Krešo ga je doveo u Zadar, a Dražen mu je i uzor i rod

Legendarni srpski košarkaš Dejan Bodiroga koji je na početku svoje brilijantne karijere zahvaljujući Krešimiru Ćosiću i Miši Ostarčeviću nosio dres Zadra dao je veliki intervju kolegi Saši Čobanovu za Index.hr

U zanimljivom razgovoru pričao je zašto smatra da je ABA liga podbacila, zašto europska klupska košarka stagnira i zbog čega Euroliga mora napraviti korjenite promjene.

Objasnio je zbog čega nikad nije otišao u NBA ligu, kako se divi Rađi i Kukoču te u kakvim je rodbinskim vezama s pokojnim velikanom Draženom Petrovićem. 

Legenda europske košarke ispričao je kako ga je Krešo Ćosić u predratno vrijeme kao klinca iz Zrenjanina doveo u Zadar i kako mu je u gradu košarke bilo u trenucima kad je bilo jasno da će se bivša država raspasti u krvi.

Krenimo redom:

Jedan od zadnjih intervjua koji ste dali bio je vezan za sukob s Nebojšom Čovićem oko ABA lige i njenog utjecaja na srpsku košarku. Koji je Vaš stav o ABA ligi?

O ABA ligi imam svoje mišljenje od samog početka i ne mislim da je ona dobra stvar za regiju. Kad si prvak ABA lige, čega si zapravo prvak? Nisi prvak države. ABA liga je umjetna stvar. Kad je oformljena, ta je liga bila zamišljena da bude neka vrsta bivše jugoslavenske lige koja je uvijek bila među najjačima u Europi, ali nikad nije dala rezultat koji je trebala dati.

Pričam o stvaranju mladih igrača u klubovima i davanju šanse tim klincima, što je uvijek bio glavni adut klubova na ovim prostorima. ABA liga se pretvorila u gomilanje stranaca, nemanje jasne vizije u nekim projektima, gašenje nekih jakih centara koji su bili sinonim za košarku. Uzet ću kao primjer KK Split, koji je bio tri puta zaredom prvak Europe i službeno najbolji košarkaški klub 20. stoljeća. 

Također, ABA liga je praktički u rukama agenata koji je koriste kao platformu za plasiranje svojih igrača u Europu ili NBA ligu. Klubovi su izgubili identitet i nemaju strategiju. Prije nekoliko godina sam rekao da je puno važnije da svaka država ima svoju ligu nego da se igra ABA liga i danas stojim iza toga.

Protiv ste i današnjeg sustava Eurolige, koja je zatvorena liga i koja ne daje priliku nekim manjim klubovima da se kroz domaće prvenstvo nametnu i da iskoče?

Tako je. Apsurdan je taj sustav licenciranja. Euroliga je tako svela postojanje ABA lige ni na što. Ovaj prostor je dao velike igrače, velike trenere, velike košarkaške radnike. Najprije su se iz ABA lige plasirala tri kluba, pa dva, sad je jedan, a sve ide prema tome da i taj jedan ne dobije šansu i da ova regija, koja je dala nekoliko prvaka Europe, bude izbačena iz Europe.

To je apsurd i ne može se sve gledati kroz novac. Euroliga je najbolje natjecanje u Europi, ali nedopustivo je da netko tko osvoji naslov prvaka Italije ne smije igrati u najjačem natjecanju u Europi samo zato što nema licencu. Kako je moguće da se nekome zabrani da se natječe s najboljima ako je to zaslužio?

To je kao da se ignorira nekoga tko je u školi imao sve petice, a pušta se onaj koji je dobio dvojku. Takvih slučajeva je sve više u europskim ligama. Venezia je bila prvak Italije, a nije mogla nastupiti u Euroligi. Odluka da se klubovi preko licenci i wild carda plasiraju u Euroligu uništava samu bit sporta da se kroz natjecanje i rezultat izbori nastup u eliti.

