Možda nešto drugačiji tekst od onih na kakve ste navikli u ovim prigodama. Stra je točno godinu dana i vrijedan je ponovne objave!

Još jedan težak dan, gužve u dućanima, u prometu, na poslu. Stiže poruka od jednog poznanika (ne mogu reći prijatelja, to je ipak vezano za uzak krug ljudi) s kojim mi je najveća poveznica – košarka. Sadržaj je u stilu, znaš-li-koji-je-danas-dan? Znam na što cilja, ali ga u svoj ljepoti mog teškog karaktera podbadam s nevještim „naravno, četvrtak“. Znao sam da će me početi podsjećati da je danas godišnjica Draženove pogibije. Morao sam tako reagirati, otupio sam više na ljude koji ne shvaćaju da sam jedan od posljednjih Mohikanaca koji se Dražena sjete i na datume mimo ovog i 22. listopada.

I to je jedna od stvari koja me u cijeloj priči najviše muči. Premda se deklarativno visok postotak naših ljudi busa u prsa i nadmeće u pronalaženju ili ljepše fotografije s captionom „Život leti, kapetane“ ili neke od brojnih youtube kompilacija u kojima Dražen obavezno slavi tricu u dresu Netsa, poziva Michaela Jordana da mu priđe bliže i vrti Hakeema Olajuwona oko vlastite osi, malobrojni si uzmu pokoju ekstra sekundu na promišljanje o njegovoj životnoj filozofiji, načelima i predanosti.

Dražen je oduvijek davao cijelog sebe hrvatskoj reprezentaciji, a u jednoj prilici ga je netko upitao – „pa zašto ne odmoriš malo, ne trebaš igrati?“, na što je dobio odgovor u karakterističnom stilu – „odmarat ću se kad završim karijeru“. Svatko od nas bi mogao u Draženovoj životnoj filozofiji naći ponešto za sebe, izvući pouku kako biti bolji čovjek, radnik, član društva.

Naravno, tko želi. Onaj tko ne želi, ne mora. Nema potrebe za upiranje prstom u nekog tko nije toliko zagrižen po tom ili bilo kojem drugom pitanju u životu. Ljudi su različiti, imaju različite prioritete i kao takve ih treba prihvaćati. Draženova majka Biserka je ostatak svog života posvetila misiji njegovanja uspomene na njega. Neki će reći da mu tako radi lošu reklamu, iskače iz paštete, samopromovira se... Očito ne razumiju razliku između prisjećanja i sjećanja. Za prvo je potrebno nekoliko minuta par puta godišnje. Za drugo, cijeli život. Da ga se ljudi sjete češće no od godišnjice do godišnjice, možda bi nam bilo malo bolje. Možda bismo se, recimo, manje dijelili međusobno po regionalnoj, svjetonazorskoj ili bilo kakvoj drugoj osnovi, i živjeli u zajedništvu u kakvom smo živjeli dok je Dražen bio živ. To bi uistinu bila najveća moguća počast koju bismo mu mogli dati.