Jedna za oproštaj.

Utorak je ujutro, skoro dva dana nakon strašne nesreće koja je potresla cijeli svijet. Ovakvih tekstova ste, ako i niste strastveni ljubitelj košarke, pročitali dosad toliko da vam već na uši izlaze. Ako očekujete nešto novo, originalno, nikad prije napisano o Kobeu Bryantu... slobodno preskrolajte dalje, jer me nije previše briga.

Ne sjećam se točnog datuma niti mjesta na kojem sam bio kad sam prvi put naletio na to neobično ime. Bilo je ljeto 1996., nismo imali Facebook, Instagram, Twitter, a i ovaj prokleti Internet je bio tek u povojima. Jedini način prikupljanja bilo kakvih informacija o NBA su bili šturi izvještaji u dnevnim tiskovinama s neizostavnim jednim do dva dana zaostatka, polusatni NBA Action koji biste pobožno čekali tjedan dana i mjesečnik Košarka, koji bi bio pročitan u istom danu. Upravo u njemu sam dobio prvi uvid u tu draft generaciju, koja je bila najavljena kao jako dobra. Danas, gotovo 25 godina kasnije, to zvuči kao nekakav eufemizam. Prva zvijezda drafta bio je Allen Iverson, koji je prekinuo višegodišnju praksu biranja visokih i snažnih igrača prvim izborom. Uz njega, pokazat će se, ova generacija je dala možda i najviše Hall Of Famera u konačnici... Ray Allen, Steve Nash, Antoine Walker, Jermaine O˙Neal, Marcus Camby, Peđa Stojaković među ostalima... I štrkljasti klinac iz srednje škole Lower Merion. Ne sjećam se od riječi do riječi opisa njegove igre, ali je naglasak bio na njegovoj iznimnoj skočnosti i atraktivnim zakucavanjima. Nedugo potom, objavljena je vijest da su ga Charlotte Hornetsi razmijenili s Lakersima za Vladu Divca. Bio sam tek novopečeni srednjoškolac, i, premda sam načelno shvaćao koncept razmjene igrača, nisam mogao shvatiti poantu trejdanja double-double centra s iznimnim pregledom igre za momka koji je četiri godine stariji od mene i trebao bi učiti za maturu, a ne igrati u NBA ligi.

No, već njegov prvi highlight me natjerao da se zaljubim u njegovu igru. Bila je predsezonska utakmica protiv Hawksa, Kobe je u kontri dobio pas od Nicka Van Exela i, htijući izbjeći blokadu nadolazećeg suparnika, odlučio položiti nakon okreta u zraku.

Moji prijatelji i suigrači iz tih dana su znali koliko sam vremena proveo na improviziranom košu koji sam imao pričvršćen za metalnu balkonsku ogradu. Ni sam ne znam broja ponavljanja ovog ikonskog poteza, ali znam da nisam stao dok ga nisam usavršio do u milimetar. Tada sam shvatio da mi je Kobe najdraži mladi košarkaš. Dražen je bio kategorija za sebe, njega se nije miješalo sa smrtnicima. Ali ovaj... čovječe, pa on podsjeća na Jordana! Ili ne?

Tih godina, osobito za vrijeme privremene mirovine Gospodina Zraka, mediji su panično tražili njegovog nasljednika. Hvatali su se u klasičnu zamku tražeći ljude sličnih fizičkih karakteristika, pa su tako tu etiketu među ostalima nosili igrači poput Harolda Minera, Felipea Lopeza ili, najsličnijeg, Jerrya Stackhousea. Potonji je imao najbolje predispozicije, ali ono što je Jordana izdvajalo od ostalih NBA igrača nije bila (vrhunska) fizionomija, već glava.

Kobe je imao takvu glavu.

Već u drugoj sezoni počeo je pokazivati zašto je Jerry West u suradnji s vlasnikom Lakersa Jerryem Bussom odlučio povući jedan od najriskantnijih poteza u povijesti s mladim Kobejem. Nizale su se sve bolje partije, ali i potezi kojima je popunjavao sve highlight liste. U kombinaciji s velikim i glomaznim Shaquilleom O`Nealom činio je jedan od najuzbudljivijih mladih dvojaca lige, i stvarno ih je bilo lako voljeti u kasnim danima Inglewoodskog Foruma. Čak i kad su naučili pobjeđivati, zadržali su dječačku razigranost. Shaq je bio najdominantnija sila još od vremena Wilta Chamberlaina, a Kobe je bio savršen Robin njegovom Batmanu. Ali, ne zadugo.

