Nemojte se sramiti, to je potpuno prirodna ljudska reakcija.

Svemu u životu treba dati malo vremena za suvislu i trezvenu analizu i(li) komentar. Od ulaska Dina Rađe u besmrtno košarkaško društvo je prošlo jedva 24 sata, pa se nećemo ni truditi racionalizirati taj veliki događaj za njega osobno, ali i za hrvatsku košarku. Svođenje svih Dinovih uspjeha na suhoparne brojke bi izbrisalo dobar dio njegove igračke, ali i ljudske esencije.

Proteklih dana bombardirali smo vas Dinovim objavama prenesenim s njegove službene Facebook stranice, vjerujemo da smo vam i mi i on u određenim trenucima pomalo išli na živce. No, to je minimum posvete koju smo mogli odati našem proslavljenom košarkašu. Treba imati na umu da ćemo, nakon što jednog dana u Hall of Fame uđe i Toni Kukoč, još dugo vremena čekati na sljedećeg našeg čovjeka u Springfieldu. Možda to bude Dario Šarić, ali puno sitnica mu mora savršeno kliknuti za tako što. Isto tako, nemojmo zaboraviti ni činjenicu da je Rađa prvi hrvatski košarkaš koji je primljen u Kuću Slavnih za života, prvi koji je imao priliku zahvaliti se svima koji su mu u određenom dijelu karijere pomogli da postane bolji košarkaš i čovjek.

No dobro, skoro svima.

">

Činjenica da je u svom govoru uspio preskočiti Zorana Grašu, koji mu je bio poput drugog oca, dodatan je argument u korist tvrdnje da je Rađa ponajprije čovjek. Čovjek od krvi i mesa, koji ode u dućan po kruh i jaja, a vrati se s punim kolicima namirnica, ali bez kruha i jaja. Čovjek koji nije unajmio PR profesionalca da za njega piše govore ili Facebook posvete suigračima i trenerima, a sve iz razloga da se slučajno ne bi potkrala kakva gramatička pogreška, politički ili društveno nekorektna (nespretna) izjava i, dalmatinski uobičajeno, beštima. Čovjek je to koji nas je upravo takvim osebujnim pričama vratio u prošlost efikasnije od H. G. Wellsa, a pričama iz prvog lica smo mogli praktički osjetiti miris znoja iz tih svlačionica.

U iščekivanju ceremonije (Foto: Dino Rađa Official)

Koliko puta ste čuli od nekog košarkaša (nogometaša, rukometaša...) da će, nakon što zarade novce u tuđini, još jednom obući dres matičnog kluba? Koliko ste puta doživjeli da je netko od navedenih to obećanje zbilja održao? U svijetu u kojem se sustav vrijednosti računa količinom nula na računu, Dino je oduvijek bio čovjek iz naroda i nikada se nije toga sramio. Kad je prije malo više od mjesec dana umro njegov dobar prijatelj Oliver Dragojević, priznao je kako je plakao cijeli dan. Slično je bilo i kad se opraštao od još jednog splitskog velikana, Milorada Bibića Mosora. U emotivnom govoru koji je i autoru ovih redaka izmamio osmijeh na lice i suze na oči, na samom početku je rekao kako je bilo puno lakše igrati. Evo, veliki čovječe, odradio si i tu formalnost. Uživaj u sportskoj besmrtnosti.