O svemu i svačemu s jednim od najupečatljivijih karaktera hrvatske košarke.

Poodavno nismo imali pravi, veliki intervju. Da izlazimo u tiskanom obliku, ovo bi bilo na duplerici, a vjerojatno bi zauzelo i pokoji redak više. Zašto baš Damir Milačić? Pa, zašto ne? Veći dio malenog košarkaškog medijskog prostora zauzimaju uvijek isti ljudi, uglavnom oni čije momčadi raspolažu puno većim budžetima. I to je u redu, naravno da tržište postavlja određene zakone. No, to ne znači da u manjim sredinama ne postoje stručni ljudi, kao ni ljudi s manje zanimljivim osobnostima. Milačić je i jedno i drugo.

Premda je postojala opcija da se ovaj intervju obavi telefonski, što zbog epidemioloških mjera predostrožnosti, što zbog prostorne udaljenosti, nisam htio propustiti priliku da porazgovaram oči u oči s čovjekom koji je takav medijski nebrušeni dijamant. Elokventan, komunikativan i stručan, idealan je sugovornik o svom fahu. Da živi u SAD-u, bio bi slavan i cijenjen poput Jeffa Van Gundya ili Stevea Kerra.

Momčad Alkara se okupljala za popodnevni trening. Hasan Varence je dugim korakom sigurno grabio ka stražnjem ulazu dvorane Ivica Glavan-Ićo. Ivan Kučan je minutu kasnije vješto uletio u zavoj svojim dobro očuvanim Peugeotom 205 i parkirao ga u maniri Alaina Prosta. Čekalo se još samo vođu ekspedicije. Dvije minute prije službenog početka treninga, pojavio se i on. Kasnije će u razgovoru priznati da je došao direktno iz Zagreba, s usputnom stanicom u Splitu, gdje je "iskrcao" suprugu i produžio put Sinja. Izvrsno raspolaganje vremenom, moramo priznati!

Na samom treningu standardni drilovi. Pola momčadi je uvježbavalo tehniku i ulaz, druga polovica šut i dodavanje. Kad su ispunili normu, zamijenili su se. Mladi playmaker Srđan Brocić tretirao je svaki dodir s loptom kao borbu za život i smrt. Amerikanac Naba Echols je plijenio nevjerojatnom brzinom. Taj momak bi bez problema mogao biti atletičar. Nakon odrađenog tehničkog dijela treninga, pristupilo se taktičkom dijelu. Dva dana kasnije čekao ih je susret sa Šibenkom, pa je poseban naglasak bio na zoni i neutraliziranju vanjskog šuta protivnika. Perfekcionistički je Milačić zaustavljao akcije nakon prvog ili drugog dodavanja ako bi vidio nekakvu grešku. Savršenstvo je stvar ponavljanja, jasno. Po završetku treninga sjeli smo u kafić u sklopu dvorane. Mogli smo u klupske prostorije, veli Milačić, ali nestalo je soka i nismo stigli kupiti novi. Ma daj, čovječe, mislim si. Što se mene tiče možemo i na zidiću sjediti, samo da pričamo o košarci.

Uvod u ovaj razgovor trebao je biti puno veseliji. Dogovor da se nađemo i popričamo pao je na utakmici Zadra i Alkara, odigranoj sad već davnog 13. ožujka. Naš prvi termin je morao biti prolongiran zbog više sile. Damiru je preminuo otac.

Sad sam već u zrelijim godinama s napunjenih 46, ljudi to lakše podnesu. Sestra i ja smo bili jako povezani s njim. Nakon majčine smrti 2012. gubitak drugog roditelja naoko izgleda kao da nemaš više nikoga, a imaš. Moja i njegova poveznica bila je u činjenici da je u svemu bio moja najveća potpora. Jako je volio sport i pratio me kroz cijelu karijeru, a kad sam postao trener Alkara, on je postao njegov veliki navijač. Dobar dio uprave kluba je došao na sprovod, što me je jako usrećilo, osjetio sam pravu koheziju. Rekao sam tada u govoru, mogao bih o njemu pričati unedogled, ma mogao bih knjigu napisati. Bio je jak čovjek, duhovit, uspješan u svemu, a najviše u tome što je bio pravi otac.

Odavši počast Damirovom ocu, polako smo se počeli prebacivati na košarkaške teme. Za početak, valja malo utvrditi gradivo. Damir Milačić jedan je od hrvatskih trenera srednje generacije koji su kroz proteklih desetak godina izlazili iz malog košarkaškog inkubatora HKS-a. U vrlo kratkom vremenu došlo je do smjene trenerskih generacija, pa su tako struku kovanu u jugoslavenskoj košarci zamijenili ljudi koji su potpuni produkt hrvatske trenerske škole. Uz Milačića, vremenom su svoje ime stvarali Ante Nazor, Marijan Mance, Vladimir Anzulović, Jurica Golemac, Slaven Rimac, Vladimir Krstić... u Širokom se dokazivao Ivan Velić, Poljsku je zaludio Igor Miličić, Belgiju Dario Gjergja, a u inozemstvo se otisnuo i stariji brat Rudež, Ivan. Tek umirovljeni Josip Sesar prije ulaska u trenerski svijet je okušao i onaj medijski, kao televizijski analitičar.

Brocić je bio manji od stolice

Gotovo svi od navedenih su u svojoj trenerskoj karijeri već po nekoliko puta osjetili uspone i padove, pa tako i Milačić. Koliko je zahvalno evaluirati svršetak prošle i ovu sezonu, vjerojatno nimalo. Koronavirus je postao šerif u svakom gradu, vedreći i oblačeći kako mu dođe. Naš sugovornik je u trenutku razgovora s momčadi Alkara bio na omjeru 8-19 u HT Premijer ligi, a u leđa im je gledao tek zagrebački duo Furnir/Hermes.

