Profesor o učeniku.

Toni Kukoč će u subotu postati peti Hrvat u košarkaškoj Kući slavnih, nakon Dražena Petrovića, Krešimira Ćosića, Mirka Novosela i Dina Rađe. Tisuće tekstova su ispisane o ovom košarkaškom velemajstoru, a opet, svaki novi otkriva detalje koji nikad nisu ugledali svjetlo dana. Sam je u više navrata isticao utjecaj čovjeka koji ga je sredinom osamdesetih godina prošlog stoljeća uzeo "pod svoje" i od nebrušenog dijamanta napravio jednog od najvećih košarkaša u povijesti europske, a možemo slobodno reći i svjetske košarke.

Jasno, kakav bismo košarkaški medij bili kad takvu prigodu ne bismo ispratili kako spada? Sutra objavljujemo veliki razgovor s našim današnjim sugovornikom, prof. dr. sc. Slavkom Trninićem, a ovaj tekst će poslužiti kao njegov, recimo to tako, uvod. Profesor Trninić je jedan od najboljih sugovornika kojeg smo mogli zamisliti za ispraćaj Kukoča u Kuću slavnih, pa ga kao osobu koja je uvelike zaslužna za karijeru popularnog Kukija moramo pitati kako da opet jednog dana stvorimo takvog košarkaškog giganta. Svaka čast našim košarkaškim veličinama koje su prodefilirale kroz ovaj prekrasan sport u posljednjih 20-25 godina, ali strahujemo da će Kukoč, ako se nešto u korijenu ne promijeni u bliskoj budućnosti, još dugo ostati naš posljednji priznati Hall of Famer.

No, za početak, zadovoljili bismo se i rješavanjem nekih gorućih problema za koje tražimo rješenja već godinama. Pogađate, prvi u nizu je problem deficita playmakera reprezentativnog kalibra. Roko Leni Ukić je u 37. godini, Zoran Planinić već poodavno uživa u mirovini, ali i za njihovog igračkog zenita smo u nacionalnoj vrsti posezali za instant rješenjima u obliku naturaliziranog igrača.

Dakle, Profesore, kako zapravo stvoriti kvalitetnog playmakera? Što je u pozadini uspješne izvedbe modernog razigravača?

Za uspješnu izvedbu razigravača na unutarnjim i vanjskim pozicijama nužna je tehničko-taktička perfekcija, inventivna kreativnost (sposobnost kreiranja vlastitog šuta te kod vezivanja dva ili tri obrambena igrača pravovremenim i točnim dodavanjem stvarati šut otvorenom suigraču), sposobnost poentiranja i kontrola promjene ritma igre. Razigravač ne smije "izgubiti" ritam igre, niti zbog taktičkih, niti kondicijskih i psiholoških razloga, što upućuje da treba imati visoku razinu cjelovite pripremljenosti. Pri tom, posebnu važnost ima visok stupanj razumijevanja igre, instinkt nadigravanja, odlučnost, kreativna hrabrost, samopouzdanje, posvećenost unapređivanju malih detalja, finesa i trikova u igri, liderske sposobnosti (task- i socijalno-emocionalni lider), kompetitivnost i ritmička regulacija izvedbe. Nadalje, presudno je da posjeduje specifične i posebne sposobnosti, kao što su brzina opažanja (pogreške u kontroli pozicije reakcije obrane), brzina prepoznavanja i predviđanja situacija, selektivno odlučivanje i reagiranje u igri. Poseban značaj u njihovoj igri imaju psihološke vještine kao što su kontrola fokusa pažnje, razina kontrole pobuđenosti, grupno povezivanje igrača, timska komunikacija i nesebičnost u igri. U konačnici, razigravača treba obilježavati izražena usmjerenost u razvoju vrhunske individualne i timske izvedbe, osobina emocionalne stabilnosti u situacijama trenažnog i natjecateljskog stresa, te pozitivna emocionalnost kao i visoki motiv za postizanjem uspjeha i dominacije.

