Intervju je star nekoliko godina, ali je jednako zanimljivo štivo i danas.

Ovo je priča o Maljkovićevoj Jugoplastici iz 1988. i 1989. godine, dakle o počecima trijumfa Jugoplastike koja je kasnije osvojila sveukupno tri europska naslova, s promijenjenim imenima, no svi su klub i dalje zvali – Jugoplastika.

Božidar Maljković Jugoplastiku je preuzeo 1986. godine i ostao je četiri godine. Odmah je počeo raditi kao nikad prije. Reporter Sportske revije Andrija Kačić-Karlin imao je prigodu razgovarati s čuvenim trenerom, prije nekoliko godina, Sjećanja na te dane za navijače splitskog kluba još uvijek su tako svježa...

“Mogu reći devizu kako sam ja radio u tom klubu. Dakle, količinom rada smo ispravljali naše greške. Mi smo u klubu bili svi u sedam sati, automatski smo bili u prednosti ispred svih četiri sata na dan. Jer, drugi klubovi u Jugoslaviji su počinjali raditi u 11 sati. Dok su drugi spavali, mi smo radili. To nije anegdota, već istina. Zvali smo i ljude u drugim klubovima da vidimo kako oni rade… Iznate što? Spavali su. Imali smo i dobru upravu, skupina zanesenjaka koji su sve živo radili za klub, intelektualci, ali i komandosi. Ljudi su to koji su svaki dan bili u klubu i pitali što se može za klub napraviti. To je bila tajna uspjeha, gledajte moja supruga je izvrsna kuharica, a nisam uopće jeo s njom kod kuće. Eto, toliko smo radili”.

„Jugoplastika me lansirala u orbitu”, bio je sukus razgovora s Božidarom Maljkovićem, proslavljenim košarkaškim trenerom koji je s nekdašnjom Jugoplastikom dvaput osvojio naslov europskog prvaka, da bi potom posao iznimno poštovan trener u Europi, vodeći i Limoges i Panathinaikos do vrha Europe, trenirajući još Unicaju, Barcelonu, Tau Ceramicu, Real, pariški Racing.
Ne smije se,pritom, zaboraviti, da je košarkašku struku izučio kao trener beogradskog Ušća, Radničkog i kao pomoćnik u Crvenoj zvezdi…

No, sam kaže uvijek jedno te isto: „Split, samo Split je klub mog života“.

„U Splitu sam često, a čujem se svakodnevno s prijateljima. I u vrijeme rata sam bio u kontaktu s klubom. Teško mi je da ja sudim iz daljine kako netko radi. Ne volim davati savjete drugima, ali Jugoplastika je moj klub. Imam pravo to reći. Neće se nitko ljutiti ako kažem da je klub izgubio svoju zdravu logiku. Nedostatak te logike, uz deficit rada dali su svoje rezultate. Rad daje rezultate, ali i nerad daje rezultata”.

Što se promijenilo u košarci za tih dvadesetak godina kad ste harali s Jugoplastikom, je li košarka danas drugačija, teža, kompliciranija?

„Jedna stvar je evidentna, kad vidite jedan juniorsku momčad u Hrvatskoj ili Srbiji odmah zamijetite da su ti dječaci i jači i viši nego oni prije dvadesetak godina. To se može vidjeti u svakom kampu.Djeca su viša i jača, ali to bi bilo dobro da je u spoju s radom na tehnici. Ti momci više vremena budu uteretani nego na terenu s loptom.Ja uvijek filigranskitežim tehnici, poslije balansu između tehnike i snage. Ovako oniu seniore dođu trampavi, nitkoništa ne vidi, nema obje ruke, ne prodire u obje strane, nema tu vrstu tehnike kao što su imali Đorđević, Danilović, kamoli Kukoč ili tehniku centra kao Rađa. To je jedna razlika, druga razlika je brzina, pravila su išla na povećanje brzne.No, ta brzina je donijela kaos u igri, igra mora imat logiku,a u ovoj brziniima dosta improvizacije..
Ja sam uvijek bio za to da šut tuče najbolje plasiran igrač ii da to bude u akciji jedan na jedan. Danas je košarkaš puna ludih šuteva, u tome prednjači vodeći igrač, Kobe Brynt. On je super igrač, ali ne pripada košarci kojoj ja težim, da to bude kohezijska igra. Ako tuče 60 puta na utakmcii, što je s ostalim, kako je onima koji igraju s njima. Ja sam prije za košarku Chicaga Bullsa, iako je Jordan imao sve ovlasti, u Bullsima su i svi drugi došli do izražaja“.

Foto: KK Split

Je li točna teza da su momci s ovih prostora talentiraniji nego ostale europske nacije?