Od početka sezone glavni cilj je bio da izbjegnemo stresne situacije u zadnjim kolima, odnosno dva posljednja mjesta, i na najboljem smo putu da to i ostvarimo. Nismo imali velikih aspiracija po pitanju hvatanja mjesta u doigravanu, više smo se orijentirali na djelovanje iz pozadine - ako se ukaže prilika. Imali smo veliki peh, doslovce četiri utakmice izgubili smo u zadnjim sekundama (Gorica, VROS, Škrljevo, Zabok), dok smo protiv Sonika u Jazinama pokleknuli nakon produžetka. Ne kažem da smo trebali pobijediti u svim od tih utakmica, ali bar s pola tih pobjeda bili bismo na rubu doigravanja. Zadovoljava me činjenica da smo se uspjeli othrvati problemima nastalim kao posljedicama koronavirusa - momčad bi ušla u izolaciju, tu bi se gubilo dragocjeno vrijeme, igrači bi bili zatvoreni po sobama i teško se moglo kontrolirati njihovu fizičku spremu, a nismo se mogli ni momčadski zbližiti, stvoriti nekakvu kemiju. Međutim, uspjeli smo nekako stvoriti "klik", a to smo postigli na način da bismo svakog ponedjeljka dolazili na trening kao da se ništa nije dogodilo - nismo živjeli u prošlosti i lako bismo se izvukli iz tekućih problema. Na kraju je najvažnija činjenica da smo uspjeli u svom cilju, a treba imati u vidu da je ovo jedina generacija Alkara koja igra bez publike - sasvim sigurno neke poraze na domaćem terenu ne bismo doživjeli uz njihovu potporu. Što se tiče igračkog dijela, nisam nezadovoljan. Ovo je neka, nazovimo je tako, razvojna sezona, koja je iskristalizirala neke igrače.

Govoreći o razvoju, prvi nam je na pamet pao mladi Brocić. Bivši junior Borova je u odnosu na prošlu sezonu napredovao na svim poljima.

Brocić je fanatičan radnik i jako dobar momak. Moj kum Mario Stojić, čija žena je Vukovarka, davno mi je ukazao na njenog mladog sugrađanina. Kad sam ga prvi put vidio, on je bio manji od stolice. Lani, kad smo ušli malo ambicioznije u sezonu, trebao nam je rezervni playmaker koji može odmah uskočiti u vatru. Tražio sam nekog tko nije skup, nije afirmiran, a da je gladan uspjeha i tu mi je Mario ukazao da pokušamo s Brocićem tjedan dana. Nakon dva dana probe potpisali smo ga na dvije sezone. Na prvu sam bio oduševljen njegovim pristupom i načinom na koji on nosi dres Alkara, kao da je obiteljski.

Nesvjesno, niti malo agitirajući za mladog playmakera, otišli smo i korak dalje u razgovoru. To je momak kojeg navijači njegovog kluba obožavaju, a protivnički mrze. Jako je prgav i agresivan na terenu, ne ostavlja gledatelja ravnodušnim.

Apsolutno. Davno sam mu rekao: ti sa svojih 180 ne možeš igrati drugačije nego na rubu prekršaja, maksimalno u tijelo, brzo vući kontru i tako dalje. Ima bolji šut no što to njegov postotak govori, ali veliki je radnik i moraš ga doslovno istjerati iz dvorane, tako da ne sumnjam da će i taj postotak s vremenom doći.

"Porazi me dugo drže"

Vratimo se našem sugovorniku. Hrvatskoj košarkaškoj javnosti njegovo ime poznato je preko 25 godina. Za to vrijeme ostvario je jako dobru igračku karijeru, što unutar granica Hrvatske, što u inozemstvu. U srednjim tridesetima zahvalio se aktivnom igranju košarke i odlučio se okušati u delikatnom trenerskom poslu. Što bi današnji, dvanaest godina iskusniji Milačić, poručio onom koji se tek otisnuo u trenerske vode?

Ovo je jako težak posao, a posljednjih godina je postao i jako podcijenjen. Treneri više nisu zaštićeni kao nekada, što ne znači da treba biti zaštićen ako ne radi dobro. Ja sam oldschool tip, u svojoj karijeri sam se susreo s mnogim velikim stratezima. U to doba, pozicija trenera je, uz predsjedničku, bila najvažnija u klubu. Danas to više nije slučaj, pa mnogi treneri upadaju u zamku i pokušavaju se dopasti svima, upravi, igračima, navijačima. Istovremeno, zaboravljaju na ono esencijalno, a to je sami teren. Ne znam što bih poručio mlađem sebi, ali bih volio biti skuliraniji, da me porazi ne drže dugo. Osobito teško se mirim s porazima od nominalno jačih momčadi, jer iskreno vjerujem u sebe i svoje igrače i uvjeren sam da u svakom susretu možemo doći do pobjede ako smo pravi.

Foto: KK Zadar - Šime Zelić

Igrom slučaja, autor ovih redaka se našao na jednoj takvoj utakmici. U Milačićevoj prvoj sezoni Alkar je bio hit prvenstva i izborio nastup u, gledajući prema tadašnjem sustavu natjecanja, Ligi za prvaka. Nakon teškog poraza od moćne Cedevite, u staru školsku dvoranu u Sinju došao je Zadar Ante Nazora, koji je u svom sastavu imao sjajne pojedince poput Ante Delaša, Romea Travisa, Jusufa Nurkića, Ive Ivanova. Bez obzira na osam godina vremenskog razmaka, Milačiću je u sekundi oživio sjećanja s tog susreta.

