Intervjui
Upoznajte Luku Bujasa trenera koji je radio u ratnoj Libiji i Kolumbiji u kojoj su semafori ukras

Upoznajte Luku Bujasa trenera koji je radio u ratnoj Libiji i Kolumbiji u kojoj su semafori ukras

Autor: Branko Tabak Photo: Basketball.hr (Šime Zelić)

Obećavajuću igračku karijeru je prekinuo zbog zdravstvenih razloga.

Mladi hrvatski košarkaški stručnjak, 35-godišnji Zadranin Luka Bujas u sportskoj karijeri prošao je put koji bi bio zanimljiv podložak za scenarij kakvog filma.

Od dresa U-15 reprezentacije Hrvatske do naprasnog prekida obećavajuće igračke karijere zbog zdravstvenih problema, od paralelnog napredovanja u sudačkim i trenerskim vodama do nevjerojatnih avantura u Tripoliju i kolumbijskoj Cartageni.

Problemi sa srcem prekinuli su mu igračku karijeru sa svega 15 godina

Počelo je, kao i kod većine zadarskih dječaka, naslijeđem…

'Otac je kao mladić igrao košarku, a ljubav prema sportu prenio je na mene. Kad sam bio još sasvim mali, Zadar je imao dva prvoligaša, Zadar i Puntamiku. Kako tata nije propuštao utakmice, i ja sam često išao s njim. Kazna za loše ocjene ili ponašanje bila je ostanak doma i slušanje prijenosa na radiju. Počeo sam trenirati kada sam imao osam godina. Prvi trener bio mi je Lucijan Valčić. Kasnije sam ušao u selekciju trenera Zorana Veselinovića te sam se izborio za reprezentativni dres i nastupio na Europskom prvenstvu u Mađarskoj. Slijedi prelazak u KK ABC, u kojem su me trenirali Darko Frakin i Željko Pribanović Gaga. Nažalost, tada mi je otkrivena srčana mana te sam vrlo rano prestao s treniranjem. Imao sam svega 15 godina...'

Nimalo ugodno za mladog čovjeka, no Luka nije klonuo duhom. Izabrao je ostanak u košarci u segmentima u kojima su napori znatno manji.

Sudački ili trenerski poziv?

'Na poziv košarkaškog suca Milana Čankovića počeo sam se baviti suđenjem, a usporedno sam bio trener u svom ABC-u. Imao sam dobar osjećaj za suđenje s obzirom na to da sam bio igrač i bez lažne skromnosti dobro sam napredovao. Jako brzo dogurao sam do ranga u kojem sam sudio utakmice Prve ženske i Druge muške lige. Uz mentorstvo Tomislava Hordova i Milana Čankovića, put mi je bio otvoren. Istovremeno je napredovala trenerska karijera te sam došao do trenutka u kojem sam morao napraviti izbor - suđenje ili trenerski posao. Odgovor je jasan.'

FOTO: Šime Zelić

Trener je postao kao golobradi mladić

'Bio sam vrlo, vrlo mlad. Imao sam 17 godina. Veliko hvala mom mentoru i treneru, gospodinu Željku Pribanoviću, koji me uveo u trenerski posao. Također, ne smijem zaboraviti spomenuti Zorana Veselinovića, od kojeg sam naučio jako puno dobrih stvari. Znači, početak je bio u Školi košarke ABC. Nakon toga bio sam asistent gospodinu Anti Matuloviću u KK Pet bunara, a potom sam dobio prvi samostalni seniorski posao, vodio sam KK Otok Ugljan u tadašnjoj B1 ligi.'

Jedan od najmlađih trenera Premijer lige

Bujas je i jedan od najmlađih trenera koji je samostalno vodio jednu momčad u Premijer ligi – Križevce.

'Ne mogu tvrditi da sam najmlađi ikada, ali nije baš uobičajeno da s 26 godina dobiješ takvo povjerenje. Sve se dogodilo posve slučajno, ali taj splet okolnosti definitivno je odredio moju karijeru i život. Sezonu prije u Križevcima su kao treneri radili Tihomir Bujan i Rudolf Jugo. Kako imam kumove u Križevcima, iskoristio sam tu pogodnost i u dva navrata došao kako bih pogledao ta dva iskusna trenera na djelu. U omladinskom pogonu kluba radio je Marin Zirdum, s kojim sam surađivao kada god bih mogao. Sljedeće sezone Zirdum je preuzeo prvu momčad, a na njegovu inicijativu i uz podršku sportskog direktora kluba Dražena Jendriša postao sam trener u mlađim selekcijama. Nakon samo četiri mjeseca Zirdum je odstupio s mjesta trenera seniorske momčadi, a vlasnik kluba dao je priliku meni. U Križevcima sam ostao skoro dvije godine, stekao puno iskustva, ali i prijatelja i poznanstava koji su mi kasnije u karijeri puno značili. To mi je najdraži dio dosadašnje karijere...'

