Priča o dva brata košarkaša, kakvi su na parketu, a kavi izvan njega.

Da je Hercegovina oduvijek bila rasadnik košarkaških talenata, odavno se zna. Ali da iz jedne kuće, dva rođena brata, iz rodnog Mostara, preko Širokog Brijega, Cibone, Zadra i Studentskog centra dođu do statusa nositelja igre i standardnih reprezentativaca Hrvatske, nije baš česta pojava.

Razlog više da Dario i Mateo Drežnjak, pored sjajnih igara koje pružaju u svojim klubovima i dresu "kockastih" dobiju svoju priču. Zajedničku. Bratsku, jer iako profesionalne obaveze nekada od njih naprave ljute rivale, njihov odnos i emocija uvijek su nepoljuljano iznad svega.

Tragom priče, našli smo se na relaciji Podgorica - Zadar i prvo se osvrnuli na košarku. Onu klupsku.

- Zadnje dvije godine od kada je tu i trener Jusup koji poznaje ovu sredinu i koji ima velike ambicije, vidi se pomak. Trener je željan napretka i rezultata, a i mi igrači želimo to isto. Poklopilo se sve, pa se neke loše stvari, kao što su se dogodili problemi financijske prirode uspiju i sakriti i zaboraviti. Trudimo se biti bolji i napraviti sve što je u našoj mogućnosti da sve prođe bez drame. Posljedica toga je i zaista odličan rezultat koji smo napravili prošle sezone - krećemo od starijeg od braće Drežnjak i krilnog centra Zadra, Daria.

 - Ja sam stvarno zadovoljan u Studentskom centru - javlja se i mlađi brat Mateo Drežnjak iz Podgorice. - Dobro smo otvorili ovu sezonu, osvojili SuperKup i ne mogu se žaliti. Ono što se traži od mene to se trudim i ispuniti što bolje na terenu i zadovoljstvo je obostrano. Nema neke velike razlike u odnosu na hrvatske klubove, osim što se ima više vremena za treninge, a financije su redovne. To je sigurno najveća razlika. 

Mateo u dresu Studentskog centra - SC Derby/ Filip Roganović

Većina hrvatskih klubova, među kojima je i Zadar, zaista ima čestih i velikih problema sa financijama.

- Trenutno je općenito teška situacija u hrvatskoj košarci, ali ja mislim da ima nade da se tu nešto popravi. Samo moramo svi raditi na tome - ne samo igrači i klubovi, nego svi koji su vezani za košarku. Pomoći na stjecanju popularnosti košarke, podizanju kvalitete, kroz podršku navijača. Uz prave poteze sve se može - optimističan je Dario Drežnjak.

Sa sumornih tema, prelazimo na one vedrije. Sunca ima i u glavnom gradu Crne Gore i u Dalmaciji.

- Često me pitaju smetaju li mi vrućine u Podgorici, a ovdje je ljeti jednako vrelo kao i u Mostaru. Sllični su gradovi i bez problema sam se privikao - priča Mateo, a nadovezuje se Dario, kome je Zadar prirastao srcu:

- Imam odličnu ekipu ovdje i stvarno uživam, kao što sam uživao i kod kuće. Mogu reći čak da mi kuća sada i ne nedostaje. Prva dva, tri mjeseca mi je bilo malo teže, ali sam brzo uvidio da žaljenje i nostalgija utječu i na druge stvari pa i na igru. Trpila je košarka i sve drugo, ali brzo je prošlo. Sada istinski uživam u životu u Dalmaciji.

Dario Drežnjak proslavlja naslov prvaka Hrvatske s Arijanom Lakićem - Foto: Andrej Jančijev/KK Zadar

Do sada se primjećuje da je razlika među njima malo, ali ih ima. Dario je pričljiviji, pa da njega prvo pitamo za dojmove koje nosi sa posljednjeg okupljanja reprezentacije, po izborničkoj palici Josipa Sesara.

