… Njih dvojica su mi naročito pomogli. Ako moram izdvojiti nekoga, možda Novosela, jer sam najduže radio sa njih. Ali, tu odmah je i Žeravica” – kaže Knego.

Za suigrače je imao najbolje igrače bivše Jugoslavije, ali i Europe i Svijeta. Jedan je ipak bio nešto posebno.

“Krešo Ćosić. S njim je bilo san igrati” – ne ostavlja dvojbu Knego.

Mnogo je sjajnih centara s kojima se morao boriti za prevlast pod košem. Protiv koga je mu je bilo najteže igrati?

“Protiv Kreše Ćosića (osmijeh). On je igrač koji je bio 20 godina ispred svog vremena. Imao je sjajnu tehniku, dobar pregled igre, odlična dodavanja. Mnogo toga sam naučio od njega i to je razlog zašto je bilo najteže igrati kada ga imate za protivnika. Protiv težih centara sam igrao na brzinu, jer su bili statični, a snagom se nisam boriti s njima” – priča Knego.

Tko je najbolji hrvatski igrač svih vremena? Krešo ili Toniju Kukoču?

“Krešo je bio neprikosnoven u svoje vrijeme. Kasnije su došli Toni, Rađa, Vranković, Dražen… Teško mi je odgovoriti na to pitanje da ne bih nekoga uvrijedio, jer sve su to izvanserijski igrači. Krešo je u svoje vrijeme bio čudo, a Toni i Dražen su u svojim generacijama napravili  mnogo. Kada se sve sagleda, sva trojica igrača su jako puno dali za hrvatsku, jugoslavensku i evropsku košarku” – kaže legenda Cibone.

Dražen - vuk samotnjak

Sjećanja na legendarnog Dražena Petrovića, koji je također bio Knegin suigrač, ne jenjavaju. Oproštajna utakmica 1993. godine u Zagrebu, bila je posljednja koju je Dražen odigrao u Hrvatskoj prije pogibije.

“On je bio kapetan reprezentacije, ja kapetan Cibone. Lijepo smo se pozdravili, ispričali… Divno smo se proveli to večer… Na žalost, više se nije vratio u Hrvatsku” – kaže Knego.

Kakav je bio Dražen kao suigrač, pitanje je koje se ne može izbjeći.

“Mi smo se bojali njegovog dolaska, jer je bio veliki individualac. Plašili smo se da on ne fura neku svoju igru i da se nećemo moći prilagoditi jedni drugima. Međutim, uklopili smo se dobro. Shvatili smo da teško možemo nešto napraviti ako se mi kao ekipa ne prilagodimo njemu. Dozvolili smo mu da odigra svoje i ‘potroši’ lopte, jer smo znali da će, na taj način, on dobiti puno našeg, a mi nešto njegovog. I davalo je rezultata” – objašnjava Knego i dodaje:

“Inače, Dražena su zvali vuk samotnjak. Taj nadimak je došao od njegovih suigrača iz inozemstva, a ja bih ga danas upravo tako opisao. Volio je dosta vremena provoditi sam i nije se mnogo družio. Mi bi svi otišli u kino, a on nije bio za takve stvari. Inače je bio zaista divan dečko”.

Kada za sugovornika imate nekoga sa tako bogatom karijerom kao što je Andro Knego, ne možete, a da ne pitate za najdraži klupski trofej.

“Moj prvi i jedini Kup pobjednika kupova sa Cibonom u Bruxellesu. Finale protiv jakog Reala s Mirzom Delibašićem je utakmica koje se posebno sjećam. Te godine je došao Krešo i zaista nismo očekivali da se možemo posložiti tako brzo. Ni sanjali nismo o nekom rezultatu u Kupu pobjednika kupova, a kamoli da ćemo ga osvojiti. Odlična utakmica, produžeci i naša velika pobjeda sa samo pola koša razlike – 96:95” – sjeća se Knego.

Sa seniorskom reprezentacijom Jugoslavije osvojio je mnogo medalja, ali jedna zauzima posebno mjesto u njegovom životu, a nije najsjajnija.

“Pamtim prvu olimpijsku srebrnu medalju iz Montreala. Finale protiv Amerike, svi smo bili uzbuđeni. Meni su to bile prve Olimpijske igre, igrali smo protiv sjajnih Amerikanaca i iako je bilo i zlatnih medalja poslije, to srebro za mene je nešto posebno” – otkriva “jedanaestica” Cibone.

Odlazak u diplomaciju

Kratko vrijeme, Andro Knego je bio trener juniora Cibone. Iako je želja postojala, nije ozbiljnije zaplivao u tim vodama.