There could be only one.

Kobe više nije bio simpatični štrkljavi klinac s čudnovatom afro frizurom, već čovjek koji je sebi zadao cilj zgaziti sve pred sobom, bez obzira na cijenu. Nisam jedini koji je tu transformaciju doživio negativno. Mnogi kolege kolumnisti diljem svijeta su se praktički jednoglasno složili da su ga u tom razdoblju počeli mrziti. Za razliku od blesavog Shaqa, na kojeg se ne biste mogli naljutiti ni da vam sruši kuću i premlati rodbinu, Kobe je bio druga priča. Vječno namrgođen, bahat, sebičan. 

Foto: YouTube screenshot

Rivalstvo sa Shaqom je eskaliralo do te mjere da je obitelj Buss, zajedno s alfom i omegom struke u Lakersima, Philom Jacksonom, stavljena pred zid. Odluka nije bila laka, većina bi se u tom trenutku priklonila trostrukom MVP-u Finala i prirodnom nasljedniku najvećih centara u povijesti lige. No, Jerry Buss je bio čovjek vizije i, kontra struje, odlučio da će dalje ići s mlađim i talentiranijim igračem, ali i čovjekom za kojeg se nije znalo može li nositi momčad do naslova.

Usto, Kobe je imao ludu sreću da se našao u idealnom razdoblju za sebe. Makar vam se na prvu neće činiti tako, objasnit ću zašto to mislim.

Uoči posljednje (pokazat će se) sezone sa Shaqom, Bryant se suočio s optužbom za silovanje. Devetnaestogodišnja zaposlenica hotelskog resorta u gradiću Edwards u saveznoj državi Colorado je prijavila NBA zvijezdu u lokalnom uredu šerifa, što je za sobom povuklo logičan slijed događaja - uhićenje i suđenje. Previše tinte je u međuvremenu potrošeno na taj slučaj, a ja nisam niti stručan niti dovoljno informiran da o njemu donosim sud. Ono što je jasno je da je do nekakvog dogovora između djevojke i Bryanta došlo, jer je civilna tužba okončana daleko od svjetala reflektora. Tu dolazimo do dijela o idealnom razdoblju za Kobea. U današnje doba on bi bio sažvakan i ispljunut već na Twitteru, Redditu, Instagramu i ostalim društvenim mrežama. Negativni PR bi otišao u nepovrat. Ako ne vjerujete, pitajte Kevina Duranta, koji je za benigni prelazak iz jedne u drugu momčad istrančiran poput janjeta na Boraji. Tko zna, možda bi pritisak javnosti bio toliki da se nijedan sudac ne bi usudio pustiti veliku zvijezdu da prođe lišo. Ovako, uz vjerojatno visoku novčanu cijenu, Bryant je dobio priliku za novi početak.

Nije počelo dobro.

Jackson je u svojoj knjizi opisao Kobea pridjevom uncoachable. Prevedeno, tvrdoglavac koji ne želi bespogovorno slušati trenera već ima vlastite zamisli. Sa Shaqom, osim očitog problema s distribucijom lopti na terenu, došlo je i do iskrenja van terena. Referirajući se na svoj slučaj u Coloradu, Kobe je u jednom intervjuu izjavio da je to trebao u startu riješiti kao Shaq, s kojim milijunčićem dolara za šutnju djevojke. Godinama kasnije, bar prema vani, izgladili su probleme. Interno, tko zna kakav je taj odnos ostao do samog kraja. Epilog znamo. Disfunkcionalni Lakersi su u finalu glatko izgubili od velikih autsajdera iz Detroita. Karl Malone je ostao bez toliko željenog naslova, Gary Payton će svoj ipak zaraditi dvije godine kasnije u Miamiju sa Shaqom, a Ben Wallace je tako došao do slatke osvete za vjerojatno najspektakularniji predsezonski potez ikada. Lakersi su se raspali, otišli su Shaq i Jackson, pa je Kobe napokon dobio što je htio. Svoju momčad.