Koje sastavnice razumijevanja igre bi trebale biti razvijane kod takvog profila igrača u procesu višegodišnje sportske pripreme?

Prvo što kod razigravača na unutarnjim i vanjskim pozicijama treba razvijati je sposobnost i vještine prepoznavanja i predviđanja u igri jedan, dva ili tri poteza unaprijed. Prepoznavanje i kažnjavanje mismatch situacija, razlikovanje brze od brzoplete igre, shvaćanje jakih i slabih strana suigrača, kao i pojedinačne i timske jake i slabe strane protivnika, selekcija dodavanja, šuta i driblinga, svjesnost o trenutnom rezultatu i vremenu na semaforu, osjećaj za ritam suigrača i trajanje napada, kako odigrati završnicu utakmice s obzirom na rezultat i kako dobivati utakmicu.

Govoreći o razvoju razigravača, o izobrazbi igrača od njegove najranije dobi do seniora, kako ispraviti nedostatke kod igrača koji su već formirani i participiraju u seniorskom pogonu, a nisu uspješno razvili vještine o kojima govorite? Isto tako, nameće se pitanje u javnosti oko stranca ili oslanjanja na vlastite snage, kako tu pravilno odlučiti?

Tu je vrlo jednostavno. Mislim da ne koristimo prijelazno razdoblje na adekvatan način. Ja sam preuzeo Jugoplastiku 4. travnja 1984. godine. Jasno, natjecanja su u to doba trajala kraće no danas, pa sam imao više vremena za pripreme. U prijelaznom razdoblju (govorimo o ljetnoj pauzi, op.a.) su najveće mogućnosti za dosezanje sljedeća tri esencijalna faktora za unaprijeđenje izvedbe. Prvi je selektivne kompenzacije deficita u individualnoj i timskoj izvedbi. Meni, konkretno, Stipe Šarlija nije bio sprinterski efikasan, međutim, on je razvio trajnost u brzini. Rekao sam mu, ti možeš kompenzirati svoje deficite u brzini na način da imaš brzinsku izdržljivost i izdržljivost u snazi veće od protivničkih centara i onda ćeš nakon deset sprinteva u tranziciji napada biti kontinuirano prvi u realizaciji, i tako je i bilo. Selektivna kompenzacija deficita u individualnoj i timskoj izvedbi je nešto što veliki stručnjaci prepoznaju i znaju na koji način "riješiti problem". Drugo, selektivna optimizacija individualnog potencijala, na koji način optimizirati razvoj igračeva potencijala. Radi se o posebnoj vrsti specifičnog znanja o kojem sam već govorio. Treća stvar je selektivna korekcija pogrešaka u izvedbi, koje su prepoznate tijekom natjecateljske sezone. U prijelaznom razdoblju bi trebalo raditi 70% ukupnog vremena na ova tri područja a svega 30% vremena na usvajanju novih vještina.

To razdoblje je, kako ste i sami rekli, danas puno kraće. Sezone počinju u drugoj polovici rujna i traju do lipnja. Ako se u "međuprostor" ubaci i neko natjecanje nacionalnih selekcija, kao ovog ljeta Olimpijske igre, igrači imaju iznimno ograničen vremenski okvir u kojem se mogu posvetiti individualnom radu...

U prijelaznom razdoblju su najviše napredovali i Magic Johnson, Larry Bird, Michael Jordan, kao primjeri trojice vjerojatno vodeća igrača u klasifikaciji konkretno njihove ukupne stvarne kvalitete u igri. Prema tome, konkretno govoreći o Johnsonu i Birdu, oni su u trenucima nakon konfrontacije u igri sami govorili da će iskoristiti prijelazno razdoblje za usvajanje novih trikova u igri. Oni su se nadmetali u kontekstu učenja novih detalja i finesa u igri i to je u povijesnoj genezi košarke poznata stvar.

