Izgovorene poruke su toliko snažne da je važno da dopru do svih Strikana i Netjaka, Visosti i Svitlosti, Profešura i Mara Mulica naše košarke.

Damir Tvrdić, ubojiti splitski šuter, najveće uspjehe svoje igračke karijere ostvario je u dresu Zadra. Košarku više ne igra, ali ju živi i doživljava. I to vrlo emotivno. Nedavni Tvrdićev posjet Zadru iskoristili smo za intervju i prijateljska prisjećanja na trofejne dane zadarske košarke. Nije tajna, poznajemo se još od 2003. godine kada je Tvrdić bio jedan od stožernih igrača KK Zadar, a ja glasnogovornik kluba, tada još uvijek, iz Jazina. Bila su to sretnija vremena za zadarsku i hrvatsku košarku. Danas, s distance od gotovo 18 godina ugodni nas je razgovor doveo do neugodnih tema. Dotaknuli smo se aktualnog trenutka dalmatinske i hrvatske košarke, Zadra, Splita, Šibenke i Cibone, reprezentacije… Tvrdić je bez cenzure i zadrške progovorio o stvarima koje mnogi znaju, ali ih ne izgovaraju. Nekad meštar pod obručima jasno i glasno artikulira glavni problem košarke i sporta u Hrvata u cjelini. Pojednostavljeno sve stane u rečenicu Meštra iz Velog Mista – 'Neću politiku u svoju butigu'.  No izgovorene poruke su toliko snažne da je važno da dopru do svih Strikana i Netjaka, Visosti i Svitlosti, Profešura i Mara Mulica naše košarke.

Razgovor je krenuo ležerno i opušteno… Damira smo toliko rijetko susretali u Zadru da smo posegnuli za onom – 'Hej, pa otkuda ti na mjestu zločina?' – aludirajući na silne trofeje koje je Tvrdić osvojio u Zadru. 

Evo me na poziv voditelja Diadora TV Tota Jelinića. Povod je snimanje emisije Toto i prijatelji, a u mom slučaju tema je, naravno, košarka. Iskoristio sam priliku da to napravimo kada je neka utakmica Zadra na repertoaru. I to je baš ispala utakmica Zadar – Krka, koju je Zadar nažalost izgubio i koja je pokrenula lavinu nezadovoljstva. Ipak, bilo je lijepo doći u Zadar nakon dugo vremena i vidjeti neke ljude koje dugo nisam vidio i osjetiti barem dio onoga što sam prolazio dok sam bio u Zadru. U Zadru sam bio praktički tri sezone. Istina, nepune jer sam dolazio dva puta već kada je sezona počela. I za to kratko vrijeme sudjelovao sam u osvajanju pet trofeja: tri Kupa Krešimira Ćosića, jedno Prvenstvo Hrvatske i jedan naslov prvaka regionalne lige. U to vrijeme se zvala Goodyear, danas je to ABA liga.

Nisu to jedini Damirovi trofeji. Dva puta osvojio je Kup kao igrač Splita, dok je u švicarskom Luganu u jednoj sezoni osvojio i Kup i naslov državnog prvaka i bio proglašen najboljim igračem lige. Nakon svih tih godina nije dvojio koji mu je trofej najdraži.

U dresu KK Split
Foto: Privatna arhiva Damira Tvrdića

TO MOŽE SAMO ZADAR!

To je definitivno Prvenstvo Hrvatske sa Zadrom, iako je ABA liga jači trofej. Te 2003. godine kada smo osvojili regionalnu ligu u finalu smo igrali protiv Maccabija koji je sljedeće dvije sezone bio pobjednik Eurolige. Te iste godine su u TOP-u 16 Eurolige bila tri kluba koja su igrala ABA ligu. Uz Maccabi to su još bili Cibona i Olimpija. Krka je igrala finale ULEB kupa, a tu je bila i Crvena zvezda tako da je liga bila izuzetno jaka. 