Upravo taj poraz od Cedevite je to o čemu sam govorio, koliko me takve stvari diraju. Nakon utakmice sam u svlačionici rekao - mi ovog Zadra možemo dobiti. Međutim, neiskustvo je presudilo. Imali smo +7 manje od minutu prije kraja, ali dvije lopte su ispale (uvijek ispadnu!) i Zadar je odnio pobjedu u produžetku.

"Treneri mlađih kategorija su strašno potplaćeni"

Vratimo se samo na trenutak na trenersku nezaštićenost, premda intervju nije bio planiran u tom smjeru, bar ne u ovom dijelu. Je li ta nezaštićenost dijelom i posljedica nepostojanja financijske (ali i autoritativne) neovisnosti trenera? Jesu li treneri u Hrvatskoj potplaćeni i kako se boriti protiv tog problema?

Da. Pogledajmo to ovako. Uprave klubova biraju trenere. Jednom kad ih izaberu, podrazumijeva se da trener ima njihovu podršku. Događa se to da treneri počnu padati kad osjete da ne vladaju rezultatom. Vlado Vanjak, kojeg izuzetno cijenim, rekao je jednom da se trener ne mijenja kad zareda tri poraza već kad njegov tim počne izgledati kao raspuštena grupa građana. Jednom kad se uvuče nesigurnost i makne fokus sa terena, onda nastaju problemi. Ako je trener financijski neovisan, ili makar nije toliko ovisan o tom poslu, onda može biti puno stabilniji i racionalnije donositi odluke, da ga pritisak uprave ne može pokolebati u nečemu u što on čvrsto vjeruje. Uz financijski aspekt, taj nekakav strah od gubitka posla ako je to primarni izvor prihoda, veliki razlog trenerskoj nesamostalnosti može biti i nerealna ambicija klupskih uprava koje pogrešno procijene snagu momčadi i njen profil. Može se dogoditi da trener nije prava osoba za nekakav tip momčadi, recimo. Kad već govorimo o ovom pitanju, ne znam kako je u drugim sportovima, ali što se košarke tiče, treneri mlađih kategorija (osobito kadeta i juniora) su strašno potplaćeni, a iznimno važni. Osim same košarke, to su ljudi koji igrače uče kako da budu profesionalci, uredni, točni, da se brinu o svom tijelu, da idu spavati na vrijeme i tako dalje.

Govoreći o mlađim kategorijama, već nekoliko sezona sinjski klub ne uspijeva izbaciti zanimljivog mladog igrača iz vlastite škole, koji je razlog tome? Radi li se o većoj popularnosti drugih sportova (ponajprije nogometa) ili mlade u Sinju, kao i općenito u Hrvatskoj, sve manje zanima sport?

Što se neke visoke klase igrača tiče (Euroliga, NBA), vjerojatno ne. Međutim, na nekakvoj ABA razini postoji nekoliko igrača rođenih 2003. i mlađih koji obećavaju. Prvi od njih je Borna Jurela (2003.), koji je izuzetan playmaker i već prošle sezone je imao poneku minutu. Ove sezone je odigrao odličnu utakmicu protiv Cibone, na kojoj je nažalost ozlijedio križne ligamente i trenutno se nalazi u Daruvaru na oporavku. Uz njega, u istom godištu je i Mladen Tomašević, koji dobija sve više "živih" minuta. Nedavno smo momčadi priključili i 16-godišnjeg Vatroslava Mastelića, koji je fizička zvijer i zna igrati košarku. Ta tri klinca bi uz konstantan i kvalitetan rad mogli iskočiti. Dečki koji su izlazili iz mlađih kategorija u mom prvom mandatu bili su u "programu" zaštićenog godišta. Ako se prisjetimo, to pravilo bi se ukidalo u Ligi za prvaka, a ja sam nastavljao kao da se ništa nije promijenilo. Tako su ti dečki konstantno igrali, pa možemo nabrojati braću Boban, Biladžića, Svalinu... Oni su participirali i bili dobri igrači. Nakon mog odlaska u Belgiju oni su izabrali svoj put, splet okolnosti je bio takav kakav je bio, ali to razdoblje kad me nije bilo u Alkaru ne bih ni htio komentirati.

No, moramo se malo ispraviti. Prije otprilike godinu dana se pojavio mladi Frano Pralija, ali je nestao s mape još brže. Sapunica s njim u glavnoj ulozi (zasad) nema sretan rasplet. O čemu se tu radi?

Bit ću potpuno iskren. Frano je dolaskom Srđana Helbicha ušao u seniorsku momčad. Po mom povratku u Alkar osjetio sam da može igrati i on je praktički bio standardan. Neke utakmice je odigrao odlično, nažalost tada se ozlijedio. Ove sezone sam očekivao puno više od njega, no, u pogledu njegove radne etike nisam bio zadovoljan. Smatram da smo imali dobar odnos, no prema njegovom mišljenju ta relacija nije bila kvalitetna. Znam koliko smo klub i ja osobno uložili vremena i truda u njega i smatram da nisam dužan davati nikakva opravdanja. On nije potjeran iz kluba, nitko ga nije maknuo, sam je odlučio otići. Meni je zbog toga neizmjerno žao jer je jako talentiran i smatram da je pogriješio. Klub mu je dao papire i Frano je sad slobodan igrač. Ponavljam, strašno mi je žao što je do toga došlo, ali to nije "zasluga" niti kluba niti mene osobno.