Koliko mladi igrači u tom razdoblju (govorimo, jasno, o ljetu - vremenu odigravanja brojnih natjecanja mlađih reprezentativnih selekcija) zapravo izgube na putovanjima i natjecanjima, a možda bi mogli dobiti u individualnom radu?

Uzmimo primjer Luke Dončića, koji od 13. do 17. godine nije igrao niti za jednu nacionalnu selekciju, te je prijelazno razdoblje koristio na najkonstruktivniji mogući način. On je od trinaeste godine imao individualni i specifični pristup razvoju svojih vještina.

Uistinu, Dončićev primjer je za svaku pohvalu, ali možemo reći kako je njegov primjer više iznimka no pravilo. S druge strane, imamo primjere nekih naših mladih igrača koji zbog "izgubljenog" vremena u obliku reprezentativnih okupljanja nisu mogli pristupiti tom individualnom radu kojim bi unaprijedili neke vještine, pa u natjecateljsku sezonu ulaze s vidljivim manjkavostima (nepravilan šut, nedostatak u sigurnosti kontrole lopte...) koje se kasnije manifestiraju sve većom nesigurnošću i alibi potezima u igri...

Nesumnjivo je najosjetljivije područje upravo stabilnost u brzini i preciznosti šuta. Preciznost ne ovisi samo o konkretnoj mehanici, ritmu i šuterskom rangu pojedinog igrača, već ovisi i o emocionalnoj stabilnosti igrača, ovisi o razini tjelesne agresivnosti protivničke obrane. Ovisi o nizu faktora. Međutim, vrijeme u kojem mi djelujemo u košarci potkrepljuje postavku da su mogućnosti u napredovanju u šutu velike, pod jednom pretpostavkom - da se svakodnevno rade warmup šutevi i da se svakodnevno ponavljaju na kraju treninga specijali, dakle najučinkovitije akcije izvedbe šuta kod pojedinog profila igrača. Hubie Brown mi je rekao, znate li koja je najveća razlika između najboljih scorera od onih koji "samo" šutiraju? U 300 poentiranih trica na kraju treninga. U toj istoj komunikaciji na Nikeovom kampu u Barceloni naglasio je kako bi Dražen Petrović, da je imao kontinuitet karijere, vjerojatno bio  u top 5 najboljih scorera svih vremena. Njegovo načelo je bilo -  500 ubačenih šuteva svakodnevno, bez slobodnih bacanja, a bilo je šutera u povijesti NBA košarke koji su s tri dodavača ubacivali 1000 šuteva u 60 minuta.

Foto: Privatna arhiva Slavka Trninića

Taj podatak na prvu zvuči pomalo nevjerojatno, graniči s fizički mogućim. To je gotovo 17 ubačaja po minuti! Uopće je teško zamislivo s našom košarkaškom infrastrukturom i, osobito, klupskim kadrovima koji nemaju nužnu brojnost, a ponekad ni izobrazbu, da pristupe ovakvom treningu.

Pedantnost u ponavljanju i intenzitet izvedbe su presudni u unaprjeđivanju igre. To je Krešin pristup načinu poboljšanja stvarne kvalitete igrača. Jesi li u poziciji spreman prije prijema, šutiraš li u prijemu ili imaš pridržavanje lopte. Šut mora biti sinkronizirani nastavak prijema!

Problem je sljedeći - apsolutna je činjenica da se na pripremama radi primarno kolektivna taktika. Ne individualna i grupna, već kolektivna taktika. Pet na nula je kolektivna tehnika, a pet na pet je kolektivna taktika, međutim, ako stalno radiš na ovom drugom i ako radiš na šutu, koji može prikriti niz deficita igre, kao i fizičkoj pripremi, onda je to kao neko trojstvo jednadžbe rada seniorskih selekcija. Međutim, u takvom trojstvu trenerskog djelovanja igrač ne može razvijati individualnu i timsku izvedbu u onoj mjeri u kojoj bi to mogao ako bi postojala ravnoteža između individualnog, grupnog i timskog rada. Rekli smo već koliko timskih treninga je optimalno u jednom tjednu - pet. Individualnih i grupnih - minimalno tri! Treninzi jakosti i snage - optimalno tri! Šut se, pak, trenira prije i poslije treninga i ne ulazi u vrijeme rada na treningu.