Dobar je model Lige prvaka u nogometu. U redu, u tom natjecanju ne igraju samo prvaci svojih zemalja, ali se daje šansa i jednom Leicesteru, koji je kroz svoje prvenstvo izborio Ligu prvaka. Dinamo ili Partizan imaju šansu nastupiti u Ligi prvaka na temelju rezultata u domaćem prvenstvu, dok je u košarci sad to nemoguće.

Naravno da su danas druga vremena, da je sve postalo biznis, ali mora se pronaći rješenje da se pomire posao i sportska strana priče. 

Nogomet je napravio jako dobar balans i svatko ima šansu. U sportu bi trebali biti prioritet natjecanje i dobri rezultati, a ne da se nekome daje licenca i garantirano mjesto. Zbog čega? Samo zato što su bogati i jer imaju novca. Europskoj košarci treba jedinstvo više nego ikad i nužan je dogovor između FIBA-e i Eurolige.

Da se razumijemo, nije problem samo u Euroligi. FIBA je također napravila niz pogrešaka, od kalendara do ukidanja nekih natjecanja. Euroliga je i dalje najbolje europsko košarkaško natjecanje i jednostavno mora biti bolje organizirana. 

Mnogi će reći da je Euroliga jako nazadovala što se tiče kvalitete u posljednjih nekoliko godina, a kao jedan od glavnih razloga tu se nameće NBA koji danas uzima k sebi praktički sve što vrijedi u Europi, čak i nedokazane klince. Što mislite o tome?

Slažem se. U jednom je trenutku u NBA-u bila čak jedna trećina neameričkih igrača. Amerikanci najprije pokupe sve što je vrijedno i talentirano iz Europe, a ogroman je problem i što mnogi u NBA odlaze prečicom, bez dokazivanja u Europi i bez ostavljanja traga. Puno njih ode tamo, a onda se vrlo brzo vrate jer nikad ne dobiju pravu šansu.

Mogu razumjeti te klince, dobiju bogate ponude, kakve nikad ne bi dobili u Europi, ali činjenica je da je takva politika ozbiljno osiromašila europsku košarku jer u obrnutom smjeru u Europu stižu nekvalitetni američki igrači koji ne rade razliku kakvu bi trebali raditi.

Mnogi od njih igraju nauštrb domaćih igrača od kojih čak nisu ni bolji, ali sve je manje strpljenja i trenerima je jednostavnije u igru staviti nekog iskusnijeg polovnog stranca nego istrpjeti mladog igrača i vjerovati mu. Svi jure rezultat, svi bi preko noći napravili nešto, a jako malo klubova ima politiku stvaranja domaćih igrača.

Danas su neka druga vremena, puno drugačija od onih kad smo igrali ja i neke generacije prije mene. Sve je teže zadržati domaćeg igrača, klubovi ne mogu pratiti ulaganja bogatih, a onda poput domino-efekta jedno vuče drugo i dolazimo do situacije o kojoj sad pričamo.

Preskaču se stepenice i europska košarka, nažalost, gubi interes navijača, drastično opada kvaliteta i sve skupa ide u smjeru koji nije dobar. Kad se sjetim nekih ne tako davnih Final Fourova, razlika je nevjerojatna u odnosu na danas.

Ginobili, Parker, Rigaudeau, o Kukoču mi je glupo i pričati, zatim Scola, pa svi genijalni igrači s naših prostora… Meni se puno više sviđalo kako je bilo nekad, ali svako vrijeme nosi nešto svoje i teško je uspoređivati epohe. 

Legendarni Litvanac Arturas Karnišovas je jednom rekao da nikad u životu nije upoznao košarkaša koji je toliko skroman izvan terena, dok se na terenu pretvara u zvijer. Također, Dino Rađa uvijek priča sve najljepše o trenucima koje je u Ateni proveo s Vama u dresu Panathinaikosa. Je li Vaš karakter razlog takve omiljenosti?

Arturas malo pretjeruje, ha-ha. S Dinom sam u tih godinu dana baš uživao. Nedavno, kad smo se vidjeli na promociji knjige Svetislava Pešića, obojica smo se prisjetili tih trenutaka. S Dinom sam mogao igrati zatvorenih očiju koliko smo se "kapirali".

