Razgovor s hrvatskima stručnjakom koji 18 godina uspješno radi u Španjolskoj

Davor Matković je hrvatski košarkaški stručnjak rođen 1975. u Zagrebu koji živi za ovaj sport od malih nogu. S 10 godina počeo je trenirati košarku te igrao za nekoliko zagrebačkih klubova da bi u 20. postao prvak Hrvatske u košarci 3x3, a na Svjetskom prvenstvu stigao do finala.

Od tog trenutka odlučio se posvetiti pozivu košarkaškog trenera vješto učeći druge onome što su njegovi treneri naučili njega. Već 18 godina radi s mlađim uzrastima u Španjolskoj, održava klinike i predavanja, radi individualno s pojedincima i uživa u tome.

U razgovoru za Basketball.hr predstavio je svoj životni put, progovorio o sjajnoj suradnji s Košarkaškim savezom Herceg-Bosne i izostanku suradnje s HKS-om, približio nam stanje u španjolskoj i prokomentirao ono u hrvatskoj košarci.

Jenki je zadnji trener koji je učio trenere. To više ne postoji

'Moja košarkaška priča započinje u Zrinjevcu koji je u to vrijeme nešto značio u hrvatskoj košarci. Pod paskom mog velikog prijatelja i trenera Silvija Jenkača Jenkija, koji je prije tri i pol godine preminuo u 61. godini života, radili smo velike i jako dobre stvari. Jenki je zadnji trener koji je učio druge trenere. To više ne radi nitko, to ne postoji. U Zrinjevcu smo krenuli od male škole košarke, napravili smo male koševe, selekciju od 150 klinaca iz koje dan danas neki igrači igraju. To je najbolji pokazatelj kakav je to rad bio.'

Nažalost, stvari u Zrinjevcu su se počele raspadati. Klasična hrvatska priča…

'Nema novca, nema plaća, a meni stiže poziv iz Madrida od kolege Srbina Saše Stratijeva, jer gdje će Hrvat pomoći Hrvatu, da dođem u kamp BC Torrelodones u kojem je direktor bio Ranko Žeravica. Bila je 2005. godina, Žeravica i Stratijev su mi ponudili ugovor. I ja sam pristao. Klub je tada imao osam muških i četiri ženske ekipe. Danas je brojka narasla do 33 ekipe, a klub je stekao reputaciju u radu s mladim košarkašima. Kada u Španjolskoj kažete Torrelodones svi znaju o čemu je riječ, što se tamo radi i tko je tamo radio. Klub je to koji je okupio kritičnu masu trenera. Ja sam stigao prvi, iza mene još troje kolega iz Srbije. To su Ivo Simović, koji je danas pomoćni trener sveučilišne momčadi UCLA, Darko Rajaković, trenutno pomoćni trener NBA momčadi Memphis Grizzlies i Nemanja Jovanović koji godinama radi u SAD-u, a sada je pomoćni trener u DePaul Blue Demonsa. Plodovi rada došli su na naplatu 2016. godine kada sam s juniorskom ekipom postao prvak Madrida. To bi bilo kao da neki mali klub postane prvak Hrvatske. U Madridu postoji više od 100 ekipa u svakoj kategoriji. Naš rezultat je bio čudo. Kasnije počinjem raditi u istom klubu i s curama. I tu smo dogurali do Final Foura Madrida, dva puta smo bili drugi, a jednom na Prvenstvu Španjolske sedmi.  Za malo mjesto s 25 tisuća stanovnika udaljeno 30 km od Madrida to je bio senzacionalan rezultat. Činjenica da smo ih doveli na košarkašku mapu grada sa šest milijuna stanovnika i cijele Španjolske govori dovoljno o kvaliteti rada. Bio je to dobar, sustavan i planiran rad, baš kao nekad u bivšoj Jugoslaviji. To je bila ta stara jugoslavenska škola košarke.'

S vremenom dolazi do promjena i u Torrelodonesu.

'Polako su kolege krenule put Amerike, meni ona nikad nije bila zanimljiva. Ugodnije mi je u Španjolskoj, živi se dobro, dobra je košarka. Jedan sam od onih koji više voli gledati Euroligu nego NBA, iskreno NBA ni ne pratim. Kako mi je žena iz Venezuele i više nije mogla trpjeti madridske zime, preselili smo se na more, prema jugu. Tu smo kod Marbelle, radim u jednom manjem klubu San Pedro s kadetima i juniorima. Dva moja igrača već su toliko naučila i napredovala da ih je uzela Unicaja koja je vrlo jaka i cijenjena na jugu Španjolske. Čim nešto dobro napravite oni vam to uzmu jer su jedini ACB klub na ovom području.', pojasnio je Matković, a onda se opet vratio na svog mentora.

