O snimanju videostranica kamerom, kopiranju časopisa u knjižnici i cjelotjednom čekanju na polusatni NBA Action - osobno i emotivno - Davor Vitković

Danas je NBA liga jedna od najpopularnijih liga u Svijetu. I ne samo to, iznimno je dostupna svima. Tko voli NBA danas dobije sve na dlanu. Želiš gledati tekme? Ako ti nije do zezanja, kupiš „NBA League Pass“ i gledaš. Ako ti nije do plaćanja, malo se pomučiš, ali ipak nađeš na netu stream za svaku tekmu. Ako nisi „mazohist“ da izgubiš cijelu noć jer ujutro ideš u školu, na faks ili na posao, idući dan imaš na raspolaganju raznorazne sažetke, „highlightse“. Voliš li statistiku, imaš briljantnu stranicu basketball-reference.com koja je svojevrsna Biblija za ljubitelje NBA košarke.

Velika većina NBA ljubitelja koje znam su nova, internet generacija. Generacija koja se u NBA zaljubila preko Jordanovih i Tonijevih Bullsa i oni mlađi. Mlađi koji su  već u startu bili u prednosti jer je internet donio NBA košarku u svaki dom.

I tu se ja sa svoje 42 godine osjećam kao dinosaur, relikvija iz prošlih vremena. Košarku sam zavolio kao klinac zbog Dražena Petrovića, a u dodir sa NBA ligom došao sam prije 32 godine i na prvi pogled se zaljubio u Boston Celticse i Larrya Birda, čiji sam fan, bez okretanja kaputa, ostao i danas.

No, kako nekom klincu koji danas gleda NBA na Smartphoneu i koji može ujutro pročitati što je jučer večerao LeBron James objasniti kako je bilo pratiti NBA krajem 80'tih i početkom 90'tih? U doba prije interneta, prije nego li je NBA postala globalna a njene zvijezde jedni od najprepoznatljivijih sportaša na planeti?

Teško je to objasniti, jer razlika je ogromna. Tamo 1988. zagrebačka je televizija postala pionir na ovim prostorima i počela nedjeljom prikazivati snimke NBA utakmica, većinom uz komentare vrhunskog novinara Nevena Bertičevića i legendarnog Slavka Cvitkovića. Prošlo je 30 godina, no sjećam se prve tekme koju sam gledao. Bio je to sudar Milwaukee Bucksa i Atlanta Hawksa.

Neven Bertričević - Foto: (HRT) 

Sjajno krilo Hawksa i kasniji suigrač naših Dina Rađe (u Celticsima) i Stojka Vrankovića (u Panathinaikosu) Dominique Wilkins izveo je nekoliko spektakularnih zakucavanja, no ostao sam u čudu zbog plavokosog bijelog centra Bucksa Jacka Sikme. On je na toj tekmi ubacio 5 trica i nisam mogao vjerojati svojim očima. Centar i pet trica? Čekaj, pa centri koje sam gledao kod nas, Knego, Nakić, Rađa, Sobin, Divac...oni ne gađaju trice... U mojim tad dječačkim očima one su bile rezervirane za Dražena i brata mu Acu, Cvjetićanina, wunderkinda poput Tonija Kukoča, no ne i za centre.

Te 1988. u Madridu na McDonalds Openu igrali su između ostalih reprezentacija bivše države sa Tonijem, Dinom, Stojkom, Dankom, Divcem, Paspaljem, domaćin Real sa Draženom i Boston Celticsi sa Birdom. Naravno da sam taj tjedan bio popodne u školi. I naravno da me „jako bolio trbuh“ i da sam stigao doma na vrijeme da gledam tekmu.

Posebna je priča kad si htio pratiti i NBA rezultate. Kao što sam rekao, to je vrijeme prije interneta. Televizija je još bila bez teleteksta. Možda je bilo nešto u „Sportskim Novostima“, no kad si klinac na selu nisu ti prečesto dostupne. Ali tad su na slovenskoj televiziji započeli sa pretečom teleteksta „videostranicama“. Nije bilo brojeva stranica da otipkaš, stranice su se redom izmjenjivale. Imali su i NBA rezultate u sportskom dijelu. No problem je bio što je ta stranica bila vidljiva nekoliko sekundi, da bi je nakon tog zamijenila druga. Rješenje? Jednostavno. Kad bi započelo emitiranje videostranica počeo sam taj program snimati na video-kazetu. I na kraju bi lijepo premotao, na NBA dijelu zaustavio i u miru prepisao rezultate.

Tamo negdje 1989. počeo je izlaziti i beogradski košarkaški mjesečnik „Koš“. Tko ga se sjeća zna da je riječ o izdanju na sumnjivoj kvaliteti papira, no članci su bili zanimljivi, novinari kvalitetni,a i jedan dio magazina bio je rezerviran za NBA. Konačno. Bilo je i statistike svih klubova. Upijao sam imena igrača, znao napamet kompletne postavke svih momčadi i najbitnije statistike. Nije smetalo ni što su u časopisu pisali „Po Vuku“, pa bi Michael Jordan u različitim tekstovima bio Mihael Đordan, Majkl Džordan, Mihael Džordan. Da ne govorimo o kompliciranijim imenima poput Xaviera McDaniela. (Prolistaje jedan primereak, danas je i to moguće dok ste na plaži). 

magazin-kos 3.pdf - Google Drive

U društvu sam uvijek bio „onaj klinac koji prati NBA“. I dobijao oklade. Jer bilo je to doba kad je vrlo mali broj ljudi pratio NBA, a da neki klinac zna napamet 10-12 igrača iz tamo nekih egzotičnih (za to vrijeme) američkih klubova mnogima je bilo nezamisljivo. Jedan frend u razredu je imao satelitsku prije svih nas ostalih. Imao je i njemački sportski kanal DSF koji je davao snimke dvije NBA utakmice tjedno. Ja sam mu pomagao oko matematike, a on mi je za uzvrat na video kazete snimao te tekme.

