Ne može ambicija biti ostanak u ligi, vrijeme je da se na mapu stavi domaća liga.

Trener mlađih kategorija Medveščaka Damir Miljković Cici” istinski je izdanak zagrebačke škole košarke, odnosno KK Zagreb gdje je i počeo svoju karijeru ratne 1991.godine

Miljković vrijeme koronavirusa provodi kao i većina drugih ljudi.

- Znate kako je kad imate djecu. Radi se lektira, pomaže u školskim obavezama. Nađe se vrijeme za izlazak u šumu, šetnja. Napravim i za sebe trening kada nema puno ljudi vani. Skinuo sam šest kilograma u ovo vrijeme izolacije, a plan mi je do 1. kolovoza doći na kilažu koju sam imao kao igrač ha ha ha - ističe Cici na početku razgovora.

Druga sezona je iza njega kao trenera mlađih kategorija Medveščaka i ističe zadovoljstvo učinjenim.

- Mislim da smo što se tiče omladinskog pogona postavili neke stvari dosta dobro i imamo ambiciju da nam svi mlađi uzrasti igraju Prvu ligu. Imamo bazu i dobru školu košarke, a pridružio nam se i Marin Mindoljević koji će voditi škole košarke. Mislim da možemo dobro raditi i u nekim stvarima biti drukčiji od drugih, ali bitan je kontinuitet rada. 

- Odrastao sam u Sopotu, novozagrebačkom kvartu. Bavljenje sportom u mojoj obitelji bilo je preodređeno. Krenuo sam s mojom prvom ljubavi nogometom u NK Lokomotiva, a mog pokojnog oca su zvali da ostanem u nogometu, ali nekako sam uvijek bio kontraš i otišao sam u košarku. Trenirao sam je i bejzbol, ragbi, hrvanje i tu je Novi Zagreb bio odlično pokriven što se tiče sportskih mogućnosti. Košarka je ipak bila posebna, a baš sam je volio. Krenuo sam trenirati s 11 godina kod Andreja Tesle koji je sjajan trener i kroz čije su ruke prošli mnogi poznati igrači. Bio je spektakl u Trnskom otići na košarkašku utakmicu. Kroz moj kvart je prolazio Joško Vukičević, čitaš iz novina i sve je to bio dodatni razlog da nastavim u košarci. Kada sam je došao do kadeta u Zagrebu tada u juniore dolaze Josip Sesar i Stipe Marinović, a u kadete i Marijo Šaronja s kojim sam kasnije proveo niz godina. Puno se treniralo i kroz sav taj trening i odricanje dobiješ tu ljubav za sportom. Toliko se zaljubiš u taj sport i počneš dobivati nekakve motive i počinješ biti drukčiji od svojih vršnjaka. Iz tih vremena s Teslom sjećam se turneje u Cincinnatiu (SAD) kada sam s 15 godina prvi puta zakucao. Išli smo redovito i na turnire u Lyon (Francuska). Kada sam pozvan u kadetsku reprezentaciju počeo sam razmišljati da vrijedim nešto i da je to ostvarenje nekih snova. Znali smo kao klinci kod Tesle završiti trening navečer u 21 sat i onda trčimo nas deset na tramvaj u dvoranu Dražena Petrovića da gledamo drugo poluvrijeme Eurolige.

Prelazak u juniore označio je i promjenu trenera.

-  Vodio me Antonio Ozmec koji mi je dao ovlasti da igram i da se promoviram i pomogao da napravim onaj klik između juniora i seniora gdje me znao kontrolirati. Vrlo brzo nakon ulaska u juniore pokojni trener Boško Božić Pepsi me uzeo u seniore gdje sam provodio većinu vremena zajedno sa Šaronjom.

- Dosta često se sjetim da Pepsija i kluba više nema i to mi jako teško pada. Svi trofeji koje je klub osvojio u tom zlatnom rezultatskom razdoblju nisu vrijedni gašenja kluba i nekako najviše me boli činjenica da ljudima jednostavno nije stalo da klub ostane živ. Mislim da je klub mogao krenuti iz najniže lige pa se lagano vraćati, a ne da na ovakav način završi. Zagreb je imao svoju publiku i svoj štih i u priči neki dan s Ivanom Tomasom prisjećamo se kako smo doveli Real Madrid u Trnsko, a jedan Larry Bird je bio u Trnskom i gledao Marka Tomasa. U mojoj glavi je jako puno utakmica iz Trnskom. Tako smo 1996.godine igrali prvi puta s Partizanom gdje je bilo jako škakljivo, zatim Maccabi, Zvezda, Cibona, Zadar. Dok sam bio u Trnskom ni Zvezda, ni Partizan nas nisu dobili. Sjećam se trice Stipe Marinovića kada smo Zvezdu sa trenerom Sagadinom i Pennom dobili. Bilo je sjajnih utakmica protiv velikog broja klubova iz Eurolige. Dobili smo jednog PAOK-a u Solunu koji je prvi klub iz Grčke koji je osvojio europski naslov. Učili su nas da novci nisu na prvom mjestu, već sportska ambicija te da se žrtvuješ i ideš, a onda će sve tvoje doći.