Trebalo mu je neko vrijeme da se privikne na toliko željenu ulogu. Nije pomogla ni bolest Jacksonove zamjene, legendarnog Rudya Tomjanovicha. Njegov pomoćnik Frank Hamblen nije mogao izvući sezonu do kraja kako spada, pa su Lakersi propustili doigravanje. Kobe nije glup čovjek, pa je brzo shvatio da od durenja nema velike koristi i da mora pogaziti ego i vratiti se pod Jacksonove skute.

Da, ovo je fotografija s "one" utakmice. (Foto: YouTube Screenshot)

Prva Kobeova sezona po povratku Jacksona je podsjetila na neženju koji se želi malo iživiti prije braka. Zabijao je 62 u tri četvrtine, imao niz od devet utakmica s prosjekom od gotovo 42 poena početkom 2006. godine... i legendarnu utakmicu protiv Raptorsa u kojoj je postigao 81 poen. Sezona prepuna raznih rekorda je ipak zasjenjena porazom od tada nestvarno dobrih Phoenix Sunsa predvođenih Steveom Nashom i Amareom Stoudamireom. 

Trebao mu je sidekick.

U kontroverznom tradeu s Memphisom dobio je savršenog partnera u obliku Paua Gasola. Španjolac je bio plug-and-play igrač, čovjek kojem nije trebalo previše objašnjavati gdje treba stajati na terenu i što treba raditi. Već u prvom pokušaju došli su do finala, ali Celticsi su bili jači. Sve se vratilo u dvije naredne sezone, u kojima su Lakersi osvajali naslove pobjedama u finalima nad Orlando Magicom predvođenim Dwightom Howardom, te revanšem u duelu sa Celticsima 2010. godine. Kobe je napokon dobio priznanje kojem je težio, postavši jedan od rijetkih koji je vodio svoju momčad do uzastopnih naslova NBA prvaka. 

No, dalje nije išlo.

Čudesni pohod Dallas Mavericksa u doigravanju 2011. godine nije zaobišao ni Lakerse, koji su ispraćeni nedostojno aktualnih prvaka - metlom u konferencijskom polufinalu. Mavsi su otišli do kraja, a Lakersi su ostavljeni da se saftaju u vlastitom blatu. Jackson je otišao po drugi put, Gasol je počeo davati prve naznake igračkog pada, pa se odigralo na posljednju kartu. Kobe i uprava Lakersa su pokušali oformiti super momčad s ljudima koji su im godinama bili jedni od glavnih takmaca na putu do naslova, Nashom i Howardom. Međutim, taj eksperiment je u najmanju ruku prošao neslavno. Dva Mikea, Brown i D`Antoni, su zajedno potrajala kratko, a nije bilo slatko. Šlag na tortu bila je ozljeda Ahilove tetive koja je odvojila Kobea od terena na neodređeno.

Tada je shvatio.

Bilo je vrijeme za iskupljenje. Osvojio je sve, što s Lakersima, što s američkom reprezentacijom. Košarkaških izazova je bilo sve manje, ali ljudskih sve više. Za razliku od početnih dana Interneta, doba društvenih mreža je dalo javnim osobama da same odaberu kojim putem u karijeri žele ići. Kobe je godinama bivao omražen od mnogih, što zbog svog teškog karaktera, što zbog svoje (često) sebične igre, što zbog sjene Colorada. Htio je to ispraviti, htio je biti voljen. U posljednje tri sezone svoje karijere uspio je uvelike okrenuti narativ u vlastitu korist. Brojne humanitarne akcije, očinski i bratski odnos s igračima u ligi, odmjereni javni istupi, sve je to pomoglo Kobeu u brisanju stigme negativca. Posljednja utakmica u karijeri, u kojoj je zabio 60 poena Utah Jazzu je bila točka na i.

Kao i mnogi drugi, u smiraju karijere sam ga prestao mrziti i počeo poštovati. Prošao sam s njim tako tri faze osjećaja, a kako smo generacijski bliski, osjećao sam kao da zajedno odrastamo. Kao da mi je stariji, nešto uspješniji (blagi smiješak), zaštitnički nastrojeni brat. 