Kad igraš s velikim igračima, brzo nalaziš zajednički jezik i kod velikih igrača nema zavisti. Problem nastaje kad srednji ili mali igrači umisle da su veliki. Dino je jedan od najvećih i taj njegov napadački talent u ulozi centra je nešto neviđeno u košarci. Bili smo fantastičan tandem.

Krešo Ćosić Vas je kao klinca od 16 godina doveo u Zadar. Kakav je utjecaj Krešo imao nas Vas?

Krešo je poseban. Najprije je bilo veliki čovjek, a u košarci je bio vizionar. Sjećam se, kad me doveo u Zadar, pričao je o nekim stvarima koje su se po njemu trebale dogoditi u košarci.

Nakon par godina upravo se to i dogodilo, sve je točno predvidio. Napravio je velike stvari. Kao igrač je bio preteča, avangarda. Bio je play u glavi, a igrao je centra. Napravio je značajne stvari kao trener, premda su mnogi to osporavali.

S izborničke funkcije u bivšoj državi potjeran je nakon "samo" trećeg mjesta u Ateni 1987., a tada je na Eurobasket vodio juniore Kukoča, Divca, Rađu, Đorđevića i tek nešto starijeg Paspalja, što se vjerojatno nitko tada ne bi usudio.

Upravo tako, a to se pokazalo dugoročno kao najbolji potez. U Madridu na SP-u on Divca s 18 godina vodi na turnir i daje mu šansu u onoj ludoj polufinalnoj utakmici protiv Sovjeta. Sjećam se da, nakon tog šoka i poraza nakon što smo 45 sekundi prije kraja imali devet razlike, nisam spavao cijelu noć. Takva se utakmica dogodi jednom u sto godina.

To što je on godinu dana kasnije napravio, kad je odradio takvu smjenu generacija i u reprezentaciju uveo te klince s kojima je osvojio broncu, najbolji je dokaz o kakvom se vizionaru radilo. Pogledajte kakve su karijere kasnije imali i Kukoč, i Divac, i Rađa, i Đorđević, i Paspalj. Svugdje gdje je bio, radio je čuda, od Zadra do Splita, i zato za Krešu i njegovu obitelj imam samo najljepše riječi.

Kako Vas je uvjerio da 1990., sa samo 16 godina, iz Zrenjanina dođete u Zadar?

Imao je odličan pristup. Sve je počelo zbog jedne juniorske utakmice koju sam protiv Zadra odigrao odlično. Mišo Ostarčević je bio trener juniora Zadra i nazvao je Krešu te mu je rekao da sam dobar i da bi me trebali dovesti. Već se tada počelo pričati da ima jedan talentirani klinac u Zrenjaninu i neki su klubovi pokazali interes da me dovedu.

Krešo me zvao u jedan kamp, tamo sam bio sedam dana i rekao mi je da želi da dođem u Zadar. Sjećam se basketa s Gjergjom i Krešom na jednom treningu. Vratio sam se kući u Zrenjanin i rekao sam roditeljima da ipak ne bih otišao u Zadar jer mi je želja bila zaigrati za Partizan, ali je Krešo tu odigrao majstorsku rolu.

Bio je strpljiv, nije forsirao, pustio me da razmislim i onda je nakon dva tjedna došao u Zrenjanin i uvjerio me da je to najbolja odluka za moju karijeru.

Kako je bilo doći iz Zrenjanina u Zadar u predratno vrijeme i kako Vam je bilo u tih godinu dana?

Bilo mi je lijepo, imam uglavnom lijepe uspomene. Prava košarkaška sredina, juniorski trening dođe gledati 300 ljudi. To je bilo nezamislivo bilo gdje drugdje. Gradom je odisala košarka. Kvalitetno sam radio, najprije s Pinom Grdovićem, kasnije sa Slavkom Trninićem.