Mijenjamo brzinu, mičemo se malo s Alkara i trenerske karijere, vraćamo se malo u prošlost. Prvi dio igračke karijere proveo je u KK Zagreb. Koliki utjecaj je imao Boško Božić na većinu vas tadašnjih mladaca koji ste se kasnije odlučili za trenersku karijeru? Podsjetimo, treneri su posta(ja)li Sesar, Ivan Tomas, Gordan Zadravec, Nikola Garma među ostalima...

Velik utjecaj, bez dileme. Osobito na Josipa (Sesara) i mene. Obojica smo kao klinci dobili velike uloge kod njega. Ja sam s 19 godina dobio kapetansku traku, Josip je kao mlad imao sve ovlasti u igri. Kao klinci, percipirali smo ga na različite načine, ja na jedan, Sesar na drugi jer je nešto mlađi od mene, ali evo, danas u svom trenerskom poslu koristim neke postulate koje sam preuzeo od Pepsija. Smatram ga velikim vizionarom, šarmerom i smatram da je vrlo podcijenjen u hrvatskoj košarkaškoj javnosti. Trebalo bi mi puno vremena, kad bih počeo prepričavati, sve one stvari koje je on govorio još u devedesetima, a koje se još uvijek koriste u suvremenoj košarci, i to neki od najvećih trenera.

Dimitris Itoudis, na primjer?

Itoudis je svega pet godina stariji od mene a bio mi je trener na prelasku u seniore. Sasvim sigurno je, uz naravno činjenicu da je trenerski sazrio pomagajući Željku Obradoviću, onaj prvi temelj naučio od Pepsija. Ali moram reći, najveći utjecaj je ipak imao na Sesara i mene, jer mi smo odrasli u tom KK Zagrebu.

"Šaras je završio u Barci, a ja u Maccabi Haderi"

U inozemstvu se ističu dvije destinacije - Slovenija i Belgija. Jedna zanimljivost iz vremena provedenog u tadašnjoj Union Olimpiji - tadašnji slovenski Telekom je izbacio seriju telefonskih kartica s likovima Olimpijinih košarkaša, pa tako i Damira Milačića. Ima li koju u svom posjedu? Kako pamti vrijeme provedeno u inozemstvu?

Imam tu karticu, kod kuće u Gajnicama. Bila je to kartica od pedeset impulsa i svaki igrač je dobio deset komada. Bila je to u to doba velika razonoda, ljudi kupe karticu pa te vide u gradu i prepoznaju s nje. Igrali smo u to doba Euroligu i čak smo otišli do četvrtfinala. Puno mi je značila ta sezona, radio sam s vrhunskim trenerom kao što je Zmago Sagadin, a suigrači su mi bili Šarunas Jasikevičius, Marko Milič, Jure Zdovc, Sani Bečirovič, Jurica Golemac... Nisam imao sreće s ozljedama, u jednoj situaciji na treningu Šaras je dodavao loptu, ja sam je htio presjeći i ovo tu (pokazuje ožiljak na nadlanici) puca - moram na operaciju. Nakon toga smo se zezali, on je završio u Barceloni a ja u Maccabi Haderi (smijeh). Ali opet, bio sam zadovoljan.

Foto: ScreenShot

Čak šest godina u Belgiji. Poneka crtica iz košarkaške destinacije koja je u to doba pomalo bila u drugom planu?

Nikša Bavčević me doveo, on je odlučio imati našeg playmakera i izbor je pao na mene. Imali smo vrhunsku suradnju na svim razinama i upravo u to doba klub je postigao svoje najveće uspjehe u povijesti. U dvije sezone igrali smo polufinale odnosno finale, osvojili Superkup i igrali u Eurokupu, u kojem smo dvaput pobijedili čak i slavnog Kindera za kojeg su igrali Charles Smith (svojedobno igrač Reala) i Vonteego Cummings. Te godine je u Eurocupu nastupao i snažni Joventut, pa Hapoel Jeruzalem koji je kasnije i osvojio natjecanje... Pobjeđivali smo i Telekom Bonn, tada vrlo neugodnu momčad. Belgijsku ligu sam u to doba nazivao "malom Francuskom" - bilo je tu deset klubova, ali jako puno američkih igrača. Bilo je to doba kad su se treneri jako cijenili i bilo je tamo velikih stručnjaka. Rezultat toga bila su dobra međunarodna postignuća belgijskih klubova, puno bolja no što je bio marketing te lige. Meni je tamo bilo predivno i nisam se htio micati. Otišao sam tek kad sam dobio ponudu Cedevite, koja je tada trenirala u Sutinskim Vrelima, takoreć u mom kvartu. Može se reći da sam s ozbiljnom košarkom završio u Cedeviti, makar sam kasnije još otišao jednu sezonu u Rumunjsku, kod trenera Taba Baldwina. On je bio trener Novog Zelanda na SP 2002 u Indianapolisu, kad su s Perom Cameronom, Seanom Marksom, Kirkom Penneyem i ostalima zauzeli četvrto mjesto. Veliko prijateljstvo je ostalo između nas, puno sam naučio od njega.

"Zaletio sam se među vođe Tornada, izgrlili smo se i izljubili"

Brzi povratak nazad. Je li polufinale Kupa Krešimira Ćosića 1998. godine među najljepšim trenucima karijere ne samo Vas, nego i cijele one nezaboravne generacije Pepsijevih Mrava? Podsjetimo, Cibona je imala prednost na ulazu u samu završnicu, ali Zagrebaši na krilima zadarske publike u punim Jazinama izvlače zadnji atom snage i ruše tada moćnog euroligaša.