Važna je stvar da je Kobe našao načina kako da ostane relevantan i nakon karijere. Nije ga zadovoljavala činjenica da je u sportu postigao sve što je mogao, nije bio jedan od onih koji će u mirovini dignut sve četiri u zrak i hedonistički uživati u caipirinhama na plaži. Bio je radoholičar, čovjek koji je u svom uredu znao biti već u 7 ujutro, spreman za novi radni dan. Svakodnevno je učio i upijao znanja koja će mu koristiti u životu nakon košarkaške karijere. Čega god da se odlučio uhvatiti, ne bi imao mira dok ne bi savladao i smrvio materiju u prah. Uostalom, to mu je donijelo i Oscara.

Insert iz filma Dear basketball (Screenshot)

Pomalo nepravedno sam u tekstu zapostavio njegovu obitelj. Premda smo iz pomno filtriranih informacija znali načelno neke stvari o njegovoj ženi Vanessi, kao i o četirima kćerkama (Gianna Maria-Onore, Bianka Bella, Natalia Diamante i Capri Kobe), ipak su dobar dio privatnog života uspjeli zadržati daleko od kamera. Unazad godinu, dvije... možda i tri, pojavile su se priče o malenoj Gianni, popularnoj Gigi, kako na košarkaškom terenu radi slične stvari kao njen otac. Čak je i dobila nadimak na njegov račun - Mambacita.

Fast forward.

Puno je simbolike u događaju koji je rastužio milijune diljem svijeta, osobito nama u Hrvatskoj. Dok dobar dio američkih medija pokušava pronaći veliko sportsko ime koje je završilo svoj životni put na približno tragičan način, i ime koje se najčešće spominjalo je bilo ono Dalea Earnhardta. No, on je poginuo, kako bi se reklo, na svom terenu. Od košarkaša, u prometnim nezgodama živote su gubili Bobby Phills i Malik Sealy, no oni nisu bili superzvijezde.

Za razliku od, pogađate, Dražena. I dok je Kobe bio čovjek pred ulaskom u srednje godine, u kojima je trebao gledati svoje kćeri kako odrastaju, uživati sa suprugom u slobodnim popodnevima pred kaminom, razvijati svoje poslovne projekte - ukratko, osoba koja je proživjela nešto što bi običnom smrtniku stalo u možda dvadeset životnih vijekova, Dražen je imao još toliko toga pred sobom. Da vam stavimo u bolju perspektivu, zamislite da je Kobe umjesto 2020. poginuo davne 2007. godine. Koliko dostignuća je postigao nakon tog datuma, koliko uspjeha na košarkaškom terenu i van njega. Nama u Hrvatskoj je poznat osjećaj koji sad osjeća ne samo SAD, već i cijeli svijet... mi smo to prošli. Ali, i bez Dražena puno je simbolike u Kobeovoj smrti. Samo četiri dana ranije je Internet bio preplavljen insertima iz njegove rekordne utakmice protiv Raptorsa, od koje je prošlo 14 godina. U subotu navečer je njegov veliki prijatelj LeBron James postigao 29 poena u porazu protiv Sixersa u Kobeovoj rodnoj Philadelphiji, čime ga je prešao na trećem mjestu NBA ljestvice strijelaca u povijesti. Vince Carter, rođen 26. siječnja 1977.  će svoj 43. rođendan pamtiti kao najtužniji u životu...

Toliko toga sam još mogao napisati, ali se nisam sjetio, znao, niti smatrao primjerenim u ovom trenutku. Svoditi ga na samo jednu, dvije opisne imenice je vrlo nezahvalno jer je bio kompleksna osoba. S vremenom će izlaziti nove informacije iz Kobeovog života. One možda budu ovakve ili onakve, mogu osvjetlati ili potamniti njegovu zvijezdu, ali neće promijeniti činjenicu da je utjecao na mnoge mlade ljude koji su se počeli baviti košarkom, ali i općenito.

Voljeli ga ili ne, zaslužio je oproštajno pismo. Ja sam trebao ovaj tekst da mogu normalno nastaviti s životom. Jer Kobe je uvelike utjecao i na moju mladost.