KK Zadar 2003 - Pobjednik regionalne Goodyear lige
Foto: kkzadar.net

Međutim, Prvenstvo Hrvatske nakon 19 godina i nakon pet utakmica finala, nakon duge i iscrpljujuće sezone mi je draže. Možda zbog toga što se i čekalo tako dugo, što je Zadar godinama imao, 'ajmo se tako izraziti, frustraciju jer se nije osvajalo prvenstvo i gubilo od Cibone. I ta pobjeda je bila puno slađa jer je baš protiv Cibone i osvojena. Ali sama ta liga, tih pet finalnih utakmica, tenzije koje su rasle iz utakmice u utakmicu…To je nešto neponovljivo. U ABA ligi je bio  Final Four, dvije utakmice odigraš u tri dana i to je to. Vratiš se kući, slaviš, luduješ i tako dalje. Ali ovo… Prvenstvo Hrvatske, pa naboj cijelog prvenstva, pa Play Off, pa svaka utakmica koja nosi dodatnu tenziju. I onda dođe zadnja utakmica koja se igra u lipnju, izvan Jazina je temperatura +35 stupnjeva, a u dvorani tko zna koliko. Sve gori! Ulazim u dvoranu sat i pol vremena prije utakmice, a dvorana već puna. Tresu se tribine, dok se oblačimo odzvanja pjesma 'Dalmatinac sam', nama se trese svlačionica… Jedna neponovljiva atmosfera za koju sam sretan da sam ju doživio.

I nakon svega dolazi ispuhivanje, neviđeno slavlje u gradu kakvo na ovim prostorima vjerojatno samo Zadar može priuštiti. Isto kao i kad smo osvojili ABA ligu, cijeli grad luduje, posvuda je takva fešta da jednostavno je teško pronaći riječi koje bi mogle opisati tu sreću koju smo tada doživjeli.

Nakon igračke karijere Tvrdić je obnašao i funkciju sportskog direktora KK Split. Gdje je danas, s čime se bavi i jesu li ga novi životni izazovi maknuli od košarke?

Već duže vremena brat i ja imamo zastupništvo Daikina, uhodani smo i to ide super. Na tome radimo već godinama. Moj otac je s tim počeo devedesetih godina kada je doveo Daikin u Hrvatsku tako da sam ostao u obiteljskom poslu. Naravno, ostao sam i u košarci. Pratim, bilježim, gledam. Kada ti se nešto uvuče u krv to ne izlazi. Tako da pogledam utakmice ABA i ABA 2 lige, HT Premijer lige, gledam i Euroligu kad uhvatim vremena. Isto tako pratim sve što se događa u Splitu i Splitsko-dalmatinskoj županiji, tako da znam pogledati i mlađe kategorije. Dobro sam upućen u stanje u kojem se nalazimo.

A to stanje nije ni malo dobro. S jedne strane imamo rekordan broj igrača u NBA ligi, s druge nas nema nigdje. Dovoljno je reći da Cibona i Zadar igraju derbi začelja ABA lige. Svi znamo da je lako uspostaviti dijagnozu bolesne nam košarke, no terapija je ono što trebamo. Kako Damir Tvrdić gleda na trenutnu situaciju u hrvatskoj klupskoj košarci?

Za analizu stanja hrvatske klupske košarke potrebno je uzeti kriterije, odnosno pogledati malo snagu ostalih liga pa da vidimo gdje smo mi u tome. Dotaknuli smo se već snage i rejtinga momčadi protiv kojih je Zadar igrao regionalnu ligu 2003. kada ju je osvojio. Njihov rejting uspjehu daje još veći značaj. Treba znati da se i Cibona tada borila za Final Four, a Split je bio nešto niže, ali nikako pri dnu, prije bi se reklo tu negdje. Danas imamo dva kluba u ligi i oba su na začelju, a ta ista ABA liga - što znači u europskim okvirima? Koji je domet Crvene zvezde u Euroligi? Možemo to tako gledati. Kada gledamo taj kriteriji pa zavirimo u domaće prvenstvo, što vidimo? Zadar i Cibone gube glatko i bore se za ostanak u ABA ligi, a onda u HT Premijer ligi ubiju protivnike. Evidentno je da nama košarka ide dolje i da padamo sve niže i niže.

Ovako se danas slave pobjede u derbiju začelja između Zadra i Cibone
Foto: Zvonko Kucelin

ABA 2 LIGA JE APSOLUTNI PROMAŠAJ SPLITA

Kako su se hrvatski klubovi našli u situaciji u kojoj jesu?