'Ustvari cijeli moj rad je ono što me je moj Jenki naučio i ono što smo mi nekada u doba Jugoslavije radili. To je bila odlična škola košarke i žao mi je da je sve to nestalo. Jenki je totalno promijenio moj život, gurnuo me u sve to. Da nije bilo njega ne bi ni išao u Španjolsku. U to vrijeme u Zrinjevcu je bio i Goran Bjedov koji je trenutno pomoćni trener Saši Đorđeviću u Kini, bio je u Srbiji, radio je dugo u Italiji. Onda Danko Miholić Lima, jedan od ključnih ljudi KK Dinamo pa Braslav Turić, trener Gorice koji je godinama radio odlične rezultate u ženskoj košarci. Grizao je da spasi Goričane od ispadanja, ali teško je u Hrvatskoj raditi kada nemate pomoć sa strane i kada je sve tužne i otužno. Svi su ti ljudi - Jenkijevi ljudi.'

Na snazi je totalno kriva selekcija na svim nivoima

Zanimala nas je situacija u Španjolskoj, stručna usporedba stanja njihove i hrvatske košarke. Dobili smo pomalo neočekivan odgovor.

'Nemoguće je raditi usporedbu. Njih ima 50 milijuna, a nas četiri. Njima djeca sama dolaze s talentom koji viri iz ušiju, ne treba im neki specijalan rad da bi skupili 12 igrača u bilo kojem uzrastu i otišli na Europsko prvenstvo u kojem, ako nisu najbolji, igraju finale ili barem imaju medalju. Ljudi misle da je ovdje med i mlijeko. Ovdje se teško živi od košarke. Ja sam jedan od rijetkih koji može reći da živi od košarke radeći s mlađim dobnim kategorijama. Ovdje treneri zarađuju 100 do 150 eura po ekipi. Poneko i 250, ali da bi zaradili za neku plaću morate uzeti tri, četiri ekipe i zapeti s njima, a to nije lako', započeo je Matković pa nastavio:

'Mi smo u Hrvatskoj imali svoj sustav, rad, trenere i sve preko noći izgubili… Sve smo potrošili na brzinu. Gdje su sada svi ti stručnjaci? Nemaju nikakvog dodira s našim reprezentacijama ni s talentiranom djecom. Miki Starčević je jedan od rijetkih, u Dubravi je i siguran sam da tamo dobro rade. Gdje je Andrej Tesla? Gdje je Tihomir Bujan? Što je to Zadar napravio? Riješio se trenera takvog znanja i reputacije. Pa za takvo što stvarno trebaš imati talenta. Gdje su Ivan Rudež i Miro Jurić? Gdje je Tomica Mijatović? I on bi mogao pomoći. Za Darija Gjergju znamo kako je sve prošlo. I ja bi mogao pomoći. Svi mi bi mogli pomoći našim selekcijama. Mene je jedino nedavno zvao Aco Petrović. Našli smo se u Barceloni, nešto je započeo, ali očito od toga neće biti ništa jer vidimo da se zakuhalo. Što se dogodilo, to oni najbolje znaju. Imali smo svoje, to više nemamo. Trebamo se vratiti, svi znamo, ali nikad nećemo. To je utopija. Zašto? Zato što nemamo kritičnu masu ljudi koji bi to mogli pokrenuti. Upravo suprotno, na snazi je totalna negativna selekcija na svim nivoima. Čitam kako se Borna Kapusta uspoređuje s Facundom Campazzom. Nije mi jasno, što, gdje i kako ljudi gledaju. Kada ne izlazite iz svog dvorišta, a onda to jednom napravite dobijete dobro po ušima. Izgubili smo rad, ne odlazimo na turnire, zatvorili smo se i mislimo da smo najbolji. Kada se izađe vani, pogleda što drugi rade, vidi kakve su tendencije, kakvi se igrači traže, što se i kako igra onda se dolazi do spoznaje gdje smo, pa se može od nečega krenuti. Koliko je naših velikih trenera otišlo vani? Malo njih je nekog povelo sa sobom. Ne brinemo jedni o drugima. I u Srbiji je toga sve manje. Identitet trenera se izgubio. Totalno smo zaboravili zašto smo treneri i koji je naš posao. Prije su se treneri u mlađim kategorijama bavili igračima i stvarali igrače, a danas treneri pobjeđuju utakmice. I to ih jedino zanima. Seniorske košarke se neću ni dotaknuti, to me ne zanima. Problem je u mlađim uzrastima. Nema proizvodnje jer igrači se funkcionalno iskorištavaju, dakle njihove momentalne težine, visine… Imate puno akceleranata i na njima dobivate prvenstva, a onda oni nestanu, jednostavno ih nema u seniorskoj košarci. Zapitajmo se zašto je to tako. Pa ne mogu igrati jer nemaju potrebnu kvalitetu, jer su zlouporabljeni za rezultat umjesto da se radilo na poboljšanju njihove izvedbe. Kriterij više ne postoji, a Savez se u svemu tome totalno pogubio. Od postavljanja trenera nadalje. Lige se igraju samo da se odigra. Ne znamo što je nama kao trenerima zadatak. Važan je samo broj glava u klubu pomnožen s visinom članarine. Još ako usput budemo prvaci sela, kvarta, grada ili Hrvatske onda je to kraj svijeta. Nema dalje, nitko nam ništa ne može, najbolji smo… A zapravo iz tih pogona ne izlaze nikakvi igrači. To je poanta svega.'