- Bili smo došli do razine kada smo morali krenuti iz početka. Mi smo ovo ljeto uradili najbolje što smo mogli - pobijedili smo sve utakmice, osvojili pretkvalifikacijski turnir za Olimpijske igre u Turskoj... Preko toga nismo mogli. Jesmo li kvalitetni ili ne, kao što se vodi polemika, vidjeti ćemo kada dođe veći izazov, ali do sada smo ostvarili sve što se od nas očekivalo. Na nama je da nastavimo da radimo, da ostanemo čvrsto na zemlji i ne letimo previše. Javnost također ne treba postavljati prevelika očekivanja pred nas. Treba nam podrška i u pobjedi i u porazu. Moramo ići korak po korak - plasirati se na jedno veliko natjecanje - priča Dario Drežnjak i dodaje:

- Svi kažu da smo ovo ljeto izgledali puno bolje. Timski duh je bio puno bolji, ne kažem da nije i ranije, ali ovog ljeta je stvarno bilo posebno. Uživali smo u radu u reprezentaciji i sa guštom smo igrali.

Kao i stariji brat i Mateo Drežnjak spušta loptu.

- Iako smo pobjeđivali, mi ljetos ipak još nismo napravili nikakav rezultat. Igrali smo tek pretkvalifikacije. Svakako smo na dobrom putu i postavljene su dobre osnove za sljedeća okupljanja. Ako tada uradimo ono što svi želimo, onda možemo reći da smo napravili rezultat. Sesar je, kao novi izbornik, donio sistem igru i puno smo opušteniji. Tako i igramo i kao što je rekao i Dario - povezali smo se kao tim. 

U reprezentaciji zajedničkim snagama na protivnika, ali život profesionalnog sportaša nosi i velike izazove. Kakva je bila utakmica između Cibone i Zadra, kada je prvi put brat igrao protiv brata?

- Čudan! - uglas odgovaraju obojica.

Slijedi i pojašnjenje.

- Dok sam bio u Širokom, uvijek sam navijao za njega i Cibonu, da pobjeđuje i bude što bolji. Sada ja dolazim u Zadar i nema više navijanja za njega. Iako mi je brat, sada je moj protivnik na terenu i moram se potruditi da odigra što lošije, da bi mi pobijedili. Moraš se prebaciti u glavi, što je čudno. S vremenom smo navikli, ali taj prvi put ... Teško se bilo prebaciti na to da mi on nije bitan - kao pravi zaštitnik i stariji brat priča Dario, a nadovezuje se i Mateo:

Dario u zagrljaju trenera Danijela Jusupa - Foto: Marin Sušić/HKS 

- Jeste čudno, ali profesionalci smo i ostaviš to po strani, moraš. Ne razmišljaš o tome koji igrač je nasuprot tebe. Svaka sljedeća utakmica je bila normalnija, jer ne smiješ sebi dopustiti da previše razmišljaš o tome. 

Je li došlo vrijeme da saznamo i je li Dario bio strog kao stariji brat?

- Nije bio prestrog - kroz osmijeh odgovara Mateo.

- Stariji i uvijek imaš poštovanje, ali među nama je mala razlika i dosta smo slični. Slušao sam ja neke njegove savjete, šta je on prošao, a ja nisam do tada, ali nije se nikada nametao kao autoritet. 

- Možda i jesam, ne znam, kako kada - iskren je Dario, koji potvrđuje da nikada nije previše "pametovao".

- Od kada smo se rodili, sve smo skupa radili. Obojica smo bili tvrdoglavi i držali smo svoje. Niti jedan nije mislio da mora slušati onog drugog. 

Dječaci, kao dječaci. Nekada se mora vidjeti i tko je jači. Jeli to bio slučaj i kod braće Drežnjak?

- Naravno da smo se znali i posvađati. A tko je bio jači, to nećemo otkrivati - smijući se priča nam Mateo.

Možda nam Dario otkrije nešto više?