Vratimo se malo razigravačima, odnosno onima koji mogu povlačiti konce u igri. Ono što je ključno, zašto koristiti pokretni napad u razvoju mladih igrača, a ne setove akcija?

Mišljenja sam da za mlađe dobne skupine postoji "dovoljno razloga" za koncept primjene pokretnog napada jer se takav način igre u napadu razlikuje od bilo koje vrste šablonske ili shematske igre, u kojem nema unaprijed određenog tijeka kretanja za svakog igrača, gdje se potiče spontanost, kreativnost i maštovitost, kao temeljne dimenzije stvaranja igre.

Kukoč može stvarati igru izvan sustava igre, kao što je mogao i Ćosić. Zato su njih dvojica za mene najveći igrači. U prošloj vrhunskoj košarci temeljena su dva principa na kojima je inzistirao Krešo - "raširi" i "ubrzaj" igru.

To je tzv. non-stop game, igra bez stajanja. Krešo je u svoje vrijeme izvlačio protivničkog centra iz reketa, recimo 217 centimetara visokog Andrejeva iz SSSR-a, s obzirom da je imao visok šuterski rang i sposobnost probijanja obrane prodorom ili unutarnjim dodavanjem, i otvarao reket za unutarnje utrčavanje i post-up manevre vanjskih igrača.

Iz vlastite prakse mogu reći da su 1980-1984 Alanović, Gregov, Komazec, Marcelić, Borčić igrali otvorenu geometriju napada s pet vanjskih igrača i osvojili kadetsko prvenstvo bivše države u Beogradu.

Foto: Privatna arhiva Slavka Trninića

Postavlja se pitanje - zašto je pokretni napad najvažniji za razvoj mladih igrača? Definicija pokretnog napada, kako ste mi sami definirali, kontinuirano je kretanje svih pet igrača koje ih dovodi na različite pozicije na igralištu, gdje ne postoji unaprijed definiran tijek kretanja, već se igra odigrava na način kako je igrači doživljavaju, i na temelju pravila koja su postavljena u sustavu pokretnog napada. Što igrači u takvom sustavu trebaju znati?

Igrače treba poučavati da stvaraju, npr. svrsishodnim kretanjem (bez lopte) "vide", prepoznavaju i predviđaju situacije, jedan, dva, tri poteza unaprijed, te da napadaju "rupe" obrane. Učiš ih da napadaju rupe obrane koje ti tvoj sustav napada omogućava u kontinuitetu. Pokretni napad omogućava igračima da prepoznaju i predviđaju pozicije i reakcije obrane te da iskoriste povoljne prilike koje otvara pojedini sustav obrane. Treneri u poučavanju pokretnog napada se prilagođavaju individualnom potencijalu igrača. Isto tako, važno je igrače poučavati na problemskoj razini, što može kad doda loptu, što može kad ima loptu i što može kad nema loptu - dakle, što ne smiju recimo dva igrača uzastopno utrčati u istu rupu, i što moraju učiniti kad imaju, nemaju i dodaju loptu - moraš primiti loptu u poziciji trostruke prijetnje da bi bio spreman za šut, prodor, unutarnje ili vanjsko dodavanje. To je ono što moraš u napadu. U obrani moraš komunicirati, to je prvo pravilo timske obrane. Primjerice, treneri trebaju poticati razvoj individualne i timske igre na svim pozicijama i u svim fazama tijeka igre.

