Možete li se prisjetiti gdje ste bili te vruće kolovoške večeri?

Hrvatska košarkaška reprezentacija je već godinama sinonim za nevjerojatne poraze, nesreće i frustracije. Mlađe generacije ni ne znaju za nešto drugačije, ne sjećaju se tih nekoliko ratnih godina u kojima smo kotirali kao favoriti za medalje na svakom natjecanju na kojem bismo se pojavili. Ono što je još važnije u cijeloj priči, imali smo savršen skor - četiri natjecanja, četiri medalje. Prva od njih, o kojoj je ovaj tekst, nas je pomalo opila i razmazila. Osjećaj da smo prvi do nedodirljivog Dream Teama nas je ispunjavao nevjerojatnim ponosom, ali i mišljenjem kako smo pretplaćeni na medalje, koje će nas desetljećima kasnije ostaviti u našem malom svemiru u kojem smo najveći, najbolji, najljepši. 

Finalnu utakmicu na OI u Barceloni 1992. smo odigrali protiv ZND-a i pobijedili s minimalnih 75-74. Susret protiv momčadi sastavljene od najboljeg što NBA liga nudi i Christiana Laettnera je imao status poluegzibicije, u rangu s mečevima Washington Generalsa s Harlem Globetrottersima. Bili smo svjesni da ne možemo do pobjede u ovoj utakmici (dobro, svi osim Dražena Petrovića), ali smo se htjeli predstaviti u što boljem svjetlu pred multimilijunskim auditorijem.

Uspjeli smo u tom naumu. Bez obzira na završnih 32 poena razlike, lepršavom igrom u kojoj nije manjkalo atraktivnih poteza smo bili dostojan protivnik po mnogima najvećoj momčadi u povijesti ove igre. Dapače, sredinom prvog poluvremena smo toliko dobro povezali redove na obje strane parketa da su Amerikanci ostali pomalo iznenađeni. Naravno, već i ptice na grani znaju za legendarno zakucavanje Franje Arapovića kojim smo (uz dodatno slobodno bacanje) poveli s dva poena razlike. 

Toni Kukoč je godinama kasnije otkrio da su ga Michael Jordan i Scottie Pippen u našem prvom susretu (103-70 porazu u skupini) ciljano terorizirali jer su htjeli pokazati upravi Bullsa da im tamo neki štrkljavi klinac iz Europe ne može biti (dobar) suigrač. Premda se činilo da su u pravu, jer su u tom susretu limitirali Kukoča na svega četiri poena, Konobar je u finalu bio spreman na izazov i odgovorio na najbolji mogući način sa 16 poena i 9 asistencija. Dino Rađa je s 22 poena pokazao Celticsima da nisu pogriješili u izboru, a Petrović je samo potvrdio sjajnu sezonu iz New Jersey Netsa.

Uistinu je bio divan osjećaj gledati naše reprezentativce kako primaju srebrne medalje, a ovih dana često ponavljana sintagma o srebru zlatnog sjaja je nastala upravo inspirirana tim uspjehom. Sve što se dogodilo nakon toga znamo, Dražen je poginuo, a mi smo na autopilotu osvojili još tri medalje. Jednom kada se cijela situacija slegla, počeli smo nizati slabije rezultate. Razmažena nacija je teško mogla shvatiti zašto se to događa, pa i sada znamo često vratiti film unazad i sjetiti se ovih lijepih trenutaka. Nadamo se samo da ćemo za života imati prilike osjetiti nešto slično.