Nebeski koš na drugi obruč (13):

U „gradu gdje je košarka osvojila staro i mlado i predstavlja za njih isto što i 'Hajduk' za Split“, kako bi „broj posjetilaca bio znatno veći, bez besplatnih 'abonenata', kojih sada ima dosta“, bilo je potrebno napraviti „nov teren, neku vrst stadiona“. Osim što se mislilo kako se onih 40 % što ne plaćaju ulaznice neće više provlačiti, oslobodio bi se „sadašnji teren i omogućilo atletičarima da dobiju igralište na kome bi redovito trenirali“.

Radovima oko gradnje novoga igrališta „rukovodi vrijedni vojni građevinar drug Milorad Ignjatović koji će sa svojom radnom ekipom i ekipama sastavljenih od aktivnih članova kluba pristupiti dovršenju ovih započetih radova“.  Premda su u Beogradu na isti način kao u Rijeci nabavljene četiri lopte, Klub ih treba još te igra na terenu koji je „bio od zemlje,  pa od ugljene prašine crni, pa od ninske ciglane crveni“.

Za gradnju su bila potrebna nemala sredstva a „financijska podloga je stvorena na taj način što je uprava kluba pristupila otvaranju jedne radionice za izradu četaka i koja je veći dio prihoda dala za održavanje kluba“. Taj „najmasovniji sportski aktiv“ u gradu, „čiji se rad znao cijeniti koliko od mjerodavnih u gradu toliko od velikog broja gledalaca, koji su sa velikim oduševljenjem napuštali igralište“, otpustio je plaćenog čuvara a „sami su članovi održavali igralište, označavali, popravljali lopte i t. d.“ 

Betonsko igralište s tribinama na tri strane otvoreno je 31. svibnja 1952. te su gledatelji, budući da u blizini nije bilo svlačionica, „znatiželjno očekivali otkuda će izaći igrači. Izašli su iz zemlje. Svlačionice su bile ispod klupske zgrade, a stubama se izlazilo na igralište, što je za ovu prigodu bilo prikriveno“.