Hrvatska
Evo zašto je Krešimir Ćosić odbio NBA i bogatstvo koijim su ga mamili

Evo zašto je Krešimir Ćosić odbio NBA i bogatstvo koijim su ga mamili

Autor: Dražen Brajdić - Večernji list Photo: Muzej zadarske košarke

'Budući da me profesionalna košarka nije zanimala odlučio sam ostati na fakultetu i završiti studij'

Domaća sportska javnost s nestrpljenjem čeka objavljivanje autobiografije Krešimira Ćosića, pravog sportskog i ljudskog velikana koji nas je prerano napustio, u 47. godini – piše Dražen Brajdić, novinar Večernjeg lista.  

Razlog tome je i neponovljiva osobnost genijalnog košarkaša za kojeg svi kažu da je bio igrač i trener ispred svog vremena. Jer onako kako je Krešo nekada igrao, centri su počeli igrati tek dva desetljeća kasnije, a neke njegove trenerske ideje i danas su aktualne i trend u NBA ligi i svjetskoj košarci.

Ususret promociji knjige, a ona će biti u svibnju u Zagrebu i Zadru, popričali smo s Krešinom starijom kćeri Anom koja je zapravo objedinila sve Krešine zapise pisane za nikad objavljenu autobiografiju u kojoj se spominje i kako su izgledali njegovi prvi dani na američkom sveučilištu Brigham Young (BYU).  

Foto: Basketball.hr (Šime Zelić)

- S obzirom na to da se on uoči dolaska dopisivao s BYU-om preko Kapičića, oni su mislili da stiže netko tko odlično govori engleski, a on koji nije znao više od “hello” i “goodbye”. Prilično se iznenadio kada je saznao da su konzumacija i najmanjih količina duhana i alkohola strogo zabranjeni - ispričala nam je Ana te dodala da Krešo u knjizi objašnjava zašto se nije pomamio za NBA slavom:  - Da je tati košarka postala posao izgubio bi se gušt, a on nije htio biti rob svoga najdražeg sporta.  Za razliku od današnjih nadarenih košarkaša, koji jedva čekaju da odu, ponajprije u NBA, Krešo je 70-ih imao posve drukčiji stav. Evo kako je 1972. gledao na to da ga je “draftirao” NBA sastav Portland Trail Blazers:  

- Da sam to prihvatio, postao bih prvi stranac koji nastupa u NBA ligi, no budući da me profesionalna košarka nije zanimala odlučio sam ostati na fakultetu i završiti studij. Zamisli, potpišem ugovor, kupim ranč, oženim se, zaradim novac, dobijem djecu Johna i Juliettu... a ako ću po mormonskom, onda bih ih imao sedam do trinaest... pa onda moram kupiti još veću kuću i preseliti se na vrh neke planine...  I sve to nadgledam i razmišljam – da sam barem na moru. Ipak više volim konkretne stvari, pa sam ocijenio da je bolje nakon studija vratiti se doma. No, i nakon njegove posljednje studentske godine na Brigham Youngu u Provu za Ćosića je bilo zainteresirano NBA tržište. Te godine “draftirali” su ga slavni Lakersi. 

- Na sve ponude profesionalaca odgovarao sam na isti način: sve sam odbio. Nikako nisam mogao prihvatiti profesionalizaciju u kojoj bi isključivo novac upravljao mojim životom i bićem. Nisam se htio cijeli podrediti košarci i biti samo košarkaš. Bilo mi je jasno da život ima mnogo šire, dublje i više dimenzije od igre, a da je čar igre u pravom, a ne u kupljenom nadmetanju. Tako sam rano odlučio da mi novac, slava i taština ne smiju značiti ništa. Igram, živim i u tome ću uspjeti.  Da je prihvatio NBA ponude, Krešo zasigurno ne bi imao takvu kolekciju medalja (14) s najvećih svjetskih natjecanja od koje veću ima jedino legendarni sovjetski košarkaš Sergej Bjelov (15).  

Arhiva Nebojše Gunjevića

- Kada sam pogledao sve svoje medalje u vitrini, tek mi je tada sinulo da imam više medalja od svih drugih. U toj mojoj maloj vitrini stoji i jedan pehar koji mi je poseban. To nije klasičan pehar, već kocka na kojoj ruka od metala drži loptu. Na jednoj crnoj pločici od metala ugravirana je moja slika, a na drugoj piše: “Od kada se počela igrati košarka i od kada je došla u Utu, najboljem igraču svih vremena, Krešimiru Ćosiću”. Uz taj natpis stavili su moj rekordni broj koševa (za BYU) – 1562.  Iz njegova teksta vidi se da se Krešo vratio kući bez diplome, ali je ostatak života proveo čitajući sve do čega je stigao. Uostalom, ističe njegova kći Ana, u svakom gradu u kojem bi igrao on bi upisao fakultet i kada bi se zbrojili svi predmeti koje je ukupno polagao, možda bi imao dovoljno čak i za dvije diplome. A cijelo vrijeme studija, Krešo je bio registriran za svoj matični klub Zadar. 

