Razgovori ugodni u kišno zagrebačko popodne na Velesajmu.

Proteklog tjedna, od 27. do 29. lipnja, se u Zagrebu održavao prvi JBLASS Skills Academy. Riječ je o kampu za mlade košarkaše, a intencija organizatora je da postane tradicionalan. Na kampu su tri dana s dečkima individualno radili Jerel Blassingame i njegovi prijatelji, bivši suigrači, a bilo je tu i NBA igrača.

Ipak, odlučili smo dati prednost čovjeku koji je u relativno kratkom vremenu provedenom u Hrvatskoj uspio ostaviti dubok trag. Kako danas živi J Blass, te kakvi su mu planovi u budućnosti, pročitajte u nastavku ovog teksta.

Dakle, nalazimo se na prvom izdanju J Blass Skills Academya. Vjerujemo, ne i posljednjem. Pretpostavljamo da je u planu napraviti ovo okupljanje tradicionalnim?

Da, morali smo od nekud početi. Oduvijek sam se htio vratiti ovdje i podijeliti određeno znanje o igri za koje smatram da ga posjedujem, te da mogu pomoći djeci koja me gledaju. Želim se pokazati u najboljem svjetlu svima i jako sam zahvalan Cedeviti što su nam izašli u susret sa svojim prostorom. Jako poštuju sve što sam postigao u Ciboni i ova zemlja je uvijek bila dobra prema meni, pa sam osjetio obvezu vratiti to na neki način. Nebo je granica, i dok god mogu pomoći djeci i naučiti ih nekim vrijednostima u košarci ali i u životu, to će me ispunjavati i osjećat ću se dobro u svojoj koži zbog toga.

Jeste li u ova tri dana zapazili neke klince koji odskaču talentom?

Naravno, postoji nekoliko momaka koji imaju određene sposobnosti, ali to su djeca i još je puno rada pred njima. To su stvari koje prilično volim, te izazove kada s jednima moraš raditi više nego s drugima. Ako su ti svi igrači dobri, ne možeš se nazvati trenerom.  Nije to jednostavno, recimo i u Euroligi moraš u jednom trenutku odlučiti tko je najbolji izbor za teren a tko treba na klupu. Ipak, ovdje se radi o podučavanju, i ja volim biti učitelj jer sam jednom davno bio učenik.

Trenutno igrate u Francuskoj. Jeste li zadovoljni svojom sezonom?

Igram u Antibesu i sjajno je. Još uvijek nosim onu iskru u sebi, premda imam 36 godina. Kada sam na terenu, niti izgledam niti se osjećam veteranski. Dobro, van terena ponekad (smijeh), ali još uvijek želim igrati i boriti se za nešto jer osjećam da mogu pomoći momčadi. Onog dana kada to više ne budem mogao, tog dana ću se umiroviti. No, ne smatram da će to biti tako skoro.

Imali ste sjajnu sezonu u Ciboni. Kako se prisjećate tih dana s vremenskim odmakom?

Bilo je izvrsno, doživio sam neke od najljepših trenutaka u svojoj karijeri. Sve se posložilo, bio sam u dobroj momčadi, bio sam dio organizacije prebogate povijesti, a ono što smo uspjeli postići s ovom grupom momaka i trenerom... bilo je čudesno. Igrali smo protiv klubova s većim budžetima i nitko nam nije davao niti malo šanse, ali Dario Šarić je vjerovao. Upravo taj njegov borbeni duh ga je doveo tu gdje je sad, a tada je to prenio i na nas. Borili smo se, nismo očekivali da ćemo osvojiti ABA ligu, ali smo u svaki susret ulazili borbeno i nikada se nismo predali. Upravo u tome i je sva ljepota, i to su neke stvari koje pokušavam prenijeti klincima, kako vjerovati jedni u druge i kako pomagati jedni drugima bez obzira na sve. Na ovom kampu svi nosimo majice s istim grbom i to znači da ćemo biti obitelj ova tri dana, baš kao što je Cibona bila te sezone.