Jazine su tada bile krcate na svakoj utakmici. Mi nismo imali takav oblik podrške u Trnskom. Neću reći da nismo imali navijača, ali radilo se o drugačijem tipu publike. Prije utakmice smo razgovarali u svlačionici i došli do zaključka da je najvažnije da smo što duže u egalu, jer će se publika okrenuti na našu stranu. U jednom trenutku smo gubili 16 razlike i zadarska publika je počela navijati za nas. Završnica utakmice je bila neizvjesna i u tom dijelu je dosta toga išlo preko mene i to je još jedna crtica u našem odnosu jer sam osjetio njegovo povjerenje u to što ja radim na terenu. Kako sam po prirodi temperamentan, meni takva vruća atmosfera odgovara i bez problema sam to iznio teret na svojim leđima. Nakon završetka utakmice zaletio sam se među vođe Tornada i mi smo se svi tamo izgrlili i izljubili, makar sam bio svjestan da će za dva dana na finalu biti svega (smijeh). Dobro smo se suprotstavili Zadru, ali jednostavno se nije moglo, bili su bolji od nas i zasluženo su osvojili prvi trofej nakon dvanaest godina. Ali ta atmosfera, koliko to znači igraču... Pogotovo u defanzivnom dijelu, kad su noge umorne i sporije, nevjerojatno je koliko te mogu podići u jednom trenutku. Nova dvorana na Višnjiku je krasna, ali to što su Jazine imale je nešto posebno. Prostor, mirisi, atmosfera... to su još imali i onaj stari Baldekin i sinjska školska dvorana. Toga više nema. Ove nove dvorane su krasne i funkcionalne, nemojte me krivo shvatiti, ali nije to isto.

Poput atmosfera iz tih starih dvorana, nema više ni tog KK Zagreba.

Zagreb je klub u kojem sam odrastao i kojem sam dužan gotovo sve. Ne znam kakva je danas situacija, gledajući s pravne strane, da bi se klub reaktivirao. Imam mnogo uspomena, bio sam četiri godine kapetan i osjećam veliku žal za gašenjem tog kluba. U trenucima najvećih klupskih uspjeha jelo se više no što se moglo probaviti i to je naposlijetku došlo na naplatu. Meni je neizmjerno žao zbog toga, ali u tim godinama nisam bio u klubu tako da ne znam što se tamo zapravo dešavalo.

Prokleto četvrtfinale

Za razliku od klupske karijere, u reprezentativnoj nije bilo puno uspomena. Tek jedno veliko natjecanje, i to ono "otpisano", Eurobasket 1997. Iz današnje perspektive malo čudna situacija, jer košarkaški puk često naziva to razdoblje "razdobljem bez playmakera", što je relativno netočno jer smo u to doba na jedinici imali jednog od najboljih u Europi, Damira Mulaomerovića. Danas bi našoj reprezentaciji bek poput Milačića došao kao melem na ranu. Ostaje li žal za "krivim tajmingom" rođenja, kao da je došao deset-petnaest godina prerano?

Potpuno je nepravedna kritika prema tom razdoblju, jer iz mog primjera, a ja sam bio playmaker koji je igrao za Charleroi, tražila me Alba... To su sve klubovi koji konstantno igraju u međunarodnim natjecanjima, dakle nekakva igračka kvaliteta tu postoji. Kriteriji su nam postali previsoki u odnosu na bazu koju imamo. Imam vrlo radikalno mišljenje o tim "stručnjacima", neka se nitko ne naljuti, koji se razbacuju mišljenjima i sumnjam u njihovo znanje. Zagreb je u moje vrijeme pobjeđivao kvalitetne europske momčadi, Cibona je predvođena Mulaomerovićem bila među najboljim momčadima Eurolige, da ne pričam dalje. Pa bilo je tu igrača koji su generacijski mlađi od mene, hoćemo li njih nazvati lošima? Je li jedan Zoran Planinić loš? Marko Popović, Roko Ukić? To je ono što mene smeta. Pogledajmo opus klubova za koje su ti momci igrali, Panathinaikos, Efes, CSKA, Barcelona...

Pa gdje je onda "kvaka"? Kako je došlo do takvog narativa?

Moje je mišljenje da se tu radi o fenomenu kojeg nazivam "prokleto četvrtfinale". Kao reprezentacija smo imali jedno četiri četvrtfinala koja smo gubili do dva-tri poena razlike. Sve je počelo na OI u Atlanti 1996. Na Eurobasketu godinu kasnije imali smo prosjek godina 21, držali europske prvake u šaci ali dogodila se trica Saše Đorđevića u posljednjoj sekundi. Mislim da je ideja te reprezentacije Pere Skansija bila genijalna, ali je tablica (svega dvije pobjede i 11. mjesto) ružno izgledala. To je bio zalog za kvalitetnu budućnost, ali se od te reprezentacije olako odustalo. Smatram da ima jako puno nepravedne kritike prema trenerima i, u konačnici, playmakerima, jer ne rade u zdravim okolnostima. Čestitam svakom tko se bavi ovim poslom, pogotovo ako vidim da je strastven, požrtvovan, svoj. To znači da vjeruje u ono što radi.

Prisjetili smo se u tom trenutku nekih momenata s generacijama mlađih reprezentacija. Usporedbe, borba, težak rad i kasniji uspjeh ili utonuće u prosječnost.