Iz zanimljivog vremena s Pepsijem Cici se prisjetio jednog detalja.

- Kada je tadašnja Croatia igrala protiv Partizana na Maksimiru 1997.godine imao sam kao veliki navijač Dinama ogromnu želju ići na tu utakmicu. Zagi (Gordan Zadravec) pita Pepsija jel bi ga mogao pustiti, a ja sa 17 godina samo gledam sa strane i bez da se javim samo odem na utakmicu. Drugi dan kada sam došao na trening Pepsi mi je očitao takvu ”bukvicu” kakvu nisam od tate nikada dobio. Pamtit ću je cijeli život.

Cici je kao kapetan Zagreb napustio 2005. godine otišavši u Dinamo iz Sankt Peterburga. Kad su Rusi bankrotirali, preselio se u grčki Panionios, a nakon toga uslijedio je novi odlazak u Rusiju (Vladivostok), te na kraju inozemnog puta  uslijedio je poljski Turow.

- Nakon odlaska iz Zagreba htjela me je Cibona i trener Anzulović, ali nismo se uspijeli dogovoriti i nakon što sam igrao ljetnu ligu za Golden State otišao sam u Rusiju. Što se tiče moje inozemne karijere ja sam zadovoljan, ali iskreno oko nekih stvari sam bio dosta zelen, odnosno nisam bio okružen pravim ljudima. Oko nekih stvari sam mogao još puno bolje proći kao naprimjer kada se ugasio Dinamo mogao sam ostati u Rusiji gdje sam imao neke ponude, ali meni je tada otac umro i nisam ostao. Mislim da sam se brzo zadovoljio s nekim stvarima, a da nisu financije.

Kratki povratak u Zagreb uslijedio je 2010.godine, a nakon što tri mjeseca što je bio članom Cibone 2012. godine karijeru je 2013. godine završio u Laškom (Slovenija).

Odmah se prihvatio trenerskog posla kroz mlađe kategorije Zagreba, Cibone i sada Medveščaka, a bio je i izbornik U17 reprezentacije Hrvatske koja je prije dvije godine nastupila na SP u Argentini. Zanimljivo da je veliki broj bivših igrača Zagreba svoju karijeru nakon igranja nastavio u ulozi trenera.

- To je najveća nagrada za klub koji ne postoji. Kada se samo sjetim igrača koji su prošli kroz Zagreb to je fascinantno. Ivan Tomas radi dobar posao u Zaboku, Sesar u Gorici, Milačić u Sinju, tu su Krunić, Vulić, Gnjidić, o Anzuloviću koji mi je pokazao što je profesionalizam da i negovorim.

S obzirom na široki igrački kadar koji je prošao kroz Zagreb Cici razmišlja i da svi skupa mogli učiniti nešto da se klub spasi najgoreg scenarija.

- Iz ove perspektive mislim da smo mi kao bivši igrači mogli nešto napraviti da se Zagreb spasi, ali jednostavno nismo bili upoznati oko nekakvih stvari. Imamo puno stvari koje nisu štimale, ali ja se nadam da će se jednog dana Zagreb vratiti, pa makar krenuli iz najnižeg ranga.

Njegov trenerski staž nije toliko velik, ali uvijek je spreman ponuditi svoje mišljenje razvoja igrača.

- Mislim da se roditelji previše upliću u karijeru svoje djece i nameću im neke stvari. Djeca trebaju ili voljeti ili nevoljeti ono što rade. Trebaju raditi s guštom i uživancijom jer je ovo samo igra. Klubovi moraju više stati iza svojih trenera i donositi odluke zajedno. Nažalost klubovi ovise o članarinama pa dolazi do kompromisa.

Miljković je tri sezone igrao ABA ligu za Zagreb na samim njenim počecima, ali sada ima mišljenje da se naši klubovi trebaju okrenuti domaćem dvorištu.

- Definitivno je prilika da se domaća liga stavi na mapu kao što je nekada bila i da ima 10 stabilnih klubova koji će imati određene financije i gdje bi se prije svega mladi igrači trebali razvijati. Meni se sviđa projekt Šibenika kao i spomenuti rad Tomasa, Sesara, Milačića. Ali fali sportske ambicije, a ambicija nije ostanak u ligi. U tome je najveći problem.

Za kraj nam je ponovio svoje zadovoljstvo što je odabrao košarku kao svoj posao, ali i jednu želju koja mu se ipak nije ispunila.

- Igrao sam pred punim dvoranama, predstavljao sam svoju zemlju i kao igrač i kao trener i to je nekako što me čini sretnim. Imao sam sreću uz Teslu, Ozmeca, Pepsija, Anzulovića raditi i sa Repešom i sa Spahijom. Dođe Kukoč na trening pa mi se noge odsjeku, prolaziš kraj svih velikih igrača i jedino mi je ostala ta žal što nisam igrao za seniorsku reprezentaciju.