Dario je sada u NBA ligi, ali vjerujemo da se još uvijek čujete često. Kako ocjenjujete njegove prve dvije sezone u Philadelphiji?

Ponosan sam. Svaki put kada upoznate i doživite osobu koja jede, pije i diše košarku kao što to Dario čini i koja je za to nagrađena, drago vam je jer znate da je zasluženo. On je predodređen da bude to što je i jako sam ponosan na njega. Nije me briga za rezultate, poene, skokove, sama činjenica da se može brinuti o svojoj obitelji i da je ispunio svoj san, to me čini sretnim.

Neki ljudi će reći, da, ali lako je njemu jer igra u dobroj momčadi. Ipak, on je momak koji se bori za svaku loptu, i dojma smo da ne bi bio puno drugačiji u bilo kojoj drugoj momčadi.

Slažem se. Mada, valja priznati da Philadelphia nije bila dobra momčad kad je on došao tamo. Tko god misli da je bila dobra, ne razumije baš najbolje košarku. To je mlada momčad koja je trebala puno rada i njihov trener nije imao lak zadatak učiti hrpu mladih igrača kako igrati, pobjeđivati i igrati košarku zajedno. Dario je svestran igrač i kao takav bi se lako uklopio u bilo koji sistem; on igra košarku na pravi način, razumije igru i svugdje se jednako dobro snalazio, u Ciboni, Efesu, 76ersima.

U jučerašnjoj utakmici s Italijom se pomalo mučio sa šutom. Jeste li gledali taj dvoboj?

Nažalost, nisam.

Hrvatska je pobijedila Italiju i na taj način ostala u igri za plasman na SP. Postoji li šansa da vidimo Jerela Blassingamea u hrvatskom dresu?

Volio bih to. Izbornik Dražen Anzulović me kontaktirao, i rekao sam mu da sam dostupan ako treba razigravača. Imam prebivalište ovdje, volim biti ovdje i volio bih igrati. Naravno, pod uvjetom da sam prihvaćen i željen, ne bih se htio nametati pod svaku cijenu.

Naravno, problem s pozicijom razigravača u hrvatskoj reprezentaciji nije novijeg datuma. Tražimo rješenje već desetljećima, reklo bi se. Pokušali smo s Dontayeom Draperom i Oliverom Lafayetteom, ali smo se oduvijek mučili.

Imam određene sposobnosti koje su potrebne ovoj momčadi, mogu kvalitetno dodati loptu velikim igračima poput Darija, Bojana Bogdanovića... Volio bih da je tako jednostavno samo zaigrati, ali meni bi bila velika čast izaći na teren u hrvatskom dresu, predstavljati ovu zemlju.

Žalite li što niste nikad dobili priliku u NBA ligi?

Gledajući iz ove pozicije, naravno da je malo razočaranje. Uvijek težite najvišem stupnju u sportu, a u košarci je to NBA. Ali, uspio sam to u Europi. Igrao sam Euroligu, Eurocup, osvojio ABA ligu i mnogo drugih titula... Nije to za svakoga, moj život je otišao drugim putem i sada vidim neke druge prilike, kao što je ova, da svoje znanje prenesem djeci a za dalje ćemo vidjeti.

Kakvi planove imate po svršetku karijere? Vjerojatno polako počinjete razmišljati i u tom smjeru.

Planiram živjeti u Hrvatskoj većinu vremena, pa ćemo vidjeti gdje me život dalje odvede. Otvoren sam prema svijetu, putovao sam dosta, igrao u puno zemalja, ali ipak dom je dom, a moja supruga je Hrvatica pa ćemo biti tu za početak. Zbilja se ovdje osjećam kao kod kuće.

Pauza za ručak je završila, a Jerel je morao ići za obavezama na kampu. Tko zna, možda ga uskoro vidimo i u dresu reprezentacije.