Pokušat će na ovo pitanje odgovoriti kroz prizmu Splita, jer situaciju na Gripama i okruženje najbolje poznajem. Lako se to može povezati s ostalim klubovima, posebice iz Dalmacije. Svi dalmatinski klubovi su najbolje rezultate u povijesti postizali kada su imali jezgru domaćih igrača, kada su oni vodili glavnu riječ. Onda bi se na njih prislonila dva, tri igrača sa strane i došlo bi se do zapažanih rezultata. Tako je bio slučaj i sa Zadrom kada je osvojio regionalnu ligu 2003. i naslov prvaka Hrvatske 2005. godine. U prvom slučaju Marko Popović je bio broj 1. Tu su bili još domaćih igrača poput Hrvoja Perinčića, Branimira Longina, Šime Špralje, Tonija Dijana... Nadolazili su mladi igrači npr. Jakov Vladović i Marko Banić. Dvije godine kasnije njih dvojica su nas predvodila do naslova prvaka. Banić je bio najbolji igrač, a Vladović je kao golobradi mladić pokrivao poziciju razigravača. Iznio je cijelo domaće prvenstvo, u kojem smo igrali bez ozlijeđenog Kylea Hilla, na svojim leđima. Odigrao je maestralno. Činjenica je da domaći igrači moraju biti nosioci kvalitete u klubovima. Po meni igranje ABA 2 lige za Split nema smisla. Prije godinu i pol dana sam to predlagao klubu. Vidio bih rezon kada bi imali sedam, osam svojih igrača od kojih su trojica u prvoj petorci, a dva u ozbiljnoj rotaciji. U bilo kojem drugom slučaju dolazi do iscrpljivanja, do financijskih dubioza i cijelog niza faktora koji dovode do devastiranja omladinskog pogona, dakle uništavanja svojih igrača. I eto domino efekta i eto srljanja. Mišljenja sam da je to jedini način na koji neki klub, u ovom slučaju Split, može funkcionirati. Uz HZ Premijer ligu trebalo je, bez obzira na troškove, igrati neki europski kup pod okriljem FIBA-e. Koliko mi je poznati dio troškova bi se refundirao, ali čak i da nije tako, momčad bi trebala biti jeftinija s dva, možda tri igrača sa strane, dok ostalo moraju biti domaći igrači. Na taj način bi valjalo graditi momčad koja bi u perspektivi došla u situaciju da može igrati ABA 2 ili ABA ligu. ABA 2 liga je apsolutni promašaj koji Splitu ne koristi i samo služi kao ukras za neke druge klubove, da ih se privuče, govori nam u dahu Tvrdić i nastavlja činjenicama braniti svoje stavove.

Detalj s utakmice ABA 2 lige Split-Lovćen
Foto: KK Split

ŠIBENKA KAO PRIMJER

Našli smo se u ovoj situaciji jer ne radimo ono što smo uvijek radili. Ne stvaramo igrače, a ne stvaramo ih jer se više i ne trudimo, nemamo strpljenja prema mladima, nemamo načina, niti znamo izabrati ljude koji će to napraviti. Ako smo išta pokazali ovdje u Dalmaciji kroz povijest to je da možemo stvarati igrače. Ne vidim razlog zašto tako ne bi bilo i ubuduće. Znači da se nešto pogrešno radi. Jedan klub je pozitivan primjer, to je Šibenka koja u okvirima svojih mogućnosti izbacuje igrače. Rade dobro, trude se, imaju svoje trenere koje podržavaju. Baza dolazi iz Škole košarke Dražen Petrović koja dobro radi s malom djecom, skautiraju, privlače djecu u košarku…Imaju dobar model. Cibona također zadnjih godina pokazuje kako se treba raditi, skautirala je i dovela dobre igrače, međutim njima su ti igrači otišli. Vratilo im se, razbilo od glavu, ono što su oni nekad radili Splitu, Zadru i nekim drugim klubovima. Sada su njima uzeti igrači koje su sami iskautirali, doveli u klub i s njima dobro radili. Kada su ti igrači trebali napraviti dodatni iskorak otišli su svojom greškom dalje umjesto da ostanu u Ciboni.