Generacija rođena 1994. godine je izgubila polufinale od Španjolaca alley oopom. Trener te španjolske reprezentacije je danas trener Valencije. Prije tog poraza pobjeđivali smo dobre momčadi, a to nije bila nekakva mega generacija poput one famozne 96/97 s Benderom, Žižićem, Zubcem, Slavicom itd. Ovdje je Dominik Mavra izdominirao sve playmakere na prvenstvu. Slična stvar je, recimo i s generacijom 99/00, koju je Damir Rajković odveo do srebra na Eurobasketu. Tu nema niti jedne superzvijezde, ali tu ima puno igrača s kojima se može napraviti kvalitetna hrvatska liga i kvalitetna reprezentacija koja bi morala proći pakao kvalifikacija po novom sistemu, tako da imamo taj nekakav srednji sloj igrača.

No, moramo se vratiti na sami početak. Naša baza nije velika, nemamo puno igrača, ne ulaže se previše novaca... Stalno se sporim s ljudima oko naše hrvatske lige. Moj Vlatko Granić, koji je bio u češkoj ligi, govori - coach, meni je puno teže igrati ovdje nego tamo. Sve smo podcijenili, sve. Gledamo prema regionalnoj ligi, a ja uspoređujem lani finale srpskog košarkaškog kupa u odnosu na naš. U utakmici Partizana i Crvene zvezde ima bar sedam Amerikanaca od kojih nijedan ne košta manje od 250 tisuća eura, a s druge strane u dvoboju Cibone i Zadra svi stranci zajedno ne koštaju toliko. Nek Zadar i Cibona imaju priliku dovesti igrače za te novce, pa bismo vidjeli kako bi se odnos snaga promijenio.

Osam sezona na klupi Alkara (Foto: KK Zadar - Šime Zelić)

Logično, razgovor je automatski odveo do ABA lige i hrvatskih predstavnika u njoj, kao i dvojbenih situacija do kojih dolazi zbog "gluhog telefona" na relaciji HKS - ABA.

Gorica, koja bez problema participira u ABA 2 ligi i igra jednu prepoznatljivu i dopadljivu košarku, kad se vrati u hrvatsko prvenstvo izgubi od Škrljeva, Dubrave, u Sinju pobijede sa zvukom sirene, znači da tu ima određene kvalitete. Stoji primjedba da se razlika između naših abaligaša i premijerligaša "smanji" uslijed zgusnutog rasporeda, ali mislim da "mi" možemo "njih" dobiti i u regularnim uvjetima. To se neće dogoditi u deset od deset utakmica, ali može se dogoditi. Nesrazmjer u budžetima recimo Alkara u odnosu na Zadra ili Cibonu je puno veći nego onaj Zadra i Cibone u odnosu na Crvenu zvezdu. Treneri u ovim uvjetima moraju biti mađioničari da iz skupine nekakvih underdog igrača razviješ nekakvu koheziju i glad za uspjehom koja ih sve zajedno gura naprijed.

"Snježana Trgovac je čudo"

Najbolje je govoriti na vlastitom primjeru.

Ove godine čak nemamo upravu, odnosno imamo Stipu Blajića koji obavlja dužnosti "direktora", makar nije formalno na toj poziciji. Svim igračima je sve isplaćeno, makar te plaće nisu prevelike. Moram istaknuti jednu genijalku, Snježanu Trgovac. Ta žena je čudo, to ne postoji nigdje osim u Sinju. Ona svojim novcima nakupuje namirnica da igrači imaju mjesec dana za doručak. Imaju plaćenu kavu ovdje u kafiću, a kako je situacija s koronom, oni praktički svoju plaću nemaju gdje potrošiti. U šali im znam reći da su oni jedini koji će od plaće u Alkaru uštedjeti neki novac. I nije samo Snježana u pitanju, ima tu puno ljudi koji su odvajali od sebe da bi pomogli Alkaru i nama. To je nešto neviđeno, neopisiva ljubav. Zato mi je žao da ova moja dva Amerikanca nisu osjetila što je domaći teren, kad nakon pobjede izađu u diskoteku i dobiju tretman kao da su igrači Reala, da ih cure časte. Može se reći da je Alkar najviše zakinut zbog situacije s koronavirusom, upravo iz ovih razloga. Na to se još nadoveže nesreća da negdje primiš nesretni koš u završnici...

Od reprezentacije smo digresijom na digresiju otišli do rundi pića u Piccadillyu. Vratimo se na sekundu do reprezentacije i to jednim lakmus-papir pitanjem. Stranac u hrvatskom dresu, da, ne i zašto ne?

Ne! Najviše se priča o playmakerima, a smatram da njih imamo dovoljno i imamo igrače koje vrijedi istrpiti, što bi pravi trener trebao biti u stanju. Baš iz iskustva koje sam stekao vodeći što mladu reprezentaciju, što Alkara, bilo je tu puno igrača koji su imali potencijala, kao recimo Mavra i Paolo Marinelli. Spominjem njih dvojicu jer su mogli biti izgurani, samo je trebalo imati strpljenja. U klubovima stranac da, kad trebaš pokriti deficitarnu poziciju a domaći igrač ti je, paradoksalno, preskup. Prošle sezone sam razgovarao s nekoliko hrvatskih playmakera koji su bili duplo skuplji od Nicka Neala, koji je na kraju bio MVP HT Premijer lige, a sad igra u drugoplasiranoj momčadi poljskog prvenstva za ogromne novce koje mu sada niti jedan od naših abaligaša ne bi mogao platiti. Ali u reprezentativnom dresu smo u nedostatku nekih željenih rezultata malo zastranili u toj potrazi i okretali se instant rješenjima. U nogometu smo imali situaciju s Eduardom, ali to je potpuno druga priča. Pa taj momak govori "kaj", odgojen je u Zagrebu, tu je od kadeta, oženio je Hrvaticu... No, da se vratimo na košarku - moj odgovor je ne, smatram da imamo dovoljno igrača i samo trebamo imati strpljenja s mladim igračima koji dolaze uz loše momente, kojih će sigurno biti. Sigurno ni Miloš Teodosić nije s 19 godina bio tako dobar, ali ga je Moka Slavnić poveo na ono jedno prvenstvo i on je tim potezom dao Srbiji playmakera koji dan-danas igra na visokom nivou. Važno je odgajati igrače i vjerovati u njih.