Naravno, tu je stalno bio Krešo kao glavni strateg čitavog projekta. Te ću stvari pamtiti čitav život. Nešto kasnije, pred sam rat, u proljeće 1991., kad sam potpisao ugovor, počele su se događati i neke situacije koje nisu bile ugodne.

Tada je jasno bilo da će rat početi i počele su se u gradu događati neke ružne stvari, ali njih želim zaboraviti i želim pamtiti samo lijepe trenutke, kojih je bilo puno. Sa 16 godina sam upao u prvu momčad, Krešo mi je vjerovao, gurao me i iz sadašnje perspektive mislim da je dolazak u Zadar bio ispravan potez.

Krešo je imao viziju kako napraviti veliki klub, ali stjecajem okolnosti to se nije dogodilo i ja sam otišao u Trst, u Stefanel kod Boše Tanjevića, još jednog velikog trenera, koji je također značajno utjecao na moju karijeru. 

Novinar portala Index.hr Saša Čobanov u razgovoru s Dejanom Bodirogom (Foto:Sanja Padjen/Index)

Zašto u Stefanel, a ne u Partizan kod Željka Obradovića, koji je baš tog ljeta gradio šampionsku momčad koja će 1992. u Istanbulu postati prvak Europe?

Prva ideja je bila da idem kod Kreše u AEK. Međutim, kad su se Krešo i Boša čuli, to je bilo to. Tanjević me uvjerio da je to najbolja odluka za mene, Krešo je tu također puno pomogao. Kad već sa 16 godina nisam prešao u Partizan, a znamo što se tada sve događalo u bivšoj Jugoslaviji, odlučio sam da je najbolje za mene da odem u Trst kod Tanjevića.

Pokazalo se da je izbor bio ispravan, Boša je imao hrabrosti da me u tako jakoj ligi sa 16 godina stavi u prvi sastav, da mi da svu odgovornost. To je posebno značajno ako znamo da su u to vrijeme u Italiji mogla igrati samo dva stranca. Jedan od ta dva stranca u Stefanelu sam bio ja.

To je bio jedinstven potez tada u košarci, ali Boša je vjerovao. Poput Ćosića, imao je viziju kako se stvara momčad. S Bosnom je bio prvak Europe, s reprezentacijom Italije također, a velike stvari je radio i sa Stefanelom i Casertom. U Stefanelu je stao iza mene i bilo je to doba kad sam doslovno odrastao preko noći.

Nije mogao Boša nikome objašnjavati da ja imam samo 18 godina i da mi se mora dati vrijeme da sazrem. Bio sam stranac i, bez obzira na godine, morao sam raditi razliku. Odmah sam u ruke dobio veliku odgovornost i mislim da me to odredilo kao igrača, kao čovjeka i kasnije je puno utjecalo na sve što sam postigao.

Boša je u isto vrijeme bio sjajan trener, ali i veliki pedagog. Znao je stati kad treba, znao je dati mi slobodu, ali opet, da ne naruši disciplinu. Bio je to vrijeme kad si se iz utakmice u utakmicu stalno morao dokazivati i, kad sam kasnije pričao s igračima iz starijih generacija, shvatio sam da smo prošli isti košarkaški put.

Kad sam slušao Kiću, Moku, Praju, pa Mirzu kad je došao u Trst prvi put nakon izlaska iz Sarajeva, vidio sam da su se morali stalno dokazivati, kroz pobjede i trofeje. U moje doba je vrijedilo da, ako ne osvojiš naslov prvaka Europe, nemaš što pričati.

Status kod trenera, navijača, ali i suigrača mogao si dobiti jedino na parketu. Takva su tada bila pravila. Danas mi se čini da igrači više pričaju sa svojim agentima nego s trenerima. Kad sam bio kod Boše, ja nisam ni imao menadžera.

Agenta sam dobio tek kad sam prešao u Real. S njim sam imao odličan odnos, ali čuli bismo se jednom ili dva puta godišnje. Danas je sve drugačije. Sve se promijenilo. 