“Počeli su tražiti da dolazim i na seniorske treninge i da radim i s njima. Ne mogu reći da sam se pogubio, ali nisam mogao sve to postići. Juniori, utakmice, individualni i kolektivni treninzi sa seniorima… Bilo je previše. A želio sam da nekim igračima pokažem ono što sam ja znao. Mnogi su mi, u zrelim igračkim godinama znali reći – ‘Andro, meni to nikada nitko nije pokazao na taj način, ja sam sada bogatiji za 30 posto’. I to mnogo znači. Meni je bila satisfakcija, a igraču novo znanje. Kada sam se dvoumio šta dalje, ponudili su mi da budem generalni konzul u Italiji, odnosi u Ciboni su me poljuljali i odlučio sam se da odem u diplomaciju” – otkriva popularni “Gospar”.

Diplomacija, kratko i politika – je li košarka ostala broj jedan?

“Da. Osim obitelji i djece, nju ne može ništa zamijeniti. Trenuci kad smo imali uspjehe, druženja, prijateljstva. I nakon svih ovih godina, ostali smo prijatelji. Recimo, ne prođe sedam dana da se ne čujem ili ne vidim sa Rajkom Gospodnetićem i Mihovilom Nakićem”– priča Knego.

Košarkaško odrastanje na guvnu

Kada se spomene Dubrovnik, iako odavno ne živi tamo, kod Knege prorade posebne emocije i sjećanja na djetinjstvo.

“Nisam ja rođen u Starom gradu, ja sam iz Rijeke Dubrovačke i tamo sam proživio divno djetinjstvo do svoje 16. godine. Upravo tamo sam i krenuo s košarkom. Na guvnu, a to vam je mjesto gdje se nekada tuklo žito. Mi djeca smo napravili koš i igrali košarku po čitav dan. Imao sam dobru genetiku i brzo sam rastao” – kroz osmijeh kaže Knego.

U obitelji, kako kaže, imaju njih četvorica preko dva metra visine. A ima li i neki novi košarkaš?

“Imamo jednog mladića koji je buduća nada u plivanju. Ja se nadam da će moj unuk Ivan, sin starije kćeri, ići mojim putem. Visok je, građen isto kao i ja u njegovim godinama. Bit će i on preko dva metra (osmijeh). Krenuo je s košarkom, ali se malo poljuljao, pa ga je otac preusmjerio na tenis i golf. Tenis mu dosta dobro leži i drago mi je zbog toga. I Marin Čilić je visok, a odličan je tenisač (osmijeh). Ukoliko bude ikada poželio igrati košarku, dida će mu omogućiti najbolje i biti njegov mentor” – s mnogo emocija govori Knego.

U životu svakog profesionalnog sportaša važnu ulogu igra obitelj. Knego kaže da mu je podrška supruge i djece iznimno značila tijekom čitave karijere.

“Ja sam se dosta kasno oženio, da ne kažem da sam uhvatio zadnji vlka. Imao sam 28 godina. Supruga je  razumjela život sportaša, prije svega odsutnost. Ona je sve držala pod kontrolom i ja sam bio miran jer sam u svakom trenutku znao da su djeca bila zbrinuta. Puno znači kada nakon napornih putovanja, dobrih i loših rezultata, dođete kući, a tamo vas sačeka mirna luka u kojoj se možete potpuno opustiti i odmoriti” – priča 65-godišnji Dubrovčanin s prebivalištem u Zagrebu.

Teška operacija 

Mnogo anegdota, sjećanja, sportskih priča i lijepih uspomena. Nažalost, o košarci danas Knego može samo govoriti jer su ga zdravstveni problemi zaustavili da bar rekreativno odigra jednu partiju basketa.

“Prije sedam godina imao sam tešku operaciju u torakalnom dijelu kičme. Imao sam malu cistu na moždini i to me dosta onesposobilo i ne mogu više potrčati. Košarka je za mene, nažalost, prošlost. Ostalo mi je da se rekreativno bavim lovom i ribolovom, što sam povukao genetski još od djetinjstva. Moj otac, djedovi, pokojni brat svi su bili lovci i tu ljubav prenijeli su i na mene” – kaže Knego.

Vrijeme brzo leti kada o košarci pričate sa nekim tko o njoj zna toliko puno i tko je u njoj napravio i osvojio sve što se osvojiti može. Osim europskog zlata. Za kraj razgovora, kao podsjetnik na one koji su pisali povijest košarke na ovim prostorima, pitali smo ga koja je najbolja petorka svih vremena na Balkanu.

“Krešo Ćosić, Vinko Jelovac, Dražen Dalipagić, Dragan Kićanović i Zoran Slavnić ” – bez mnogo razmišljanja, za kraj, od Cibonine legende, Andre Knege.

Piše: Maja Kostović/ MeridianSportBH