Napisano sa strašću

Bez ikakvih dvojbi, najznačajniju ulogu u formiranju budućih vrhunskih sportaša imaju MENTORI! 

MENTORI, a ne treneri, dobro ste pročitali. U čemu je razlika? Zar svaki klub nema trenere, a ne MENTORE?

E, pa... danas svatko može postati trener i dobiti priliku obnašati trenersku funkciju. Na žalost. Na žalost brojnih mladih ljudi koji imaju emociju prema odabranom sportu. Onih mladih ljudi koji dolaze na treninge i kad "zvijezde" ne dolaze. Onih koji prate, gledaju, pričaju o igri koja je dio čovječanstva daleko u povijesti i među različitim kulturama. Onih koji maštaju, onih koji su iskreni, zaljubljeni u zvuk lopte koja se odbija o parket i para mrežicu na obruču. Onih koji neki pokret ponavljaju iznova dok samo oni znaju kad će biti zadovoljni sa vlastitom izvedbom. Onih koji iskazuju STRAST!

Takve nije uvijek lako prepoznati. Da bi prepoznali takve potrebno je promatrati. Promatrati a ne gledati. Potrebno je razgovarati. Razgovarati a ne govoriti. Čuti. Razumjeti. Osjetiti.

To rade MENTORI!

Ni njih nije lako prepoznati! To je očito iz svakodnevne prakse i rezultata našeg sporta i košarke. Rezultata koji bi trebali biti utemeljeni na objektivnim i subjektivnim kriterijima standardiziranim prema nositeljima kvalitete sporta (košarke) u Europi i svijetu. Lako je prepoznati rezultate iza kojih stoji MENTOR a iza kojih stoji trener. I u jednom i drugom slučaju govorimo o uspjesima s bitnom razlikom što iza MENTORA ostaju vrijednosti za cijeli život i više generacija.

Bez MENTORA, biti će još puno djece i mladih koji će kući dolaziti i objašnjavati roditeljima kako oni igraju za ekipu i da to što nisu igrali ili nisu u sastavu je zato što se podređuju interesima kolektiva. Bez MENTORA, djeca će i dalje dolaziti kući nakon utakmice, a da ne znaju zašto nisu bili u sastavu iako je to bio dogovor s trenerom. 

Trenerom?! Pa tko su sad ti? To su svi oni koji na trening dolaze u "pucanj" (u zadnju sekundu). Koji su do treninga gledali Željka Obradovića i trude se svim silama kopirati njegov način komuniciranja i vođenja utakmice. To su oni koji su od prije tjedan dana počeli sve visoke igrače učiti da igraju košarku "kao Jokić" umjesto da ih uče osnovama i razumijevanju igre.

To su oni koji djecu i mlade u sportu nazivaju "moji igrači" a ne znaju njihove ocjene u školi. Ne znaju njihove međusobne odnose u svlačionici, tko maltretira a tko je maltretiran od svojeg suigrača. Ne znaju njihove strahove, nesigurnosti, dvojbe...vrline...STRASTI!

U omladinskim pogonima ne smije biti igrača trenera "tog i tog". To su djeca kluba a trener je danas netko a već sutra, na žalost, netko drugi. Igrači trenera "tog i tog" mogu biti samo kad MENTOR napravi trajne vrijednosti s kojima mladi odlaze i grade vlastite živote. Isto kao u školi...ili kad glumci kažu da su igrali u klasi "tog i tog" profesora.

Treneri su oni koji dođu u dvoranu, odrade napadački koncept "skinut" od neke seniorske ekipe i izađu iz dvorane. To su svi oni čiji igrači nisu individualno napredovali prije svega kao mladi ljudi,  jer trenažni proces djece i mladih je prije svega pedagoški proces. To su oni koji igračima govore "rekao sam ti 100 puta", umjesto da ga je na treningu 100 puta doveo u konkretnu situaciju i objasnio uzročno posljedičnu povezanost različitih reakcija.

Treneri su svi, a MENTORI su tek rijetki. Prečesto ostavljeni po strani i zato ovaj tekst posvećujem svima koji noćima ne spavaju razmišljajući o djeci i mladima s kojima rade i kako će ih unaprijediti kao sportaše i osposobiti za život skupa s njihovim roditeljima.

Nekada smo imali puno više MENTORA. Trenera je uvijek bilo i biti će. Nadam se da ćemo se u skoroj budućnosti više okrenuti prepoznavanju i angažiranju MENTORA jer bez njih smo samo prosjek okoline u kojoj djelujemo.

Dr.sc. Tonći Mašina - Ars Sport učilište