No ima stvari koje je želio i pohvaliti.

'Ne govorim da bi rušio nego stvarao. Ako je nešto dobro to treba naglasiti, a Jedinstvena kadetska te Jedinstvena pretkadetska liga su za pohvalu, mala, ali značajna naznaka pomaka.'

U Španjolskoj je rad s mlađim selekcijama generalno loš, a ipak osvajaju medalje

Nije ni Španjolska daleko od nas kada je rad s mladima u pitanju.

'Ono što ja Španjolcima pokušavam objasniti na svojim predavanjima je činjenica da je rad kod njih u mlađim kategorijama generalno loš. Ljudi imaju krivu sliku zbog medalja i čudesnih rezultata. Ali nije to baš tako. Imaju oni puno problema. Puno je trenera koji ne znaju posao, ne znaju što je bitno i samo im je stalo do pobjeđivanja.'

Uslijedila je poanta problema i rješenje koje Matković nudi servirano na dlanu:

'Cilj svakog trenera bi trebao biti da djeca ostanu što duže u našem sportu. Tako možemo proizvesti jednog do dva igrača po klubu. Ne svake godine, neka bude svakih pet. Istovremeno svake godine moramo onaj drugi nivo igrača, koji ne mogu igrati vrhunsku košarku ili ju igrati na razini da žive od nje, usmjeravati prema trenerskom pozivu. Sigurno postoje sposobni, zainteresirani, pametni igrači koji imaju to u sebi. One ostale koji to nemaju treba usmjeriti dalje da budu suci, sportski novinari… Tako ćemo dobiti kvalitetne trenere koji su naučili od drugih trenera i bit će dobri kao oni, ako ne i bolji. To je put kojim ćemo riješiti problem s trenerima u mlađim kategorijama. Suci koji izađu iz tih pogona će znati što znači institucija trener i neće se ponašati prema nama, kao što je slučaj danas, kao da smo najobičniji divljaci. Ono što rade danas je da te upozoravaju na prvu, da ti prijete sankcijama, da ti dosude tehničku, izbace van… I to bi se promijenilo jer bi ta djeca dolazila iz našeg sporta. Koliko imate sudaca koji nemaju nikakve veze s našim sportom, nikada nisu trenirali niti igrali košarku, a ušli su među suce samo radi novca. Suci su jedini koji zarađuju novac u košarci i u mlađim kategorijama i u seniorima. Oni uvijek dobiju plaću. Nemam problema s tim, neka budu plaćeni, ali nešto se mora promijeniti jer ovo ne može ovako. Ova ponašanja na parketu i trenera i sudaca su nedopustiva. Ako ne razumijemo da smo svi na istom brodu i da moramo veslati zajedno u istom smjeru onda to nema nikakvog smisla.

U Španjolskoj se između kadeta i juniora izgubi između 50 i 60 posto djece. Ne prelaze u  druge sportove, oni nestaju sa sportske mape, nema ih nigdje. Između juniora i seniora taj gubitak raste i do 80 posto. Zašto to govorim? Zato što Španjolci to sebi mogu dopustiti, mi ne možemo. Mi se moramo boriti za svako dijete. Zato ponavljam, posao je trenera da dijete ostane u našem sportu na bilo koji način, hoće li postati vrhunski igrač, igrati košarku na određenom nivou, biti sudac, pomoćni sudac ili sportski novinar koji će gurati naš sport kroz medije i pisati kvalitetne stvari nije važno, Treba nam kritična masa ljudi koji žele i mogu.'

Košarkaški savez Herceg-Bosne kao ogledni primjer otvaranja prema novim idejama

Hrvatska je nekada u košarci bila dominantna, sada je potonula. Ima li nade za nas?

 'Nismo dominantni jer ne postoji sustavni rad niti planiranje apsolutno ničega. To su takve odluke i kriteriji koji nemaju veze sa životom. Bezbroj je krivih procjena i to ljudi koju su na pozicijama odlučivanja godinama, desetljećima. Nisam u Hrvatskoj, ne zanima me, ali kada pitate reći ću. Ako je netko godinama tamo, a ništa se ne mijenja na bolje, bilo bi u redu da se promijene neki ljudi, pa dođu drugi da vidimo mogu li oni nešto napraviti. Jer ovako će prolaziti godine bez rezultata i promjena na bolje.'