Kako to postići?

Evo, primjer Roka Ukića. Taj čovjek je toliko omalovažavan, i ja razumijem navijački bijes u afektu, ali ajmo objektivno pogledati njegov CV. Ja sam uoči utakmice sa Splitom rekao Brociću i Echolsu, igrate protiv čovjeka koji ima 6-7 godina NBA/Euroliga iskustva. Natjerajte ga da ne može prevesti loptu, pa će vas brzo zapamtiti. Brocić je nakon toga dvaput natjerao Ukića na grešku u prevođenju, i pitaj sad tog istog Ukića zna li tko je onaj mali iz Alkara, sigurno zna. Pogoditi tricu može svatko, ali ovako se izdvajaš. Kasnije mi je Babo Mrduljaš rekao da mu je Ukić ishvalio Brocića.

"Jolly je prema meni bio konkretan i korektan"

Od svojih početaka s vanjske strane aut-linije do danas, Milačić je unutar granica Hrvatske vodio tek dva kluba - Alkar i vrlo kratko Jolly. Počnimo s onim kraćim. Tek nekoliko mjeseci u Jollyu, zašto je ta epizoda trajala tako kratko? Je li došlo do kolizije snažnih osobnosti (Milačića i Josipa Stojanovića s druge strane) ili mladi trener još nije bio spreman za rad u sredini s velikim pritiskom uprave?

Jolly je u tom trenutku bio najuporniji, najkonkretniji i najkorektniji. Iz tog kluba nosim samo najbolje uspomene. Rezultat nije bio zadovoljavajući, ali imao sam prilično mladu momčad na raspolaganju, Ivan Vraneš iz Zadra je bio jedan od najboljih mladih igrača u ligi te sezone. Nažalost, moja ideja i poimanje košarke nisu išli zajedno s vizijom koju je imao Josip Stojanović. Šteta je da je nekoliko sezona kasnije ugasio klub i završio svoju košarkašku priču.

Inozemstvo, kao i u igračkim danima, Belgija. Nepuna sezona u Kangeroesima iz Willenbroeka, gradića na pola puta između Antwerpena i Bruxellesa bila je u najmanju ruku neobična.

Predsjednik kluba je bio čovjek koji nije znao što je sport i kojem je sve bila zabava. Doslovno se može reći da sam otišao otamo zbog previše rada. On je htio stalnu interakciju s igračima, sazivao sastanke i team buildinge kad bi mu palo na pamet i slične stvari. Ja sam u momčadi imao Vraneša dok se nije ozlijedio, kasnije je njegovu poziciju popunio Hrvoje Vučić. Doslovno sam otvarao dvoranu ujutro i zatvarao je navečer, nisam imao pomoćnika. Odnosno, bio mi je dodijeljen, ali on bi se pojavio samo na večernjem treningu i na utakmicama, jer je on sam vodio neku drugu momčad. Imali smo skroman budžet u belgijskim okvirima i predsjednik nije htio odstupati od tog plana. Ušli smo u sezonu sjajno, pobijedili Charleroi, no onda se predsjednik počeo upletati s idejama koje su mi bile strane. Doslovno sam dobio otkaz jer sam previše radio, ta sredina (klub) nije bila dobra za mene. No Belgija, u kojoj Dario Gjergja radi već godinama fenomenalan posao, danas je bitno drugačija u odnosu na onu iz mojih igračkih dana. U ono doba su treneri bili na cijeni, a danas... Pa samo kad vidim koliko trenera je taj predsjednik promijenio nakon mene... Ali, bilo je to ogromno iskustvo za mene i ne žalim za ničim, životni standard i zarada su bili na nekoj drugoj razini u odnosu na Hrvatsku. Volio sam Belgiju kao sportsku zemlju i ovo što je Dario tamo napravio je čudo.

"Alkar je najveći mali klub na svijetu"

Alkar, koja je ovo sezona, teško je i izbrojati, sedma, osma (zajedno brojimo na prste jer nemamo abak)? Kako je došlo do ljubavi na prvi pogled između rođenog Slavonca odgojenog u Zagrebu i vatrene sinjske publike?

U to doba vodio sam Susedgrad, a Sinjani su tražili trenera koji - nije iz Sinja. Legendarni Maks Vučković me preporučio i oni su me počeli pratiti. Razgovarajući s tadašnjim predsjednikom Denisom Katićem sam mu nabrajao tko kako igra i što i on je bio oduševljen time. Smatram da je moja privrženost gradu i klubu, kao i moja osobnost, stvorila simpatiju koju sam osjetio od publike. Ja sam došao iz Zagreba, ali nisam došao s nadmenim stavom da sam netko i nešto, nego da sam došao kopati i raditi, i to su svi prepoznali. Donio sam nešto novo, puno agresivnosti i ozbiljnosti u pristupu svakom igraču ponaosob, kao i klubu. Tada sam izjavio da je ovo najveći mali klub na svijetu, i to stvarno mislim. Ovdje svaki čovjek zna tko igra za Škrljevo, Šibenku, i kad prošećeš gradom, uvijek ćeš dobiti nekakvu interakciju. Jednom prilikom sam dobio aplauz šetajući gradom nakon pobjede. Sve to zajedno je razlog zašto radim razliku između nekih ponudica, koje možda jesu nešto malo financijski izdašnije, ali nemam ovakav pristup navijača i uprave prema meni. Ovo je, premda je na papiru nemamo, treća uprava kluba otkad sam ja trener. Osjećam veliko povjerenje s njihove strane u ovo što radim i to mi puno olakšava posao. Smatram da je skromnost, činjenica da sam došao ovdje i maksimalno se prilagodio zajednici - hej, ja živim u Splitu a pijem kave u Sinju - nešto što je prepoznato kao iskreno i čisto. Žao mi je da nema financijske moći da se jednom uključimo u borbu za gornji dio ljestvice, ali kako to postići kad igračima nakon jedne dobre sezone počnu dolaziti ponude iz inozemstva koje su po pet-deset puta veće od onog što im Alkar može ponuditi. Pa možeš riješiti stambeno pitanje u jednoj sezoni, tko bi to propustio?