Toni Nakić - GKK Šibenka
Foto: GKK Šibenka - Milan Balaban

NEMA DJECE

Što se tiče Splitske županije u zadnjih pet godina nestala su četiri mala kluba, a oni koji su preživjeli nemaju sve kategorije djece. Manji klubovi nastupaju u jednoj do maksimalno dvije kategorije. Oni nemaju djece. Zadnjih par godina iz cijele županije, uključujući i KK Split, izlazi između 10 i 15 igrača iz juniorske selekcije prema seniorskoj. A toliko imamo i klubova. Čak i kad bi htjeli i kada bi svi igrali mi ne možemo popuniti te klubove. O kvaliteti da ne govorimo. Djece nema. A da ne govorim da od tih 10-15 igrača neki neće nastaviti igrati, neki će otići na studij u Zagreb i što nama ostaje? Tako mali i zanemariv broj koji alarmira na akciju. Moramo graditi bazu, privući djecu. Tu se treba uključiti i HKS i država i klubovi nositelji kvalitete, ali ne na način da oni prigrabe sve sebi. Nakon toga se iz uz pravovremenu selekciju dolazi do većeg broja igrača i svi klubovi imaju korist. Oni koji ne prođu u Splitu, dobro će doći Omišu, Riboli, Mislavu … 

Okruženje u kojem se klubovi danas bore za svako dijete i za goli život se mijenja iz dana u dan. Jedna od novosti koju su neki prigrlili, a drugi je drže kontraproduktivnom je uvođenje trokružnog sustava natjecanja, odnosno proširenja lige s 22 na 33 kola. 

Apsolutno podržavam ovaj sustav. Potreban je klubovima koji nisu u ABA ligi da uz doigravanje povećaju broj utakmica i produže sezonu. Ovo što neki igraju paralelno i regionalno natjecanje i nije neki problem. Pa zar nismo i ranije imali pregršt utakmica. Dok sam ja bio igrač igrali smo ligu podijeljenu na Sjever i Jug sa po osam klubova, dakle 14 kola. Nakon toga bi odigrali još 14 kola Prve lige, pa doigravanje, a između svega toga smo igrali i Europu. Ovo nije ništa drastično više nego prije. A dobro je za, uvjetno rečeno, manje klubove poput Alkara, Šibenke i ostalih da imaju primjeren broj utakmica. Naravno da to iziskuje veće troškove, ali momčad ostaje na okupu. Imaš vremena za rad i treniranje. To je problem i s mlađom djecom. Kako će se ona razvijati kada, recimo na splitskom području, imamo desetak klubova, od kojih nemaju baš svi ekipe u svim kategorijama. Na kraju ispadne da ligu igra sedam ili osma klubova koji odigraju tek desetak utakmica godišnje. Hej, deset utakmica godišnje?! Novaca nema da im se broj utakmica poveća primjerice kroz turnire. Liga tim dječacima koji bi sutra trebali biti nositelji kvalitete u Splitu, Dalmaciji i Hrvatskoj traje tri do četiri mjeseca. To je veliki problem! Njih je potrebno što dužim ligama zadržati u košarci.

Djecu treba privući na košarku
Foto: Bogdan Klarić

NEMA TU SRIĆE KADA SE MOMČAD SLAŽE S TRIBINA 

Vrtimo se stalno oko Splita. Ulazak u novu sezonu za klub s Gripa nije baš najbolji. Izgubilo se od Zaboka, Novog Pazara, Slobode dok je poraz od Cibone u Zagrebu bio posebno težak. 

Nije to ništa neočekivano. Nova Uprava je krivo složila momčad. Istina, zatvorili su financijske minuse prošle uprave i stvarno mislim da je dolaskom u klub sadašnje vodstvo imalo dobre namjere, ali nakon toga i potpuno krivu sportsku politiku. Nema tu sriće kada se s tribina sastavlja momčad. Pogrešna je to politika, sam početak sezone to najbolje pokazuje.

Zadar? Sigurno s posebnom emocijom pratiš zbivanja u klubu koji je obilježio tvoju karijeru. A tu je i puno poveznica. U Splitu si zajedno radio sa smijenjenim trenerom Antom Nazorom, u Zadru sa njegovim nasljednikom Danijelom Jusupom, sportski direktor kluba Branimir Longin bio ti je suigrač…

