O radu u klubu, reprezentaciji, budućim planovima...

Pomoćni trener hrvatske košarkaške reprezentacije, Dražen Orešković, u proteklih je tjedan dana imao poprilično gust raspored. Iskoristili smo priliku i prokomentirali to s njim. 

Ovih dana je u javnost došla informacija da ste bili na pragu potpisa za Bešiktaš. Kako to da do toga nije došlo?

Dobio sam konkretnu ponudu od Bešiktaša u petak, njihov novi trener Duško Ivanović je čovjek s kojim sam surađivao u Himkiju. Izrazili su veliku želju i volju, no dio problema leži u činjenici da radim individualno s Jusufom Nurkićem kao njegov osobni trener i jednostavno, sagledavši obje ponude, puno bolja ponuda je bila ova koja je vezana za Jusufa i odlazak u SAD, te da se u doglednom vremenu priključim trenerskom stožeru Portland Trail Blazersa, ako to bude moguće. Riječ je o većem izazovu za mene osobno, želim vidjeti gdje su mi nekakve granice u trenerskom smislu. Ponuda Bešiktaša je bila dobra i konkretna, financijski i u svakom drugom pogledu, ali profesionalni izazov koji pruža rad s NBA igračem koji je rubni All Star je nešto sasvim drugo. Velika je privilegija raditi s tako izuzetnim igračem u malom, ali iznimno stručnom timu. On nikada nije vezao nekog uz sebe, i ja bih trebao biti prvi čovjek koji će biti zadužen za njegov individualni napredak i odlazak na višu razinu igre.

Ako se dogodi da završite u stručnom stožeru Portland Trail Blazersa, koji su Vaši sljedeći koraci? Na čemu planirate raditi?

Uvijek postavljam letvicu visoko. Idem korak po korak, ali u doglednom vremenu bih osobno volio završiti u nekoj od NBA ekipa. Hoće li to biti u ovoj sezoni, za dvije, tri ili pet, ne znam. Svakako ću dati sve od sebe da do toga dođe.

Foto: Dražen Orešković Twitter

Europska struka je u zadnje vrijeme iznimno tražena roba u NBA. Igor Kokoškov je probio led što se pozicije glavnog trenera tiče, ali već godinama postoji kolonija pomoćnih trenera...

Da, postoji puno europskih pomoćnika u NBA ligi koji su prezadovoljni uvjetima. Radi se o sustavu koji se poprilično razlikuje od onog na što smo navikli u europskoj košarci, a djeluje poticajno na sve koji su uključeni u proces.

Ovog ljeta je hrvatska košarka ostvarila nekoliko značajnih reprezentativnih rezultata. Kao čovjek koji je godinama radio s nemalim brojem igrača involviranih u te selekcije, bilo kroz KK Cedevita, bilo kroz nacionalnu vrstu, kako komentirate taj fenomen?

Počeo bih od kraja. Svi smo još pod dojmom zlatne medalje kadetske reprezentacije. Tim momcima treba skinuti kapu i zajedno sa stručnim stožerom zaslužuju svako divljenje. Još uvijek smo pomalo „razmaženi“ što se tiče reprezentativnih uspjeha, pa sve što nije medalja proglašavamo neuspjehom. Imamo nevjerojatne talente, dva momka u petorci natjecanja od kojih je jedan i MVP. Ne treba zaboraviti ni činjenicu da su na putu do zlata pobjeđivali reprezentacije koje su imale neke naturalizirane igrače, a mi u ovom malom bazenu imamo sve.

Foto: HKS

Juniorska reprezentacija Vladimira Anzulovića nije uspjela doći do medalje...

Oni nisu imali sreće u ždrijebu. Doveli su se u nezgodnu situaciju u skupini, da bi u osmini finala za protivnika dobili momčad koja je po svim pokazateljima bila najjača na prvenstvu. Sustav natjecanja je sam po sebi pomalo nespretan, jer s jednim lošim danom u trenutku možete anulirati sav dobar rad dotad. U mlađim kategorijama je to posebno problematično jer su oscilacije velike. Ne treba biti prekritičan prema toj selekciji, izborili su opstanak u A diviziji, igra se na najvišem nivou na kontinentu i u krajnjoj liniji pružali su dobre partije. Trenerski dio je odrađen jako dobro, poznajem cijeli stručni stožer i redom je riječ o ljudima koji žive košarku i rade odličan posao. Zadnje što im sad treba je prozivanje zbog rezultata koji se nekom nije svidio, dapače. Pojedinačno govoreći, i u toj selekciji imamo nekoliko iznimno nadarenih igrača s kojima sada treba dodatno raditi da dosegnu najviši nivo kvalitete.

U20 reprezentacija je, suprotno očekivanjima, osvojila srebrnu medalju u Chemnitzu.

Jako, jako dobar nastup tog uzrasta. Rekli bi mnogi da je riječ o iznenađenju, ali mi smo kao A selekcija odigrali neke prijateljske utakmice protiv njih i znali smo koliko ti dečki mogu. Nedostajalo im je nekoliko igrača, mahom zbog ozljeda, ali nisu klonuli duhom. Sjajnim vođenjem izbornika Damira Rajkovića su uspjeli doći do nevjerojatnog rezultata. Uz kadete i juniore, samo molim Boga da svi ostanu živi i zdravi jer su to dečki s blistavom budućnošću. Stalno se osporavala i naša struka, a vidimo iz ovih primjera da su to vrlo pogrešne procjene. Ponovno se vraćam na veličinu našeg bazena, mi s jedva četiri milijuna ljudi uspijevamo u stvarima u kojima višestruko mnogoljudnije zemlje ne uspijevaju. Smatram da se taj dio priče ne ističe dovoljno u medijima, jer često uzimamo neke stvari zdravo za gotovo.

Za kraj smo ostavili seniorsku reprezentaciju. Uspješan nastup u lipanjskom „prozoru“ bi valjalo okruniti s dvije važne pobjede u rujnu. Kako doći do tog cilja?

Pokazali smo da imamo snagu, usprkos činjenici da smo bili uskraćeni za neigranje nekih igrača koji bi nam objektivno dali kvalitetu više. Srećom, tu su bili Bojan Bogdanović i Dario Šarić koji su ekstra klase, a Ivica Zubac je (na nevjericu mnogih) izrastao u igrača koji se šali s ljudima koji godinama igraju Euroligu. Smatram da se u susretima protiv Litve i Poljske mogu očekivati vrhunske utakmice. Dražen Anzulović u ulozi izbornika je priča koja ide u pozitivnom smjeru na svim razinama,  osjeća se ogroman međusobni respekt i to je ono što ljudima treba. Svi koji smo u tome si moramo međusobno pomagati. Znam iz vlastitog primjera koliko ljudi iz Hrvatske nam je čestitalo nakon kvalifikacijskih pobjeda u lipnju, za vrijeme potpunog nogometnog ludila. To nam puno znači.