Kolumne
Dragi Dražene, fali mi bojati te se

Dragi Dražene, fali mi bojati te se

Autor: Jose Manuel Puertas Photo: Privatna arhiva Jose Manuel Puertas

Jedan od autorar knjige o Luki Modriću "Sin rata" o Draženovim danima u Madridu.

Jose Manuel Puertas španjolski je novinar hrvatskoj javnosti poznat kao jedan od autora knjige o Luki Modriću „Sin rata“. Međutim, njegova prva i jedina prava sportska ljubav je košarka. Puertas je urednik i voditelj jedine nacionalne košarkaške emisije u Španjolskoj koju prate milijuni slušatelja „Tirando a Fallar“ te novinar mjesečnika „Gigantes del Basket“ i vrlo popularnog španjolskog portala „Libertad digital“. U potrazi za košarkaškim pričama stigao je i do Zagreba, Zadra, Dubrovnika, Šibenika...

Za portal Basketball.hr na godišnjicu smrti Dražena Petrovića prisjetio se košarkaškog Mozarta i emocija koje je izazivao kod španjolskih košarkaških zaljubljenika. Osobno, emotivno, snažno...



"Dragi Dražene, fali mi bojati te se"
Autor: Jose Manuel Puertas
Prijevod: Tea Pribetić


Sad kad mi se kosa počela rijediti i kad su na bradi počele rasti prve sijede, pišem ove retke iz perspektive nekoga tko je, još iz djetinjstva, gledao kako njegov idealni svijet potresaju tri velika udarca u manje od pet godina. Prvi je udarac bio smrt Fernanda Martína prokletog 3. prosinca 1989. Fernando, osoba koja je promijenila španjolsku košarku zauvijek, bio je moj idol, otac mi je prenio ljubav prema njemu. Svoga sam tatu vidio da plače samo dvaput; jedan od tih groznih trenutaka bila je ona nedjelja kad je preminuo Fernando Martín.

Nakon one šamarčine, sljedeća figura koja me obilježila bila je ona Earvina Johnsona. Da, ja sam bio fan Magic Johnsona, ne Birda ili Jordana. Lakersov broj 23, sa svojim vječnim osmijehom kojeg bi izmamio i kod svih onih koju su ga gledali kako igra, u meni je budio osjećaje koje nije izazvao niti jedan drugi igrač. Magic me, jednostavno rečeno, činio sretnim. To je prestalo onog dana, 7. studenog 1991., kada me otac probudio da mi priopći vijest: Magic Johnson bio je HIV pozitivan. U ono je vrijeme to bilo malo bolje od osude na smrt i moram priznati da sam se malo izgubio u cijeloj toj zbrci.

Nakon što su moja dva idola iz djetinjstva isčeznula, još mi je ostao treći. Zvao se Dražen Petrović i sjećam se da sam imao noćne more o njemu kada sam vidio kako, s KK Cibona i s reprezentacijom, razbijao španjolske snove. Nikada nijedan igrač nije izazivao takav strah navijačima moje zemlje, svjesni da je bilo skoro pa nemoguće prijeći ga kad ste igrali protiv njega. Neponovljiv karakter, takmac kakvog Europa otad nije vidjela. Kasnije je prešao u Real Madrid, te se u manje od godinu dana pretvorio u legendu španjolske košarke. Gdje su ga toliko mrzili, gdje su ga se toliko bojali, u samo se nekoliko mjeseci iskupio. Takva radna etika i karizma otada nije viđena. Ni izlazak na sporedna vrata Real Madrida nije umanjio vrijednost i sjećanje na njega, naprotiv, „prešao“ je u kategoriju legende kada se u NBA-u etablirao kao prvi Europljanin koji je stvarno dominirao Novim kontinentom.


Nakon olimpijskog srebra u Barceloni, Petrović je vodio Hrvatsku u kvlalifikacijskom turniru (u Wroclawu, Poljska) za Eurobasket 1993. Tamo je njegov karakter ponovno izašao na vidjelo. Govore mi da su neki igrači, poput Rađe i Vrankovića, bili veoma nesretni s hotelom koji im je organizator dodijelio te su bili spremni platiti za neki malo bolji. No tada im je Dražen očitao bukvicu. 

„Došli smo ovdje igrati, te ćemo to i napraviti. Samo se na to moramo koncentrirati. Ovo je naš hotel.“ Tako je rekao, tako je i bilo. Hrvatska je pregazila Letoniju, Bjelorusiju i Ukrajinu te je osigurala mjesto na Europskom prvenstvu u Münchenu. Više se nije pričalo o hotelu. U finalu protiv Slovenije Dražen je, paradoksalno, promašio zadnje slobodno bacanje. Bilo je to 7. lipnja. Tko je mogao znati da će to biti zadnje ubacivanje košarkaškog Mozarta, najvećeg genijalca kojeg je europska košarka ikada dala. Nekoliko sati kasnije, na njemačkoj nas je autocesti zauvijek napustio. Već je prošlo 24 godina bez šibenskog genija. Bez tipa kojeg se najviše mrzilo, ali i kojemu se najviše divilo. Bez igrača koji je imao moć da vas prilijepi za male ekrane.


Dragi Dražene, jako mi nedostaješ. Fali mi bojati te se, željeti ti ono najgore. Nedostaju mi emocije koje si pobuđivao, koje su me tjerale da se budim u gluho doba noći, zaslijepljen onime što si postizao u izvanzemaljskoj košarci. Dražene, silno mi nedostaješ. Ne možeš ni zamisliti koliko.