Ante Nazor je odličan trener koji se dokazao u niz sredina u kojima je do sada bio, na klupskom i reprezentativnom nivou. Krenuo je hrabro u sezonu. Pokušao je napraviti, da se tako izrazim, malo drugačiju momčad. Bilo je nekih pogrešaka pa se dogodila ozljeda čime su neke manjkavosti još snažnije izašle na vidjelo. Ali Ante je krenuo s dva hrvatska razigravača u sezonu. To nismo vidjeli zadnjih 15 godina. Događalo se, ne sam da je prvi play bio stranac, nego i njegova zamjena. I onda se mi pitamo zašto nemamo playa. Ove sezone Nazor je u Zadru krenuo s domaćim igračima na toj poziciji. I opet moram pitati - što je cilj? Da se krenulo s američkim razigravačem možda bi bio bolji rezultat, ali što dobivamo u budućnosti. Ništa, opet moramo u sljedećoj sezoni kupiti novog playa i platiti ga jer će onaj iz prethodne sezone biti izvan financijskih dosega kluba kroz koji se promovirao. Možda dobijemo lošije ili boljeg. To je lutrija, ali to i nije bitno. Bitno je da kada kreneš sa dva hrvatska playa onda očekuješ da će oni za tri mjeseca pokazati napredak, a dogodine biti značajno bolji. Zato treba imati strpljenja. Ne samo u Zadru, to nije lako ostvariti. Da je bila jedna pobjeda, recimo protiv Krke doma, možda ne bi ni bilo te smjene trenera. Ali nije se dogodila…Došao je Danijel Jusup. Mene je trenirao. Nema se što govoriti o Jupi. Radi se o velikom radniku, čovjeku koji će pokušati izvući sve od momčadi i mladih igrača. Ako imaju bilo što, izvući će od njih, stavit će ih u vatru i pronaći će načina da izvuče ono najbolje iz momčadi. Tako da je u redu da je zadarski stručnjak dobio šansu da posloži i dovede u red tu momčad. Isto tako hvale vrijedan potez je potez sportskog direktora Branimir Longina koji je stavio svoj mandata na raspolaganje u trenutku kada nije ostvario željene rezultate. Nije stavio na panj glavu trenera nego je prihvatio svoj dio krivice.

Treneri su nezaštićeni i vječiti krivci
Foto: Šime Zelić - Basketball.hr

PO ŠUMAMA I STRANKAMA

Kako je razgovor otišao toliko daleko i ušao duboko u analizu stanja u našoj košarci dotaknuli smo se i teme nezaštićenosti trenerske struke u Hrvatskoj. Danas je to bio Ante Nazor, a vrlo brzo mogao bi biti netko drugi. Treneri se smjenjuju, problemi ostaju, a košarka stalno tone. Činjenica je da je riječ o privremenim vatrogasnim mjerama kojima je cilj zaštiti one koje se s tribina proziva. U većini klubova ključne odluke imaju oni koji košarkom imaju malo što zajedničko, ako uopće imaju išta. Međutim nešto im je ipak zajedničko – stranačka iskaznica.  Za to vrijeme lutamo šumama punih prepreka. 

Nema dileme da je tako. Ako sam slažem momčad, onda ću preuzeti odgovornost, u suprotnom neka je uzme onaj koji je slaže. Ali kada se stvari krivo poslože najlakše je uprijeti prstom u trenera, proglasiti ga krivim za sve, dovesti novog i u krug. Opet ću za primjer uzeti Split. Ne znam kada je klub imao ovako veliki budžet. Svake godine se podiže, a mi tapkamo, ostajemo na mjestu ili idemo u nazad. U ozbiljnoj rotaciji KK Split ima svoje dva igrača, jedan je veteran, drugom istječe ugovor sljedeće godine. Što nam ostaje? A želja je ići u ABA ligu. Što to znači? Da će se sljedeće sezone budžet podignuti ponovno za 30 ili 40 posto? I onda će se kupiti dva ili tri igrača i tako u nedogled. To je suludo. Prije ili kasnije ćeš tresnuti od pod i sve će se srušiti. A vjerojatno prije. Tim više jer je devastiran omladinski pogon što je u slučaju Splita činjenica. U zadnjih pet, šest godina, iako s budžetom za omladinski pogon kojeg se ne bi posramile ni neke momčadi iz Eurolige, Split u niti jednoj kategoriji nije bio prvak Hrvatske. A nestali su Zagreb, Kvarner, Jolly, a evo i Cedevita je upitna. U prvom timu imamo jako malo igrača koje izbacujemo, a onda kada i uspijemo, vidimo cijeli niz nedostatka kod njih koje ne bi smjeli vidjeti. Govorim o nekim osnovnim košarkaškim elementima. Danas se u klubovima puno više pažnje posvećuje snazi. Imamo kondicijske trenere, a imamo li trenera za šut, za dribling? Evo, pričao sam o tome nedavno i s Nevenom Spahijom. Unazad zadnjih petnaestak godina su postojali igrači specijalizirani samo za šut. NBA momčadi su uzimale igrače čak i iz Europe samo zbog šuta. Danas u NBA-u igrači strahovito napreduju u šutu, oni koji su prije sezonu dvije imali problema sa ovim segmentom jako dobro ispravljaju greške jer rade individualno i jer rade s trenerima specijalizanti za problem koji oni imaju.