Kontrola koju trener ima u pokretnom napadu - primarno sadrži poučavanje vještine dodavanja, koja je trenutno najsiromašnija - svrhovite igre bez lopte, postavljanje blokova pod kutem najtežim za obrambenog igrača, sve u funkciji traženja otvorenog šuta. Vještina dodavanja, svrhovito kretanje bez lopte, kao i postavljanje blokova, stvaraju najviše problema obrani te su preduvjet uspješne realizacije napada. Pokretni napad čini vrlo teškim predviđanje u obrani, jer nema unaprijed određenog ulaza i izlaza u napadu. Nesebičnost se iskazuje pravovremenim dodavanjem, svrhovitim kretanjem bez lopte, kao i postavljanjem uspješnih blokova. Pokretni napad može biti primijenjen za brzu realizaciju, kao i za produženu kontrolu lopte. Tako, primjerice, pokretni napad možemo koristiti protiv različitih obrana čovjek na čovjeka, protiv različitih vrsta zone, kao i kombiniranih obrana, protiv različitih vrsta mješovitih i presing obrana. U pokretnom napadu potiče se razvoj brzine opažanja greški u poziciji reakcije obrane.

Veliki ste protivnik šabloniziranih sustava u mlađim dobnim kategorijama, kao i korištenja zonskih obrana. S druge strane, napadačka igra suvremene košarke počiva na pick and roll kulturi. Nerijetko smo svjedočili primjerima u kojima bi naše reprezentativne selekcije imale velikih problema s branjenjem igre dva na dva, što ukazuje na nedostatak rada s igračima u tom pogledu. U kojoj dobnoj skupini uvodimo pick and roll manevre?

Ako su oni 80 do 85 posto ukupnih napadačkih manevara u europskoj košarci, postavlja se pitanje kada ih primjenjivati? Uvođenje pick and roll manevara provodimo u razdoblju U16, ne prije, s nekoliko bazičnih čitanja. Korištenje manjeg broja specijala za pojedine igrače, da bi iskoristili njihove individualne i specifične vrijednosti. Uvod u posebne situacije i rješavanje mikro zamki (npr. udvajanje ili utrajanje) i uvođenje jednog generičkog napada na zonu i specijala za pojedine tipove igrača.

Pri tom ne govorimo samo o razigravačima, već i o njihovim suigračima u bekovskoj liniji...

Kad imate bekove kojima kontinuirani pritisak obrane ne može poremetiti ritam igre, tada ćete imati veće mogućnosti za kontrolu igre i rezultata. Nužno je za stvarne promjene u hrvatskoj košarci investirati sredstva za unaprjeđivanje stručnog djelovanja u subseniorskim i seniorskim selekcijama. Bez hiperprodukcije igrača nije moguće ostvariti rigoroznu selekciju, niti kontinuitet natjecateljskog uspjeha. Današnja košarka je "staro u novom ruhu", npr. small ball, u kojoj se traže igrači s polivalentnom tehnikom, taktikom i igrom, koji mogu igrati na višestrukim pozicijama u napadu, te koji mogu kontrolirati brze, snažne, visoke i niske igrače u fazi tranzicijske i pozicijske obrane. Osnovni cilj u taktici je unaprjeđivanje "igre bez stajanja" (non-stop game) primjenom različitih rizičnih strategija, kao što su sustavi presing obrana te kontinuirane tranzicije napada.

Koje su karakteristike igrača presudne za razvoj potencijala? To je današnji problem košarke u cjelini.

Najvažnije za razvoj igrača je koliko su oni sami spremni i motivirani za unaprijeđivanje individualne i timske izvedbe. Zato je bitno da igrače s potencijalom poučavamo da provode samopraćenje i samovrednovanje vlastite izvedbe, kako je to radio primjerice Dražen Petrović, i na treningu i na utakmici. Pri tom, rad na situacijskom treningu bi trebao obuhvatiti selektivne korekcije pogrešaka u izvedbi koje omogućavaju kontinuitet napredovanja pojedinog igrača i njegove učinkovitosti u izvedbi.

