Tvrtko Puljić najavljuje finalnu seriju doigravanja za naslov prvaka Hrvatske između Cibone i Cedevite

Znate onu kako zdrav čovjek ima tisuću, a bolesnik samo jednu želju. Može i ovako; zdrav čovjek ima tisuću problema, a bolesnik samo jedan.

U hrvatskoj košarci već se dugo tepa Cedeviti kao o najzdravijem košarkaškom, a vjerojatno i sportskom projektu. Ne samo u okvirima hrvatskih granica, vjerojatno bi se nešto pronašlo i izvan svih graničnih kontrola u regiji.

Bolesnik je u ovoj priča Cibona, i nije ona sama takva, ima tih bolesnika još oko nas. Bolest s kojom se već godinama pod Tornjem bore zovu se financije, dugovi, sve skupa nejasna budućnost. Sve ono s čime Cedevita problema nema.

I, eto, u sudaru takva dva suparnika, jednom ozbiljno bolesnom i drugom prpošno zdravom, u finalu doigravanju koje starta u srijedu navečer, u borbi za trofej ne nazire se pobjednik uoči podbacivanja.

I to je, realno, najbolja vijest.

Cibona u to finale ulazi s driveom kako je bila ove sezone jača od svih nedaća. Uostalom, čuli ste i vi posljednji vapaj Ace Petrovića koji se pobojao prije samo tjedan kako će Vukovi od 1. lipnja i definitivno odlutati u povijest. Pa je financijski poguranac od Grada spasio za neko vrijeme tu okrutnu sudbu koju je proricao izbornik, a do prosinca i šef Cibone. No, taj poguranac nije i zauvijek izbrisao problem.

I kad se tijekom sezone Amerikancu do svibnja plati jedna plaća - pazite Amerikancu, pa je jasno u kojemu su položaju neki drugi u svlačionici - onda je jasno kako je novac i neimanje istog na računu najveći problem pod Tornjem.

No, Cibona je u toj unutarnjoj borbi naučila živjeti kroz godine. Pomogla su i dva posljednja trenera. Slaven Rimac ranije, i Damir Mulaomerović sada, djeca su Cibone i oni su zaslužni za to što su se Cibonini problemi pokušali izolirati od parketa. Vukovi su tom čudnom paradoksu pronalazili svoju snagu, svoj spirit, svoju petlju, svoj dišpet. Bilo za osvojit ABA ligu 2014. godine, bilo sada, 2017. najaviti borbu za naslov.

Cedevita, pak, ima tisuću problema. Osim onoga na računu. Tamo sve na račune sjeda u dan, tamo ima koliko treba, čak i za one igrače koji su uoči sezone samo mogli maštati kako će biti u momčadi koja se bori za prvaka. A, recimo, o Marku Ramljaku je riječ, lani su nosili Zadar.

Međutim, u to finale koje će krenuti večeras Cedevita ulazi bez ozlijeđenih i izgubljenih do konca sezone Marka Arapovića, Luke Babića, Johna Shurne i Rashada Jamesa, a skrpani su za finale Ryan Boatright i Mirza Begić, dok posljednje vijesti govore i o upali ahilove tetive, iako uvijek pokrpanog Marka Tomasa.

I tako se ovaj finalni niz pretvorio u vrlo tijesnu priču, barem ako govorimo o prognozama. Kad je razlika u kvaliteti između dvije momčadi, iz ovih ili onih razloga, u nekoj sivoj zoni, statističkoj pogrešci, onda u finalu ispliva ono što je u finalima najveća snaga.

A to je mentalna snaga kojom se momčad hrani uslijed ugođaja koji vlada u svlačionici. U finalu je srce važnije od šuta.

Sve to, međutim, neće i dalje u orbitu izbaciti jednog favorita, jer Cedevita ima u vitrinama sve hrvatske trofeje unazad četiri godine. Tu joj nitko nije bio blizu, a Miro Bilan, recimo, osvojio je baš sve od njih. Što, jasno, sugerira kako ih on osvajati zna.

U Ciboni se sjeća kako je to osvajati Marin Rozić, jer on je ovdje oduvijek. Kad je sve ono to je danas Cedevita bila Cibona. Zna to i Luka Žorić, MVP dosadašnjeg dijela sezone, koji je lani osvojio naslov i sa Cedevitom, ali taj niti on sam ne računa kao svoj. Ali može nešto reći o tome kako je to biti MVP finala u Turskoj, kad je to bio u dresu Fenerbahčea koji lomio Galatasaray. Naravno, i Marko Tomas zna osvajati.

Svi ostali tek to moraju naučiti. Gdje ćeš bolje prilike nego u seriji koja je pred nama. Seriji koja se ne bi trebala zaključiti u tri utakmice. Možda tek u pet.

U seriji koja će hrvatsku košarku još jednom pozicionirati kao naš najbolji klupski sport. Niti jedna liga u niti jednom sportu nije toliko dobra kao ona košarkaška u Hrvata.

Koliko god ponekad šutjeli o tome.