Dino broji posljednje sate prije ulaska u Hall of Fame.

Posljednju posvetu u svojim emocijama nabijenim objavama na Facebooku Dino Rađa odlučio je posvetiti svom velikom prijatelju Stojku Vrankoviću. Dobroćudni div iz Drniša je kroz nekoliko kratkih pričica, u kojima se opet kao sporedna uloga pojavljuje neizostavni Dražen Petrović, prikazan kao čovjek koji je svojim zen pristupom uspijevao spojiti i najrazrušenije mostove. Svatko tko je bar jednom bio u prilici osjetiti kako teška atmosfera u momčadi prepunoj vrhunskih igrača snažnih osobnosti može biti, zna koliko je važno imati takvog čovjeka u svlačionici. Stojko, ova je za tebe!

Na danasnji dan samo jedan covik moze dobit prostor. Moja Prksanda Stojko Vrankovic. 
Kako smo Toni i ja generacijski vezani tako su on i Drazen bili najbolji prijatelji. Medjutim tragedija nas je nekako nenormalno spojila iako smo i ranije bili dobri. Kad je odlazija u Ameriku zivit plaka san ka rodna godina misec dana i svaki put kad bi mi pa na pamet. Boljeg i postenijeg covika je tesko nac. Prosli smo skupa sito i reseto. Smijali se, zajebavali i plakali. Ali iznad svega radili ka pasi. Znali bi se na treningu smrtno posvadjat i ne razgovarat po 10 dana a cimeri u istoj sobi. Ima slike nema tona. Ali na terenu to nije postojalo. Ekipa je bila vaznija od svega. Zasto smo bas on i ja kliknili neman pojma. Valjda geni kameni Drnisko-Ogorski. 
Na utakmicama smo cesto imali taktiku pustaj sve na Stojka i trci kontru. On bi toliko zna izludit protivnicke igrace. Ima je nevjerovatan tajming za blokadu a jos je skaka u nebo. 
I jedna anegdotica. Drazen i ja se zakacimo na jednoj utakmici nebitnoj ko je doda a ko nije doda i popickaramo se. Sutra na aerodromu ne razgovaramo. Sednemo za isti stol nas tri skupa i razgovor ide ovako. Stojko reci mu da je idiot. Onda Stojko prenese. Reci ti njemu da je idiot. Onda Stojko to ponovi meni. Svi oko nas umiru od smija a i mi naravno. 
Kad je Drazen poginija uzeli smo broncu na EP i nakon utakmice isli na veceru u restoran Split u Minhenu. Gazda pusti Pejakovica “Ako odem prijatelji”. Sljedeca tri sata smo bez jedne rijeci jeli, pili i plakali a gazda je na kazetofon vrtija tu istu pismu non stop. Prksando moja fala ti sta san te upozna. Ulipsa si mi zivot i kosarkaski i ljudski.

">