Foto: Šime Zelić

Križevci - mjesto velike ljubavi

Ljubav prema Križevcima je velika, a kako i ne bi bila kada se ondje rodila velika ljubav.

'U Križevce se vraćam non-stop. Imam puno prijatelja, obožavam grad, tako da, čim se ukaže prilika, bježim u svoje Prigorje. Da se mene pita, možda bih se i preselio, ali žena neće', kroz smijeh je rekao Bujas pa nastavio:

'U Križevcima sam upoznao suprugu Mihaelu. Okončanjem moje suradnje s KK Križevci preselili smo se u Zadar. Ona je magistar kineziologije, bivša atletičarka koja je u to vrijeme radila u Atletskom klubu Križevci pod mentorstvom poznatog i priznatog trenera Drage Palčića, trenera našeg vrhunskog atletičara Branka Zorka. Mihaela obožava rad s djecom, tako da je logičan slijed za nastavak njene karijere u Zadru bio posao u Sportskoj školi Loptica, u kojoj je već osam godina, a nedavno je dobila i stalni posao u jednoj zadarskoj srednjoj školi.'

Učenje uz Željka Pavličevića u Tripoliju i spašavanje žive glave zbog početka rata

Uslijedili su veliki životni događaji i avanture.

'Prvog sina, našeg Jakova, dobili smo 2015. godine. U tom periodu kratko sam bio trener Škrljeva, a nakon toga godinu dana radio sam u Jazinama, drugi dio sezone u Premijer ligi te prvi dio sezone u Prvoj muškoj ligi. Tada je došao poziv gospodina Željka Pavličevića da mu budem pomoćni trener u Libiji. Sin trenera Pavličevića, Vedran, košarkaški je agent te je do suradnje došlo preko njega. Raditi s trenerom tog kalibra i učiti od njega – to se ne odbija. Tako sam završio u Libiji. Život i rad u Tripoliju tekli su jako dobro sve do tog zadnjeg dijela, kada je iznenada počeo rat i kada smo doslovno bježali iz zemlje. Do toga trenutka sve je bilo odlično, ljudi su bili korektni, uvjeti života izvrsni. Žao mi je što je to završilo tako kako jest', rekao je Bujas pa se prisjetio mučnih ratnih scena.

'Bili su najavljeni mirovni pregovori između vođa, međutim umjesto toga jedan od njih, Khalifa Haftar, nezadovoljan svojom pozicijom u pregovorima, krenuo je u napad na Tripoli, u kojem smo bili smješteni. U početku je to bilo neozbiljno, bar su nam tako prezentirali, ali nakon pet dana počeli smo čuti zvukove paljbe i granata oko grada i tada smo shvatili da je 'vrag odnija šalu'. Prvenstvo je prekinuto, već smo kupili avionske karte za odlazak. Kada je bačena bomba na aerodrom, ostalo nam je samo da potražimo izlaz kopnenim putem. To je bila prava avantura i sigurno je neću zaboraviti dok sam živ. Hvala Bogu, sve je dobro prošlo i sigurno smo stigli do Tunisa, iz kojeg smo kasnije avionom došli do Zagreba, ali putovanje je bilo sve samo ne zabavno.'

Da bi prehranio obitelj, nije birao poslove: Autopraonica, dostava...

Zabavan nije bio ni nastavak života u Zadru.

'Nažalost, nisam našao nikakav angažman, a onda je udarila korona. U međuvremenu sam dosta radio individualno, ali i sve ostalo što mi se nudilo. Preko ljeta radio sam kao dostavljač - vozač za restorane i u autopraonici, a preko godine radio bih sve i svašta, što se otvori, svaštario sam. Došlo je i drugo dijete, sin Josip, i nije bilo previše vremena za biranje. Žena je uz rad u Loptici čistila. Što je, tu je.'

Prvi europski trener u Kolumbiji

A onda grom iz vedra neba - koji je opet donio Vedran!

'Početkom ovoga ljeta stigla je ponuda iz Kolumbije. U startu se sve nekako činilo nestvarno, a posao je opet donio Vedran Pavličević, kojem moram ovim putem zahvaliti za sve. Klub Corsarios de Cartagena nova je organizacija, trebalo je sve podići iz temelja. To mi je bio velik izazov, ali naišlo se i na puno problema koji u već organiziranim klubovima ne postoje. Međutim posao je odrađen, postao sam prvi europski trener u Kolumbiji, svi smo zadovoljni i to je najvažnije. Većinski vlasnik kluba obitelj je iz Cartagene koja ima svoj privatni biznis. Ljudi su maksimalno korektni, oduševljen sam načinom na koji su se odnosili prema meni i prema poslu.'

A boravak u Kolumbiji ispisao je nove zanimljive stranice u životu ovog mladog čovjeka.

