Jean-Marc Jaumin, belgijski košarkaški trener i aktualni izbornik U20 muške reprezentacije Belgije, iza sebe ima dugu i uspješnu igračku karijeru

No, ono po čemu je 55-godišnji Jean-Marc Jaumin poseban jest podatak kako je po majci iz Hrvatske i upravo se u Lijepoj našoj zaljubio u taj sport. Točnije u Karlovcu gdje je završio osnovnu i srednju školu.

Tijekom bogate igračke karijere na poziciji razigravača Jean-Marc Jaumin igrao je deset sezona za belgijski Oostende, a svakako je važno spomenuti kako je tri sezone igrao u Španjolskoj, za Unicaju iz Malage i veliki Real Madrid. U 37. godini se kao igrač umirovio i posvetio se trenerskom poslu. Naravno, najveća želja mu je bila voditi Oostende i to se vrlo brzo ostvarilo, a zanimljivo je kako je nakon njega na klupu tog kluba sjeo hrvatski stručnjak Dario Gjergja.

Mnogi u Hrvatskoj ne znaju kako ste odrasli u Karlovcu gdje ste i počeli igrati košarku te kako tečno govorite hrvatski?

„Majka (djevojački Lipovec, op.a.) je iz Karlovca gdje sam, nakon razvoda roditelja, preselio kad sam imao 12 godina. Majici nije bila laka odluka da mene i sestru preseli iz Belgije u Hrvatsku jer nismo uopće poznali jezik. No, brzo smo sve naučili, a baš sam se košarkom zarazio u lokalnom Željezničaru gdje sam se ozbiljno primio treninga. U Belgiji sam trenirao jednom tjedno, a u Karlovcu sam imao sreću što me na vanjskim terenima uoči trener Branko Bašović koji me doveo u klub i radio je sa mnom punih šest godina i zbog njega sam postao to što sam postao. Ukratko, igračku karijeru završio sam u Oostendeu kao prvak, a bio sam i MVP (najkorisniji igrač) sezone. No, kad sam napunio 36 godina odlučio sam se oprostiti.“

Svoje prve prave utakmice odigrali ste u bivšoj Jugoslaviji i taj početak vas je sigurno oblikovao kao igrača?

„Punih 20 godina sam bio profesionalac, naravno ako tu uračunamo dvije sezone koje sam igrao u Karlovcu za tadašnju KK Jugoturbinu koja je tad igrala treću jugoslavensku ligu. Već kao 16-godišnjak upao sam u prvu momčad, a iz tih dana posebno mi je drag suigrač bio Mladen Cetinja koji je bio naš vođa. Od njega sam puno naučio. Sjećam se da je s nama jedno vrijeme, dok je bio na odsluženju vojnog roka u JNA, trenirao i Andro Knego."

Tijekom karijere igrali ste za dva velika španjolska kluba, Unicaju i Real. Dakle, od dječaka koji je preko noći preselio iz Belgije u Hrvatsku – i koji je izrastao do 184 cm - svima ste dokazali da se može uspjeti?

„Da, bio sam predan uporan. U Realu sam igrao kad je tamo bio Žan Tabak kojeg sam znao iz Hrvatske jer je moja generacija. Tad su za Real igrali Saša Đorđević, Dušan Vukčević, Alberto Herreros, Dragan Tarlać i drugi. Bila je to strašna ekipa. Ali meni je ipak najbolje igračko razdoblje bilo u Unicaji iz Malage gdje sam zaista u dvije sezone uživao i dobro sam igrao. Trener nam je bio Božo Maljković, a osvojili smo tad i europski kup koji je zvao po Radivoju Koraću. Suigrač mi je bio Veljko Mršić, tada naš glavni igrač, s kojim sam ostao dobar prijatelj. Stigao je iz Varesea kao glavni igrač i prvi strijelac lige i oduševio me i kao igrač i kao čovjek. Zaista mi je puno pomogao kad sam došao iz male Belgije u Unicaju.“

No, Belgija je danas nešto drugo. Seniorska reprezentaciju, koju vodi Hrvat Dario Gjergja, igra na Eurobasketu, a imate i nekoliko NBA igrača?

„Dario je stigao u Oostende nakon mene i njegovi su rezultati fenomenalni! Što reći, Dario je bio 14 puta prvak s Oostendeom i on u Belgiji ima status zvijezde. Broj trofeja koji je osvojio u Belgiji je čudesan , a podatak da 14 puta osvojiš naslov prvaka s takvim budžetom je nešto neviđeno. Njemu kapa do poda! Otkad vodi reprezentaciju Belgije ima pobjede nad Španjolskom, Srbijom, Litvom i lako je odveo momčad na Eurobasket i to bez pomoći NBA ili euroligaških igrača. Ukratko, njegovi rezultati sve govore...“

Što je bio razlog da postanete trener i koji su treneri na vas ostavili najveći utjecaj u karijeri?

„Trenersku karijeru počeo sam s juniorskom ekipom u akademiju u Oostendeu. Ukratko, partner i ja osnovali smo akademiju u koju smo dovodili najveće talente iz Belgije, a cilj je bio da stvaramo igrače za prvu momčad, a to smo i uspjeli. Što se trenera tiče najbolji kojeg sam sam imao u karijeri je Božo Maljković. U Realu me trenirao Sergio Scariolo koji je isto vrhunski stručnjak, a vodio me i bivši njemački izbornik Dirk Bauermann. Također moram reći kako sam imao jako loše iskustvo kad me 1998. u Oostendeu vodio Nick Nurse koji je kasnije s Torontom bio NBA prvak, ha, ha. Ta tri mjeseca s njim bilo je jako loše iskustvo, ali čovjek je napravio to što je napravio i osvojio je NBA prsten.“

Trenutačno ste trener U20 reprezentacije Belgije, a imali ste i uspjeha s tom generacijom u U18 uzrastu. Eto, nastupate u Diviziji A u grčkom Heraklionu od 12. do 20. srpnja, a 'vaša druga domovina' Hrvatska nastupa u Diviziji B?

„S U18 uzrastom sam prije dvije godine došao do finala iako na tom turniru nismo imali centra, ali smo se uspjeli prilagoditi i doći do finala. Volim reći kako nismo imali puno kvalitete, ali smo imali veliko srce i dali smo sve od sebe u svakoj utakmici. Ove godine mi je jako puno igrača otkazalo zbog odlaska u NCAA ligu, a neki i iz osobnih razloga pa smo jako oslabljeni. Čeka nas teška borba do kraja da ostanemo u A diviziji, ali na to sam navikao. Znate, kad radim selekciju onda ne gledam samo talent nego igrače biram i po karakteru, želim one koji stvarno žele raditi 200% svaki dan i koji žele ići glavom kroz zid da bi ostvarili rezultat. Ja inače puno pričam s igračima i to je jako važno. Gledajte, ima primjera kad igrač ima puno talenata, ali ponekad zna biti premekan. A takvih je danas sve više u košarci...I još nešto, žao mi je što nema Hrvatske u diviziji A na ovom Eurobasketu, ali siguran sam da će se brzo vratiti u to društvo. Ipak su Hrvati uvijek bili talentirani za košarku.“