Kao ogledni primjer otvaranja prema novim idejama Matković je izdvojio Košarkaški savez Herceg-Bosne i njegove čelne ljude predsjednika Dalibora Miloša i glavnog tajnika Vinka Batinića.

'U prosincu prošle godine bio sam u Herceg Bosni, održao sam predavanje za trenere pa smo dalje nastavili suradnju jer su uvidjeli da je to nešto drugačije nego što imaju. Sljedeći korak bio je kamp s desetak treninga na kojem su sudjelovali najbolje klinke i klinci stari 15, 16 godina. Radilo se dva puta dnevno i to jako dobro. Djeca su pokazala dobar napredak. Toliko me se dojmilo da sam povukao veze pa smo dobili poziv na kadetski turnir u Barceloni. Sad moramo vidjeti hoćemo li i otići, skupiti novac jer znate kako to već ide. To je ta sjajna prilika da se ode van iz svog dvorišta, o čemu sam pričao, da se vidi gdje smo, što smo i na čemu smo. Ljudi iz Košarkaškog saveza Herceg Bosne su ljudi s apsolutno dobrom energijom, s dobrim mislima, bez fige u džepu, a to je najvažnije. Zato sam odlučio, kad god me budu zvali, odazvat ću se, kad god treba pomoći vidjet ću što se može napraviti. To mi nije nikakav problem. Isto to bi napravio kada bi stigao poziv iz Hrvatske, iz HKS-a, ali oni se ne javljaju. Dalibor i Vinko i svi njihovi suradnici su sjajni ljudi, koji imaju ideje i daju si truda da to postave na noge i dokaz da ima onih koji znaju, mogu i hoće, ali ne mogu doći do izražaja i to je nevjerojatno. Mjesta su im zauzeli ono koji ili ne znaju ili neće ili ne mogu. Ta negativna selekcija apsolutno je uništila sve i preuzela primat u svim slojevima društva. I nema šanse da se to promijeni.'

Povratak u Hrvatsku?

Nakon gotovo dva desetljeća rada u Španjolskoj postoji li kod uspješnog i, izvan granica Hrvatske, priznatog trenera želja za povratkom u domovinu?

'Povrata u Hrvatsku nije opcija jer mi nitko nije ponudio ugovor i jer mi nitko ne može dati ni približno novce koje imam ovdje. Probao sam se vratiti, mislim da je bila 2013. godina, ali brzo sam shvatio da nema ništa od toga. Postavimo stvari ovako. Mislite li da bi ja, da je sve u redu, više volio živjeti vani ili u svom gradu? Naravno da bi radije bio doma, ali ne mogu biti doma i baviti se s ovim što volim i znam, jer bi u Hrvatskoj bio na prosjačkom štapu. Ovdje živim uredno. Nisam bogat, ali živim bez problema. Ne moram razmišljati što kupiti, hoću li imati ili ne. Ukratko živim normalan život i radim ono što volim. To doma ne mogu raditi i ta opcija povratka ne postoji. Uz sve to, djeca su mi se rodila u Španjolskoj, imaju ovdje papire. Mislim…Sve se to da srediti, svijet je postao globalan, ali ne vidim razlog zašto. Da HKS stavi novce na stol, ugovor i pusti me da radim, bez uplitanja sa strane, pet godina, u redu… Ali to, kao prvo nitko neće napraviti, drugo, nitko ne zna da treba napraviti i treće, zašto bi to bio ja, pa ima još trenera koji su jednako sposobni ili sposobniji od mene i koji bi mogli donijeti promjene i prodrmati sve to. Dakle, neće dogoditi. Nikada. Oni ni ne znaju da ja postojim i stvarno nema veze, ne ljutim se na nikoga.'

Za kraj je još jednom naglasio ulogu trenera.

'Ponovimo, biti dobar trener ne znači samo pobjeđivati. Biti dobar trener ne znači samo stvarati igrače. Biti dobar trener znači da moraš učiniti sve da djeca što duže ostanu u košarci, da se zabavljaju, vide da ima nekakvog smisla, ne samo fizičkog nego i društvenog i da se iz te priče rađaju igrači, treneri, suci…Kad bi to tako radili, kada bi se promijenila struktura ljudi, kada bi došli oni koju su naučeni i razumiju, onda bi bilo puno bolje i vođenje utakmica i treninga na svim razinama i suđenje i igra. To je bit. Ne da sam ja bio prvak s Torrelodonesom nego da smo mi te godine prodali pet igrača koji danas igraju u Europi', zaključio je Matković.