Tad se zaratilo, i u Varaždin više nije stizao „Koš“. Jedan drugi prijatelj je studirao u Mariboru, i u tamošnjoj mi je knjižnici kopirao NBA statistike iz „Koša“ da budem barem malo u toku. Jednom sam tako našao oglas za knjigu „The Official NBA Basketball Encyclopedia“. Riječ je o enciklopediji na cca 800 stranica u kojoj je bila opisana kompletna povijest NBA sa svim mogućim statistikama. Jedna obiteljska prijateljica koja živi u Njemačkoj uspijela mi je kupiti tu knjigu. Kad sam je primio, progutao sam sve od korice do korice. I zaljubio se u povijest košarke. I počeo cijeniti i košarkaške pionire, Georgea Mikana, Boba Cousya, Billa Russella, Wilta Chamberlaina, Oscara Robertsona i druge. I danas, kad imam nekoliko košarkaških enciklopedija, četrdesetak knjiga i više stotina časopisa, ova mi je najdraža. Jer me nadogradila iz NBA obožavatelja u NBA stručnjaka. Sve što sam mogao naći i pročitati vezano uz NBA čitao sam. Ljubav nije poremetila ni činjenica da se jedan moj idol Larry Bird umirovio, a drugi Dražen Petrović smrtno stradao. Ni da su moji Celticsi nakon smrti Reggie Lewisa i odlaska velike trojke Bird, Parish i McHale postali NBA prosjek iz kojeg ih nije uspio izbaviti ni naš Rađa.

Uskoro je i u Hrvatskoj počeo izlaziti časopis „Košarka“. Konačno smo i to doživjeli. Na sjajnom papiru i sa sjajnim fotografijama. I NBA statistikom. „Košarka“ se željno očekivala svaki mjesec i već sam bio dosadan tetama u kioscima sa pitanjem „jel vam stigla „Košarka“?  U to doba počeo sam se više družiti i s prijateljem Tomislavom Pakracem. Moji polubratići ozbiljno su trenirali nogomet, u Gornjem Kučanu gdje sam odrastao organizirano se mogao igrati samo nogomet. I Tomislav je bio jedini koji je dijelio moju ljubav, entuzijazam i skoro fanatizam prema košarci i pogotovo NBA. S time da je on šest godina mlađi, kasnije je počeo pratiti i zaljubio se u Bullse. Tako da je on uživao u Jordanovoj vladavini dok sam ja živio u slavnoj prošlosti Celticsa.

Kad sam spomenuo Jordana, finala 1991-3 bila su prije „Košarke“ i kad bi netko želio imati statistiku finala (kao što sam naravno ja želio) rješenje je bilo samo jedno. Tekme finala gledale su se naravno uživo iako se kojih sat vremena nakon završetka moralo ići u školu. No, osim što se gledalo uživo snimalo se i na video kazete. I onda se drugi dan bacalo na posao. Na jedan veliki papir napisao se sastav Bullsa, a na drugi protivnika Lakersa, Blazersa ili Sunsa. I pustila se utakmica i svaki čas pauzirala kazeta i uz svako ime pisale se oznake...koš, trica, sl.bac, promašaj, skok, asistencija, osvojena lopta, izgubljena lopta, blokada... Da, nisam mogao nigdje doći do statistike utakmice finala i zato sam si ih sam pravio. Uz kazetu, olovku i puno vremena i volje.

Nakon što smo godinama čitali „Košarku“ znali smo komentirati neke NBA članke. Neke nelogičnosti i greške kod 95% čitatelja bi prošle nezamijećeno, no ne i kod Tomislava i mene. Tako smo nakon hakla znali pričati i govoriti da bi mi to bolje napravili. Tako smo jedne godine došli do tadašnjeg urednika „Košarke“ a današnjeg urednika sportske rubrike na tportal.hr i košarkaškog komentatora na „Sportklubu“ Vladimira Radičevića. Na njegov poziv posjetili smo njegovu redakciju u Zagrebu gdje smo mu iznijeli ideju o pisanju. Rekao je „dečki, probajte. Napišite nešto i pošaljite, pa ćemo vidjeti“. I tako je bilo, i uskoro smo obojica počeli pisati za časopis. Za njega smo pisali sve do gašenja „Superkošarke“ i iza nas je nekoliko stotina članaka. Šteta, časopis je zaista bio na razini, čitao se i u Srbiji, Sloveniji, Bosni... No nakon tragičnog atentata na vlasnika Ivu Pukanića časopis je novoj garnituri postao „trinaesto prase“ što je dovelo do njegovog gašenja.

Uskoro će početi i nova NBA sezona. I neki novi klinci zaljubit će se u nju. I gledat će NBA na mobitelu, laptopu. I znat će statistiku Giannisa Antetokounmpa. Imat će NBA.com, ESPN.com i mnoge druge stranice. Moći će u par klika doći do bilo kojeg statističkog podatka kojeg žele. I da se sretnemo i da im kažem kako se nekad pratila NBA, kako su se snimale i pauzirale videostranice, kako su se u knjižnici kopirale stranice časopisa, kako si cijeli tjedan čekao na 30-minutni „NBA Action“ gledali bi me kao da sam pao s Marsa.

Da, danas je lako zavoljeti NBA košarku. No, za zavoljeti ju prije 30 godina trebao si biti malo tvrdoglav, malo lud i malo mazohist.