- Kao igrač nastupao sam kad god je trebalo pojačati momčad. Nisam se htio profesionalizirati ni amerikanizirati, želio sam ostati slobodan i još koju godinu igrati u Zadru i reprezentaciji. Četiri godine boravka u kolijevci i postojbini košarke bilo mi je dovoljno da nešto naučim. Upoznao sam američku sustavnost i temeljitost, ali nisam htio postati rob svoje velike ljubavi. Materijalni me razlozi nisu previše zanimali, ali normalni i povoljni uvjeti za rad – svakako.  Kad se Krešo vratio iz Amerike, otišao je u Split na derbi s Jugoplastikom, a tu priču ispričala nam je Ana: 

Foto: Šime Zelić (Basketball.hr)

 - Splićani su mislili da je on došao gledati utakmicu pa su ga posjeli na tribine između dviju plavojki da iz te pozicije gleda kako oni slave osvajanje prvenstva. No, Krešo se ustao i priupitao gdje je svlačionica. Iz koje je malo kasnije izišao odjeven u dres Zadra, koji je na kraju u toj utakmici i pobijedio. Nakon te utakmice, Krešo je otišao do kuće svoga prijatelja Rate Tvrdića i dvojice njegove braće koji su također igrali košarku. U njihovu kuću ušao je sa smiješkom, a kada ga je njihova majka pitala zašto se smije, kazao joj je: “Pa upravo sam vam izbio tri premije iz kuće”. U knjizi Krešo govori o tome da sport ne smije prijeći svoj sportski okvir i otići u čistu borbu jer onda postaje destruktivan.  - Izvedeš li nešto što iskače iz okvira, izlaziš iz kruga sportaša i prelaziš u krug razbijača. A čim te taj glas počne progoniti - gotovo je. Evo primjera! Godine 1977. zbila se u Houstonu velika tučnjava s teškim posljedicama u kojoj je Rudy Tomjanovich (tada košarkaš hrvatskih korijena, nap. a.) naletio na Kermita Washingtona.  A Washington je Tomjanovicha tako udario da je završio u bolnici i bio šest mjeseci na oporavku. Poznavao sam Washingtona. Bio je jedan od najboljih momaka koje sam upoznao i siguran sam da je u toj tučnjavi izveo instinktivan pokret, ne misleći ništa loše, i slučajno drugog igrača opalio ravno u lice. Odjednom i zauvijek u cijeloj Americi pronio se glas da je obični razbijač. Zato se i u takvim situacijama mora ostati u sportskim granicama. Donja je granica da ne smiješ biti pasivan, a gornja da nikoga ne smiješ ugroziti. A u tome je Krešo vidio prijelaz na duhovno, pa njegova kći Ana kaže:  

- Nitko Kreši nije gurao vjeru pod nos. Štoviše, na faksu su mislili da je on posljednja osoba koja bi se preobratila. No, kako je shvatio da mu pada motivacija, tražio je pokretač za dalje, a kod mormona počela mu se sviđati ta smirenost kakvu nikad prije nije vidio.  Krešo je to ovako obrazložio:  - Sve se mora kanalizirati i opravdati. Ja sam u svoju američku momčad donio kućni odgoj, ali sam znao isprovocirati publiku, stadion i suce. Znao sam kako pasti na terenu i dignuti se kad to ja hoću. Kad ti krv ide na nos i samo se digneš, okreneš se prema istoku i obrišeš se. To ti je kao da si bika pustio u arenu. Navijači polude i sudac više ne smije suditi protiv tebe. Time sam ih sve zaprepastio jer sam radio ono što nikad prije nisu vidjeli. No, kao stranac djeluješ šarmantnije i sebi možeš dopustiti neke stvari koje drugi ne smiju.  Takvo ponašanje na terenu za miroljubivu mormonsku zajednicu bilo je upitno pa Krešo u svojim memoarima ističe: 

 - Mormoni su dosljedni u samosvladavanju, a žive u čvrstim, homogenim obiteljima s mnogo djece. Odbijanje droge, alkohola, cigareta, kave pa čak i čaja, kao i visoki stupanj higijene i smisao za organizaciju društvenog, proizvodnog, prosvjetnog i sportskog života učinio ih je otpornima na mnoga zla društva. Smirenost koja je zračila s njihovih lica i discipliniranost na koju sam nailazio na svakom koraku pokrenuli su u meni, dotad sklonom svojeglavosti i pomalo anarhičnom avanturizmu, pa i drskoj prkosnosti i silovitosti, niz pitanja.  Počeo sam propitivati vrijednost košarkaških rekorda i idolopoklonstvo profitu kao jedinom indeksu vrijednosti. Kad sam iz dubokih unutarnjih potreba zaželio priključiti se mormonima, to je izazvalo mnogo čuđenja i nevjerice. Moj maser, koji se htio o bilo što kladiti da ću biti posljednji koji će pristupiti Svecima posljednjih dana, a i kazao je da je sva sreća da svojim ludorijama nisam zarazio druge, nije mogao doći k sebi. I mnogi drugi. Dok nisam sa sobom raščistio neka pitanja, nisam se htio izjasniti. Ali kad sam vođen nekim unutarnjim glasom krenuo obući novo bijelo ruho na pristupnom obredu krštenja, bio sam siguran da ću time dobiti. I to mnogo.