„Sigurno, jer kad dođete u Španjolsku s 50 milijuna ljudi, kad gledate utakmicu juniora, vidite da su oni po pola metraniži od nas. Vi kad dođete u naša tri zlatne regije, Crnu Goru, Hercegovinu i Dalmaciju onda imate momke podva metra na svakom uglu. Nama su u Splitu gosti, kad bi vidjeli prolaznike na rivi, onako visoke, za svakog pitali je li to naš igrač? Francuzi bi gledali Cibonine juniore i padali u nesvijest od gledanja visokih momakaa. Dakle, imamo predipozicije za taj sport. S time semožemo hvaliti, ali ću reći jednu tezu koja nije profesionalna. Kad ne bi bilo trenera na ovim prostorima, uvijke bi bilo igrača. Veljku Mršiću bi znao reći – Pogledaj ove Španjolce kako su niski. No, mi imamo jaku trenersku školu, koju ne možemo nazvati školom, jel nema katedru i udžbenika, ali se usmenom predajom sve prenosilo. Žeravica je pravio Novosela, Novosel Pavličevića, ovaj onoga, Ivković Obradovića… Postoji predaja znanja i neke stvari koja su karakteristika košarke s našeg prostora. Da našim igračima stavite maske na lice možete ih prepoznati, kao što bez greške od deset riba prepoznam – dalmatinsku ribu“.

Mnogo Maljkovićevih igrača postali su veliki treneri, od njega su puno naučili…

„Ja sam sretan čovjek jer je mnogo mojih igrača otišlo u trenere, dobre trenere. Ja sam im uvijek govorio, što drugo znate raditi osim igrati i učiti košarku. I Perasović i Duško Ivanović i Pavičević i ostali, svi znaju moje rečenice. Ne znate svirati klavir, ali znate igrati košarku, bavi se košarkom, na kraju krajeva tu možete i novac da zaradite. Meni je posebno drago što je veći dio mojih igrača krenuklo na tu stranu. Perasović je i u Taugresu radio ozbiljan posao, ja sam ga naslijedio i to sam spoznao. Mene njegov trenerski uzlet ne iznenađuje, prognozirao sam mu da će osvojiti Jadransku ligu, računajučći na njegov rad. K tome, tešk oje trenirati igrače koji su gladni. Imam to iskustvo, kad sam bio recimo u Radničkom, i mene su igrači pitali što će jesti. Uvijek sam im govorio, kao svojoj kćeri, da ne govore da sam im ja bio uzor i da sam im ja inspiracija. I nemojte me hvaliti, danas im govorim“.

Foto: Dino Rađa official

O košarci na prostorima bivše države ima čvrsto mišljenje…

„Primjerice, tvrdim da su Zvezda i Partizan dva vrhunska brenda Beograda, oni su puno lijepog donijeli ovom narodu, kao Hajduk i Jugoplastika, kao Dinamo i Cibona. Ti klubovi moraju ući u budžet grada. Jugoplastika je nacionalni park, Kornati ili Plitvice. Što će Hrvatska napraviti ako ti klubovi nestanu? To je kao da netko potopi Kornate ili minira Plitvice. Ako Hrvatska i Srbija ne žele sebi dobro, onda neka sve puste niz vodu. Nas političari drže za indijance trećeg reda. Ja sam puno razgovarao s njima, oni te lijepo prime i saslušaju i ništa ne urade. Ja molim pet godina da jedna ulica u Beogradu dobije naziv – ulica Ace Nikolića. I ništa. On je patrijarh srpske košarke, kao figura i stručnjak. Predlagao sam i da beogradska arena dobije njegovo ime. Ma kakvi. A svima bi nam bilo lijepo da je tako bilo, da čuvamo svoje. Ja sve što kažem u Srbiji kažem i u Hrvatskoj. Čuvajmo svoje sportske vrijednosti, jer tu smo jaki“.

Na kraj opišite svoje osjećaje kad ste u Zagrebu i Splitu još za vrijeme rata kao trener stranih klubova bili dočekivani kao nacionalni junak?

„To su najljepši trenuci koje sam doživljavao, nisam to, priznajem, očekivao. Toliko ljubavi i poštovanja, skandiranje, pjesma, koje sam doživio u Splitu kad sam prvi put došao s drugim klubom, to mi je najveće priznanje u životu. Plakao sam zajedno s onim klupskim čistačicama, funkcionerima i novinarima nakon utakmice. Osjećao sam se vrijedno, a to je najljepši osjećaj. To je znak da iza sebe nisam ostavljao mrlje, prevare i laži”.

Više zanimljivosti potražite ovdje.