- Mateo je malo tvrdoglaviji od mene, pa sad mogu reći da sam dosta puta ja popustio. Bar iz kuta iz koga sada gledam. A ako ne bi ni jedan popustio, došli bi roditelji i presudili da su oni glavni, a ne ni jedan od nas - priča Dario i dodaje:

- Da se ne shvati pogrešno, nisu to bile klasične tuče sa namjerom da se neko ozljedi. To je bilo natjecanje tko će duže izdržati i tko će zadnji zadati udarac. Nekada je trajalo po čitav dan, a nismo bili ni svjesni koliko smo dosadni i naporni svojima. Nama je to bilo kao neka igra. Tvrdoglavo i djetinjasto. I moram priznati da ja nikada nisam pobijedio. 

Mateo u dresu Cibone - Foto:  Igokea m:tel/Nikola Vuruna

Dvadesetpetogodišnji Dario i godinu dana mlađi Mateo ipak nisu mezimci u kući Drežnjaka. Za to se pobrinuo najmlađi brat, Marino, student arhitekture, na koga su obojica izuzetno ponosni, ali i osjetljivi.

- Matea sam uvijek gledao kao sebe. Imali smo isto društvo, na kraju mi je bio kao brat blizanac, a mnogi i dalje i misli da jesmo. Sve smo u životu skupa prolazili. Dok nije otišao u Cibonu, samo smo godinu dana bili razdvojeni. Sa Marinom je veća razlika i na njega gledam kao na mlađeg brata, nekada kao i na dijete, koga moram paziti i čuvati. Ali znali smo ga skupa zezati - kaže Dario.

Ako je Marino mezimac u kući, Mateo tvrdoglaviji, da li je Dario možda impulzivniji?

- Dosta ljudi kažu da sam ja smireniji, dosta da je Mateo, ali mislim da obojica znamo reagirati, a nekada i puknuti. Slični smo - rezimira stariji brat, dok nam mlađi otkriva:

- Nekada on malo impulzivnije reagira, ali na terenu smo obojica plemeniti. Zna nam obojici puknuti film, ali sve u granicama normale. Uvijek smo imali otvoren odnos. Ono što bi drugima možda i prešutili, jedan drugom smo sve mogli reći.

Dario na pripremama reprezentacije -  Foto: HKS

Tata Ivan je čest gost na utakmicama Zadra i Studentskog centra, a one međusobne nikada ne propušta. Za koga se navija u kući Drežnjaka u Mostaru?

- Ne bi to nikada rekli - uz osmijeh će Mateo. - Možda nekada za domaćina, ali neće priznati. Bitno im je samo da smo zdravi. Tata i isprati utakmice, a mama kao mama. Brine se za djecu. I živi za dane da dođemo kući da nam može ugađati - kaže Mateo, a sličan odgovor sa širokim osmijehom stiže i od Daria:

 - Mama navija da mi budemo što bolji i da smo živi i zdravi. A tata da oba budemo što bolji, pa tko pobijedi.

Dario se prvi rodio, dok je Mateo prvi otišao iz Širokog u Zagreb i stigao u reprezentaciju Hrvatske. S obzirom da su u dugim i ozbiljnim vezama, koji će prije da se ženi?

- Dogovoriti ćemo se - smije se Mateo, čije srce već nekoliko godina pripada šarmantnoj Širokobriježanki Ivi.

Što kaže Dario?

- Morati ćemo se čuti jedan dan i ozbiljno popričati o tome (osmijeh). Pitate me kakve su Zadranke? Ne primjećujem ih. Za mene postoji samo jedna žena, moja Hercegovka - sa puno ljubavi, iskreno, za kraj od Daria Drežnjaka.

Jako slični, a opet tako različiti. Skromni, kulturni, vrijedni, smireni, a opet vatreni na terenu. Braća Dario i Mateo Drežnjak. Na ponos rodnog Mostara, Hercegovine, klubova čije boje brane i njihove najdraže - Hrvatske.

Maja Kostović