'Cartagena je milijunski grad i živi non-stop. Nema šanse da se normalno prošećeš ulicom i da te netko ne povuče za rukav i ne ponudi nešto. Nudi se doslovno sve i svašta. Prostitucija je recimo legalna, sve je jeftino i lako dobavljivo. Ljudi iz SAD-a konstantno dolaze jer im je blizu, jeftino je, a zabava zagarantirana. Grad je predivan, ima se što vidjeti, ali i naći mjesta za dobar provod. Moram biti iskren, nisam puno izlazio u noćne provode, to me nekako prošlo. Dođe to valjda s godinama, ali da sam došao desetak godina ranije, tko zna što bi bilo', rekao je kroz smijeh Bujas i nastavio svoju životopisnu kolumbijsku priču.

Neobični kolumbijski običaji

'Hrana je dobra, slična našoj. Naravno da imaju neke svoje stvari. Naprimjer, šokirao sam se kad sam dobio juhu s klipom kukuruza unutra, ali onda sam shvatio da je to normalno. Promet je, blago rečeno, užasan. Ima semafora i znakova, ali nitko ih ne poštuje. Vozi se po onoj narodskoj 'tko prvi, njemu divojka'. Kreneš, pa ako prođe - prođe. Pokušao sam voziti, ali sam odustao. Cartagena je najskuplji grad u Kolumbiji, a za naše pojmove sve je jako jeftino. Naprimjer, taksi se plaća do 20 kuna dok je pivo u dućanu oko pet kuna. Piće u kafiću koji se nalazi prvi red do mora košta oko 15 kuna, gorivo je također jako jeftino. Ljudi su opušteni, slabo poznaju sat i vrijeme. Kad ti netko kaže da ćete se naći u 11, to je prije 12 nego 11. Sve je jako ležerno. U Hrvatskoj se rugaju nama Dalmatincima da smo opušteni, ali ovo je bio previše i za mene. Jedino što mi je nedostajalo je malo mira, da izađem i prošećem se, da popijem kavu i opustim se... Toga nema u Cartageni, tako da sam najviše vremena provodio u hotelu i dvorani.

Kolumbijska košarka

Uz sve posebnosti u prometu i na ulici, Kolumbija je posebna i po sustavu košarkaškog natjecanja.

'Liga broji 12 klubova. U prvom dijelu natjecanja igra svatko sa svakim, a nakon toga osam ekipa ide u doigravanje. Moram priznati da me iznenadila kvaliteta natjecanja. Mislio sam da je liga na razini one u Libiji, ali je dosta jača. Nekoliko klubova s vrha ima velike proračune, neke igrače plaćaju i po 10 tisuća dolara mjesečno, što je recimo bio proračun cijele moje momčadi! Ima dosta reprezentativaca zemalja kao što su Portoriko, Panama, Dominikanska Republika, igrača koji bi bili pojačanje i najboljim hrvatskim klubovima. Ako bih uspoređivao s našom ligom, mislim da su Zadar, Cibona i Split kvalitetom iznad, a ove ekipe s vrha kolumbijske lige mogle bi ravnopravno igrati sa svim ostalim ekipama. Nažalost, mi smo imali velik peh. Pored toga što smo bili najjeftinija i najneiskusnija momčad u ligi, u drugom kolu ozlijedila su nam se dva bitna igrača - najbolji Amerikanac i najbolji kolumbijski igrač. To je bio hendikep koji nismo mogli nadoknaditi. Imali smo samo jednu pobjedu u prvenstvu, ali smo tri utakmice izgubili s četiri razlike i jednu košem u zadnjoj sekundi. Međutim ostavili smo dobar dojam i to je ono što je meni bitno, iako bih naravno volio da je bila još koja pobjeda.'

Bujas je svojim radom ostavio dobar dojam kod poslodavca.

'Ovih dana trebao bih razgovarati s ljudima iz kluba. Oni bi htjeli nastaviti suradnju, ali moram vidjeti hoće li biti moguće poboljšati proračun za igrače, jer volio bih biti konkurentniji', pojasnio je.

FOTO: Šime Zelić

O hrvatskoj košarci: 'Živimo u vremenima kojih više nema, a to je problem'

Za kraj, morali smo ga pitati za komentar stanja u hrvatskoj košarci.

'Naravno da pratim našu košarku. Iskreno, ABA ligu i ne toliko, ali gledam gotovo sve utakmice Premijer lige. Reprezentacija nije polučila dobar rezultat na otvaranju kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo, ali meni to nije iznenađenje. Sad kako sam bio u Južnoj Americi, malo sam gledao njihove reprezentacije i moram priznati da bismo i s tim ekipama teško igrali. Problem je to što živimo u vremenima kojih više nema, treba realno gledati na igrače kojima raspolažemo, na razinu na kojoj oni igraju i na kojoj igraju igrači drugih reprezentacija. Spremni smo podcjenjivati sve, a za sebe mislimo da smo bogom dani, ali to nije ni blizu tako. Mislim da je problem dublji od dva poraza reprezentacije, ali ima ljudi koji trebaju misliti o tome.'