Time-out
Dino o Zadru…  A zar vam zaista treba naslov koji će vas privući?!

Dino o Zadru… A zar vam zaista treba naslov koji će vas privući?!

Autor: Paulo Sarić/Dino Rađa official Photo: Dino Rađa Official

Što očekivati od teksta kojeg je pisao Dino Rađa i koji počinje riječima: „Zadar. Ko nije igra u Zadru a ima je priliku nezna sta je propustija. Nema tih para koje to mogu platit. Danas cu vas udavit jer nemogu priskocit neke price“? Pet minuta čistoga gušta!

Zadar, grad košarke. Danas je to možda samo fraza, no tih je godina uistinu bilo tako. Možda i više nego ikada prije. Rat je završio, grad se počeo buditi. Ljudi su se počeli buditi. A buditi se počela i košarka.

Trener Jusup preuzeo je mladu momčad, osvojio se kup, prvi koji je nosio ime Krešimira Ćosića, igralo se finale prvenstva koje je iza sebe ostavilo mnoge repove.

Repove koji se vjerojatno nikada neće raspetljati.

Dogodine se ponovno igralo finale, a onda je došao 'On'. Dino Rađa. Zajedno s Arijanom Komazecom tvorio je možda i najjači duo Zadra još od vremena Kreše i Pina. Grad se ujedinio oko košarke, na treninzima se okupljalo mnoštvo, na utakmicama da ne govorimo.

Zadar je tih mjeseci bio pravi sociološki fenomen! Zašto?

Ako vam ovi inserti iz sjećanja Dina Rađe ne budu dovoljni – ništa neće.

Kad san dosa na prvi trening vidin ja di san dosa. Prvo ulazis u dvoranu di je vise ljudi na treningu nego 90% utakmica po Europi. Predstavljanje ekipe totalno ludilo iza dvorane. 30000 ljudi najmanje. Bengalke, rakete, petarde. Nevjerovatno.“

Igrali smo odlicno i osvojili kup usrid Zagreba s lakocon. Docek nevjerovatan. Ali ne u Zadru nego cilin puten. Trube isprid nas i iza nas. Staron ceston dolazimo na Maslinicki most. Tamo blokada. Dolaze iz suprotnog pravca, sa svih strana. Niko ne vozi tuda. Zaustavljaju nas na mostu i krece tarapana. Puca se iz svih oruzja, totalni urnebes. Dolazi pekarski Tamic i iz njega umisto kruva izlazi ko zna koliko ljudi. Trajalo je to jedno po ure i nekako krenemo svi skupa u koloni u Zadar. Neki lik kuca na vrata i kaze da je dosa na noge iz grada do mosta i da moze li s nama. Naravno da mos. Uru smo jos vozili do grada i oko 4 ujutro na balkon gradske vijecnice. Opet barazna vatra iz svih oruzja. Reka bi Mestar “ludega li grada.“

Dolazin u samoposlugu kupit salame i sira. Kazen gospodji iza pulta molin vas 10 deka motradele. Ona pocne vadit novu iz celofana a ja misleci da nije vidila da ima naceta kazen joj da netriba nova. Kaze ona meni. Ne, ne. Za tebe se otvara nova. Ma ne triba godpodjo, dobra je i ova. Nista te nisan pitala.“

Nije vam dosta? Ne mora ni biti. Pročitajte kako je izgledao Zadar tih dana. Izravno iz sjećanja Dina Rađe…