Koliko se u suvremenoj košarci stavlja naglasak na igračeve fizikalije nauštrb njegove osobnosti? Dojma smo da je danas najvažnije koliko je igrač visok, koliki mu je raspon ruku itd., a da se na njegovu osobnost ne stavlja dovoljno naglaska. Možda neki niži igrač neće na prvu osvojiti skaute, trenere i ostale stručnjake jer se fizički ne izdvaja iz mase, a u njemu čuči novi Giergia, Popović, Galis, Parker...

Specifične osobine ličnosti (samodisciplina, odgovornost, organiziranost, težnja za postignućem, marljivost) na određeni način govore o usmjerenosti pojedinog sportaša. Zato je temeljna osobina ličnosti savjesnost važan prediktor uspješnosti, ne samo u sportu, nego i u akademskom postignuću. Spremnost i motivacija za stvarnom promjenom odnosno napretkom u individualnoj i timskoj izvedbi posebno je područje sportaševe prirode i za mene najvažnija karakteristika za napredovanje igrača. Osobine ličnosti i motivi su regulatori ponašanja koji utječu na kontinuitet napredovanja. Očito je u psihološkim obilježjima ličnosti sportaša ishodište hoće li ostvariti potencijal.

Foto: Privatna arhiva Slavka Trninića

Moglo bi se reći, slušajući vas ovako, da su košarkaši po tom pitanju prepušteni sami sebi? Zar je to zbilja tako?

Stalno govorim o procesu cjelovite sportske pripreme, koja u sebi obuhvaća ne samo tehničko-taktičke i kondicijske programe, nego i programe intervencijskih tehnika psihološke pripreme. Oni su suština! Unaprijeđivanje psihološke spremnosti pojedinca da se efikasno suočava s trenažnim i natjecateljskim stresom - a sto utakmica godišnje na vrhunskim razinama košarke je enorman trenažni i natjecateljski stres - ako čovjek nema poželjne osobine ličnosti i motive, on ne može u tom kontinuitetu ustrajati i zadržati stabilnost u učinkovitosti izvedbe. To je najvažnije područje u elitnom sportu, bez ikakve rasprave!

Visoka savjesnost i visoka pozitivna emocionalnost nevjerojatno su važne uz emocionalnu stabilnost da bi pojedini igrač imao konzistentnost u načinu treniranja te u učinku u natjecanju. To su temeljne odrednice hoće li sportaš zadržati kontinuitet i ustrajnost u pravilnom načinu treniranja i preduvjet je unaprijeđivanja izvedbe. Identični su motivi za postizanje uspjeha, recimo, Michael Jordan i Larry Bird, koji su bili obrazac motiva za postizanje uspjeha i dominacije, to im je bilo jedno od temeljnih obilježja kontinuiteta napredovanja u igri. Stalno su tražili izazov u stvarnim promjenama kvalitete izvedbe. Motiv za postizanjem dominacije koju Michael Jordan ima kao najveći košarkaš, a za mnoge i najveći sportaš svih vremena, omogućava utjecaj na kontrolu momčadi. Usmjerenost na savladavanje novih vještina je treći motivacijski faktor koji je bio presudan u razvoju tih igrača. Četvrta dimenzija je samomotivacija, dakle, njemu nije trebao neki vanjski poticaj da bi vježbao prije odnosno poslije treninga, da bi napredovao u postsezoni u novim vještinama.

Oni moraju biti paradigma, primjer i obrazac za sve. Svatko sa svojim mogućnostima bi trebao težiti najboljem u sebi.

Profesore, ako se na trenutak vratimo s karakteristika poželjnih osobnosti, kakve igrače s tehničko-taktičkog aspekta ste preferirali? Vaša karijera se često ispreplitala s unikatnim igračima...

Osobno sam najviše respektirao polivalentne igrače koji su bili stvaratelji igre i rezultata. To je najteži proces u sportskoj pripremi, upravo oblikovanje igrača s polivalentnom tehnikom, taktikom i igrom. To se ne može ostvariti standardnim volumenom rada niti stereotipnom tehnologijom treninga.