Pešić je više puta znao reći da bi reprezentacija Jugoslavije, da se nije raspala, možda čak i dobila SAD, ako ne u Barceloni, onda sigurno u Atlanti. Slično je rekao i Rađa. Mislite li da biste dobili Amerikance 1996. da su u sastavu bili Kukoč, Rađa ili Zdovc?

Ne znam. Ne volim pričati o tome što bi bilo kad bi bilo, ali znam da bi tu generaciju, koja je harala 1989., 1990. i 1991., teško bilo tko dobio. Kukoč bi u svakoj ekipi radio razliku. To kako je on igrao, to je bila čista poezija. Kad se on pojavio, to je bilo nešto sasvim drugačije. Šut, asistencija, vizija… Čudesan i neponovljiv. Kukija se nije moglo gledati kroz brojeve, on je bio pobjednik.

Kad su Dino, Sobin, Ivanović i Maljković otišli iz Jugoplastike, opet je bio prvak Europe. Nezaboravne su ovacije u Beogradu kad je sam pobijedio Partizan 1991. u svom zadnjem nastupu za Jugoplastiku pred sam rat. Beogradska publika ga je uvijek voljela jer je uvijek bio drugačiji, poseban, ljudi su obožavali njegov raskošan talent.

Teško je reći bismo li s njima dobili Amerikance, to će uvijek biti upitno jer se nikad nije dogodilo. Možemo pričati samo o onome što bi bilo. Činjenica je da bi takvom sastavu bilo tko mogao teško prići, ali govorimo hipotetski. Teren je jedino pravo mjerilo.

U današnje doba je previše marketinga. Svako malo čitamo i slušamo kako se pojavio neki novi Jordan, Kukoč, Dražen ili Kića. Ej, pa nije to baš tako. Ti su ljudi godinama osvajali sve, dokazivali su se iz utakmice u utakmicu, iz turnira u turnir, ne ide to baš samo tako. 

Tko Vam je bio prvi idol, zbog koga ste počeli igrati košarku?

Prvi osjećaj za košarku dobio sam preko zlatne generacije Kiće, Praje, Kreše, Moke i Mirze. Ipak, premda sam zahvatio tu generaciju, bio sam premali, pa mogu reći da je Dražen bio taj zbog kojeg sam zavolio košarku. I ne samo ja. Kad se Dražen pojavio, to je bilo to.

Obilježio je čitavu moju generaciju, pravio je razliku. Dražen je bio prvi pravi idol, bio je inspiracija, ali nakon toga sam ipak težio da pronađem jedinstven stil zbog kojeg ću biti upamćen i prepoznat. A onda se pojavio i Toni i tada sam se šokiran u čudu pitao: ''Pa dobro, što je ovo?''

Dražen i Vi ste rođaci, zar ne?

Kad sam se počeo baviti košarkom, to nisam znao, ali da, istina je. Jole, Draženov i Acin tata, iz Petrovića je kod Trebinja, odakle su i Bodiroge. Drugo smo koljeno. Moji roditelji su znali da smo rođaci, ali na početku me nisu željeli s tim opterećivati.

Dražena sam upoznao 1989. kad sam igrao za juniore Zadra i kad nam je Krešo sredio turneju u Americi. Bili smo na utakmici Portlanda i Phoenixa i tada smo se upoznali. Znao je i on tko sam ja, da smo rođaci. 

Jeste li u kontaktu s Acom?

Ovako na redovitoj bazi ne, ali svaki put kad se negdje vidimo, rado se nađemo, popričamo i popijemo piće.

Zašto je propala hrvatska reprezentativna košarka?

Teško mi je precizno detektirati u čemu je problem i zbog čega nema rezultata toliko dugo jer nisam unutra. Ne znam što se događa, ali činjenica je da je Hrvatska uvijek imala kvalitetne igrače i ima ih i danas.

Ono što mogu reći, poučen iskustvom kad sam bio u Zadru, jest da smatram da bi Pino Grdović i Slavko Trninić svakako trebali imati neko mjesto u Savezu. Košarkaško znanje njih dvojice je ogromno i mislim da bi mogli itekako pomoći. 

Cijeli intervju možete pročitati OVDJE!