Pokretna traka... Tornado Zadar
Foto: YouTube

NITKO KAO PINO GRDOVIĆ 

A gdje smo mi?

Gdje smo? Evo protupitanja. Imamo li mi trenere koji će tako raditi u Hrvatskoj? Mi ih u Splitu nemamo. Prošle godine sam gledao Pina Grdovića koji je držao takvu vrst treninga. To je nešto fantastično. Ja ako sam išta dobro radio u igri kroz svoju karijeru to su bili izlasci iz blokova i šut. I baš taj dio je Pino pojašnjavao. Pratim ga i dogodi se jedan detalj kojeg ja nisam primijetio, ali on jest. Pino Grdović je jedan čovjek koji ima fantastičan rad, jednostavno ne poznajem trenera koji tako kvalitetno može raditi na detaljima kao on, a to je danas potrebnije nego ikad prije. Mi smo odstupili od naše košarke. Srbija nije. Bore se sa svojim problemima, ali treba im se odati priznanje. Ostali su na rangu kojeg su imali u Jugoslaviji i ne odustaju od svoje igre. Mi smo odstupili. Krenuli smo drugim putem, putem koji je pogrešan. Oni imaju krizu pa se vrate, a mi se nikako ne izvlačimo iz nje.

Pino Grdović
Foto: Basketball.hr

JE LI KRITERIJ URLANJE ILI ZNANJE

I evo nas opet kod pitanja struke i politike. 

Hrvatska ima cijeli niz trenera koji su se pokazali i dokazali i rade dobro. U svim generacijama. Oni ne dobivaju podršku koju bi trebali dobiti. Ostavljeni su na milost i nemilost ljudima koji ne znaju kako voditi jedan klub. Klub je kao živi organizam. Na dnevnoj bazi se događaju raznorazne situacije u svim kategorijama kluba, ne samo kod seniora. To treba ispravljati, a ljudi koji o tome ne znaju ništa, koji su do tada s tribina gledali utakmice, kako će oni to ispraviti? Kako će oni pomoći treneru na klupi? Tko će pomoći Anti Grguroviću u klubu osim njegova dva pomoćnika. Tko to u klubu još razumije i poznaje problematiku? Nema nikoga. To je žalosno i katastrofalno. U Splitu je prije pet, šest godina politika instalirala ljude rezultat čijeg su rada devastirani klub u košarkaškom, financijskom i ljudskom smislu. Kao sportski direktor Splita zajedno sa Antom Nazorom, trenerom seniora kojeg sam aktivno uključio u rad u omladinskom pogonu, ostavio sam najbolji omladinski pogon u Hrvatsko. I to debelo, iako smo pred sezonu bili suočeni s egzodusom svih igrača uključujući i mlade, uglavnom kadetske i juniorske reprezentativce, uzrokovano tadašnjom kompletnom blokadom kluba i nemogućnošću normalnog funkcioniranja. Ipak smo uz malo selekcije, par mladih igrača iz okruženja i drugačijom metodom rada postigli uspjeh igrajući u svim selekcijama sa većinom ulaznim godištem. Prema tadašnjem bodovanju HKS-a omladinski pogon Splita je imao duplo više bodova od sljedećeg pratioca. Ta djeca su rastjerana, protjerana, otpisana, rasprodana i normalno da nemaš iz čega crpiti kvalitetu i da klub ne funkcionira dobro. Kriteriji za postati trener su jesi li nekome prijatelj, rođak ili ne znam što. Mi moramo odgajati tu djecu i mijenjati odnose prema njima. Je li kriterij agresija, urlanje, vika ili znanje, pedagogija, privrženost sportu i klubu?  O stanju u KK Split sam dao i svoj pisani osvrt u kojem sam bio opširniji i detaljniji. U ovom trenutku je najvažnije da se svi skupa mijenjamo. Došli smo pred zid. Moramo nešto mijenjati. Ne želim nikoga osuđivati, evo krenimo svi od sebe, promijenimo u sebi ono što ne valja, zbog djece, zbog košarke…