Kada preispitaš prošlost, tada ćeš konstatirati da je Aca Nikolić bio ljubitelj krila, Ranko Žeravica centara, Mirko Novosel bekova, a ja sam osobno najviše poštovao polivalentne igrače kao što su Ćosić, Kukoč, Bodiroga, s kojim sam radio prije nego je otišao u Stefanel kod Bogdana Tanjevića.

Foto: Privatna arhiva Slavka Trninića

Odgovarajući na ovo pitanje Profesor se u mislima vraćao unatrag, te se nadovezao na vlastite riječi.

Iskustvo slobodog razvoja i situacijskih primjena usvojenih vještina na način ostvarenja slobodnih improviziranih završetaka akcija su imali i Krešo i Toni i Dejan. Ono što je Bodiroga pokazao Amerikancima u Indianapolisu je prezentiranje europske filozofije nadigravanja protivnika.

Vraćamo se na razlog zbog kojeg smo ovdje. Toni Kukoč je napokon priznat kao košarkaški velikan, službeno. Učio je košarku od pokojnog Kreše Ćosića i od vas. S ove vremenske distance, čega se rado prisjetite kad pomislite na tu neraskidivu košarkašku vezu?

Za Krešu i Tonija je košarka prvo bila igra, pa tek onda posao. Mislim da to moram reći, radio sam s obojicom, to su dva atipična igrača najviše razine. Obojica su se oblikovali nesmetano u dvije velike sportske institucije (KK Zadar i KK Jugoplastika) i pritom su imali priliku raditi na malim detaljima, finesama i trikovima u igri, što im je dozvolilo da razviju vještinu i umijeće u izvedbi. Usvajali su osnove igre, principe razumijevanja igre, pozicija na igralištu im je određivala ulogu u igri, što je bio preduvjet razvoja njihove individualne i timske izvedbe. Igra licem, leđima i bokom prema košu te slobodnih i improviziranih završetaka akcija, dakle, obojica su razvijala polivalentnu tehniku, taktiku i igru na situacijskom treningu, što je preduvjet razvoja igrača koji mogu igrati na višestrukim pozicijama u obrani i napadu.

Toni  je na pressici KK Splita kad je postao Hall of Famer rekao - Trninić nam je dao osnove kakve nam nitko nije mogao dati. Trenirao nas je da možemo igrati na svih pet pozicija i olakšao rad onima poslije njega.

Moram reći, to mi je više od doktorata, znanosti i svih mojih radova u životu... odvojio me od svih trenera, to je za mene velika atribucija, najveća koju sam mogao doživjeti, kao trener, kao stručnjak i kao čovjek!

Foto: Privatna arhiva Slavka Trninića

Kao i u Bodiroginom slučaju, povratak u prošlost probudio je neka sjećanja. Profesor je još jednom otišao u neka ljepša košarkaška vremena.

Moram naglasiti još jednu stvar. Krešo i Toni su imali ektomorfni tip konstitucije, dakle bili su mršavi. Oni su već tada znali da mogu pobjeđivati ne na tjelesnu snagu, masu, jakost, nego na tehničko-taktičku perfekciju, kreativnost, te na brzinu odlučivanja i reagiranja u igri. Obojica su kontrolirali reket s dva koraka. Pokretljivost u igri je uvijek bila esencijalna i bit će, osobito u otvorenim geometrijama napada.

Dakle, ono što pojedinom igraču omogućava da igra efikasno u tranzicijskoj i pozicijskoj obrani i napadu su vještine ili osnove igre i principi i stupanj razumijevanja igre. Krešo je bio avangarda, Toni je nastavio tu multidimenzionalnost igre.

Uistinu, to su mogli samo velikani. Kako oni na terenu, tako i oni pored njega.

Čitajte nas i sutra, ovo nije posljednja Profesorova misao.