Ovdašnja publika je temperamentna, oni isprate protivnika pljeskom ako je bio bolji od nas. - nastavlja Milačić.

Upravo zbog te publike sam htio da izbjegnemo dramu borbe za opstanak do zadnjeg kola, da zbog jedne ozljede ili ako se Amerikanac osjeća nostalgičan prema domu uđemo u probleme. Zato mi je važno kod dovođenja igrača sa strane prvo kakva je osoba, a tek onda kakav je na terenu. Dosta pratim NCAA, osobito drugu diviziju. Tu ima krasnih momaka i odličnih igrača koji jednostavno nisu imali sreće. Kako i zašto smo doveli Nabu (Echolsa)? On nije diplomirao u roku i morao je polagati te ispite. On je izgubio godinu dana košarke, nije nigdje igrao. To su te situacije u kojima pronalazimo nebrušene dragulje.

Temperament kojeg u svakom trenutku utakmice Milačić pokazuje uz teren jest njegov trademark. Bacanje u polje, iz polja, skakanje, gestikuliranje, osebujan način komunikacije sa svojim igračima, ali u granicama međusobnog poštovanja i pedagoškog pristupa, elementi su koji ga izdvajaju iz mase. Znanje je pokazano u više navrata, padali su u Sinju skoro svi tijekom godina. Uz dužno poštovanje najvećem malom klubu u Hrvatskoj, moramo ovo pitati. Zašto Damir Milačić danas ne vodi neki veći (hrvatski) klub? Je li u pitanju manjak ambicije ili je možda svojim odrješitim karakterom nekome stao na žulj?

Danas je teško ljudima koji imaju svoj stav i koji vjeruju u ono što rade. Ja nisam nepristojan, mene su roditelji odgojili da budem kulturan, ali sam temperamentan i imam svoj stav. U datom trenutku se moraju napraviti neke stvari da bi se probudila ekipa da bi se dobila utakmica. Nikad za poraze nisam optuživao suce, ni javno ni pred svojim igračima. Kritika sucu može isključivo ići iz nekakve trenerske pobude i pritiska, tako da napravim sve što je u mojoj moći da dobijemo utakmicu. Temperament ljudi gledaju na različite načine. Mislim da sam sigurno stao nekome na žulj, jer stalno mi se ime vrtilo po kuloarima oko najvećih hrvatskih klubova, ali pravih poziva na razgovor nije bilo. Manjak ambicije svakako nije razlog, ja ću trećeligaša i euroligaša voditi na identičan način. Pohađao sam razne seminare o svom trošku, ulagao vlastiti novac u svoje obrazovanje, pa vjerujem da će doći vrijeme i za neku veću sredinu. Volio bih da ta sredina bude temperamentna, u kojoj s tim temperamentom i znanjem možeš podići razinu momčadi. Neću se mijenjati, ono si što si i to te (me) drži.

Odvojimo se malo od košarke. Kako provodi slobodno vrijeme? Sudeći po slikama na društvenim mrežama, rado prošeće sa suprugom Suzanom i psom.

Imamo zlatnog retrivera i da, često šećemo s njim. Nekakvih pet kilometara dnevno prošećemo - navečer nakon treninga, ili tijekom dana. Mimo toga, najviše vremena provodim uz sport i dokumentarce. Obožavam povijesnu tematiku, osobito razdoblje prvog i drugog svjetskog rata. Ponekad uhvatim i kakvu knjigu, ali obavezno mora biti neka špijunska, neki triler. Uz to, kažem, uvijek je sport. Volim pogledati sve što je na TV-u, a ovako van toga imam prijatelja koji ima boksački klub, pa često odem kod njega. Smatram da ljude treba tjerati u rekreaciju, kakvog god oblika bila.

U neobaveznom razgovoru koji se iz ovog odgovora razvio, Milačić priznaje da mu je kao posljedica dugog razdoblja zatvorenosti objekata za rekreaciju i treninge malo porasla kilaža, a to mu najteže pada zbog odijela. Među najbolje odjevenim je hrvatskim trenerima i volio bi da tako što duže ostane, pa se planira fizički reaktivirati čim krenu malo topliji dani.

Za kraj, želje i pozdravi. Postoji li neki zacrtani cilj u karijeri, do koje godine bi se volio baviti trenerskim poslom? Ima li ambicija u nekom drugom sektoru, možda na upravnim pozicijama?

Trenerskim poslom se planiram baviti sve dok mi ne ugrožava zdravlje. Iako se radi o jako stresnom poslu, uživam u njemu i mislim da će me još dugo držati takvo raspoloženje. Napredak igrača mi je najveće zadovoljstvo u ovom poslu.

U tom tonu smo se polagano oprostili. Već je pala noć, a Damir je bio cijeli dan na putu. Zaslužio je odmor.