Urlanje ili znanje?
Foto: Antonio Mirko Macan

PROMIJENIO SAM MIŠLJENJE, TREBAMO KVALITETNOG STRANCA KAO ŠTO JE LARKIN

Rezultat svega su i loši rezultati reprezentacije. Neki zamjeraju brojanje, no poanta i jest u tome da se ta stvar mora naglašavati – 24 godine smo bez odličja. Kriteriji su se spustili, sada se uspjehom smatra odlazak na veliko natjecanje. Štoviše, izostanci i nisu neki grijeh. U tom kontekstu kako gledaš na slučaj Shanea Larkina koji se u jednom trenutku stavio na dispoziciju hrvatskoj reprezentaciji, da bi jutro nakon toga predsjednik Stručnog savjeta Hrvatskog košarkaškog saveza Dino Rađa jasno dao do znanja da stranaca u hrvatskoj reprezentaciji neće biti, barem dok on obnaša dužnost koju obnaša. 

Prije sam bio protiv toga da bilo koji stranac dolazi igrati za hrvatsku reprezentaciju, međutim promijenio sam mišljenje. Zašto? Jer smo na dnu i u situaciju da moramo spašavati sport, našu košarku. Nema nas na velikim natjecanjima. Ne postojimo. Da, uzeo bih Larkina jer moramo tražiti način da spasimo košarku i da se pokušamo kvalificirati na Olimpijske igre, da podignemo interes, a to će nam biti lakše s igračem takvog formata nego bez njega. Jasna je računica. On dobiva EU putovnicu i u budućnosti veće ugovore zbog toga, a mi ekstra igrača koji će nam pomoći da se plasiramo na Olimpijadu i sljedeće natjecanje, ostvarimo dobar rezultat, podignemo zanimanje za košarku. Tu je i realna šansa da uz njega dodatno razvijemo nekog domaćeg igrača pa čak i na poziciji jedan, kada to već nismo uspjeli napraviti zadnjih par godina, iako smo ne tako davno bili i sa selekcijom U19 drugi na Svjetskom prvenstvu i to igrajući bez, u to vrijeme, tri najbolja igrača Dragana Bendera, Ante Tonija Žižića i Lovre Mazalina. 

Larkina je trebalo dovesti
Foto: Zvonko Kucelin - Basketball-hr

DAJTE MILIJUNE U CILJANI RAZVOJ KOŠARKE, A NE U ORGANIZACIJU JEDNOG TURNIRA

Priliku za povratak na veliku scenu imat ćemo, kako stvari stoje, upravo u Splitu koji dobro kotira među kandidatima za organizaciju kvalifikacijskih turnira za Olimpijske igre.

Suluda je svota od dva milijuna švicarskih franaka koje ostaju FIBA-i? Jamči li nam domaćinstvo uspjeh? Povijest nas uči da to baš nije tako. To su vrhunske reprezentacije, ekstra igrači na koje pritisak može djelovati samo pozitivno. Teško da je publika ta koja će donijeti prevagu. Što onda možemo dobiti za te silne novce? Tri, četiri dana narodnog veselja i šušura, past će poneki selfie i na kraju se možda plasiramo, a možda i ne. I priči je tu kraj. S druge strane taj ogromni novac bi bilo dobro potrošiti u ciljani razvoj košarke. Evo nekoliko prijedloga: sufinanciranje dvorana-balona za košarku, nabavka opreme, oslobađanje članarina i kotizacija, povećavanje broja utakmica pokrivanjem troškova putovanja i organizacije natjecanja i turnira, organizacija besplatnih kampova, organizacija seminara za djecu uz stručne predavače i vrhunske trenera koji bi rado prenijeli svoje znanje… Puno je načina na koji bi se taj novac mogao iskoristi i kako bi se mogao oploditi. Rezultati se sigurno neće vidjeti odmah, ali na sljedeći uspjeh isto tako nećemo čekati još četvrt stoljeća.

U Jazinama - mjestu brojnih radosti
Foto: Privatna arhiva Damira Tvrdića