Dražen Rimarčuk, nekada talentirani organizator igre, godinama se bavi trenerskim poslom u rodnom Slavonskom Brodu

Kao klinac Dražen Rimarčuk – koji je nedavno nakon predanog rada u KK Marsonia s mlađim uzrastima odlučio prihvatiti izazov u Ženskom košarkaškom klubu Brod na Savi - nagovještavao je veliku karijeru na poziciji organizatora igre među igračima rođenim 1977. godine.

Ratne rane 

Bio je standardan u prvoj petorci svih mlađih selekcija Hrvatske i vrlo rano je iz Slavonskog Broda preselio u Split gdje je živio svoj dječački san.

No, s druge strane proživio je toliko toga do svoje 20 godine da bi se o tome mogao snimiti film. Prekretnica je bila tragedija u rodnom Slavonskom Brodu, u naselju Slavonija 1, koja je pogodila obitelj kad je granata usmrtila njegovog oca na ulasku u neboder, gdje su živjeli na sedmom katu. Tada 15-godišnji Dražen brzom reakcijom i doslovce bacanjem na glavu u blato – u potpuno novoj odjeći - spasio si je život.

'Granata je pala četiri metra iza mene, a kako sam osjetio neki udar s leđa u sekundi sam se bacio u blato i preko mene je granata pokosila starog! Tata je bio negdje desetak metara udaljen od mene i već ulazio u zgradu... Kasnije mi je jedan bojni policajac rekao: Sinko, nitko ovo na ratištu - a sve sam prošao – nije preživio.'

U tom napadu srpske vojske Dražen je ranjen u leđa (šrapnela mu je oštetila mišić kod lopatice, op.a.), ali ožiljci koji su ostali - jer je u trenu ostao bez oca - zapravo nikada nisu zacijelili. Nekoliko godina kasnije teško ozlijedio je koljeno i to je usporilo njegov napredak te je na koncu sve to odredilo njegovu karijeru. A predviđali su mu mjesto u prvoj petorici A selekcije Hrvatske!

'Tih ratnih godina putovalo se preko Podravske magistrale te pontonskim mostom od Splita do Slavonskog Broda nekih 18 sati. Teško je opisati te dane, ali nakon tragedije u nekih 12 velikih bilježnica tvrdih korica napisao sam malim slovima ime svog oca više od 30 tisuća puta. Godinu dana ne možeš pratiti gradivo u školi, ali košarka me spasila', svoju potresnu priču ispričao je za Basketball.hr Dražen Rimarčuk koji je usprkos svemu u generaciji u kojoj su bili Gordan Giriček, za kojeg kaže kako je 'fizički bio zvijer za današnje parametre igre te je imao sjajan šut', zatim ubojiti šuter Jure Ružić, a posebna priča je Ivan Perinčić kojeg su po stilu igre i dominaciji uspoređivali s Tonijem Kukočem, u takvoj momčadi bio standardan u prvoj petorci.

Bili su tu još Ivan Vujić, a priključivali su se playmaker Vladimir Anzulović, centar Jurica Žuža i drugi...

Giriček i Sesar: Čovječe koji su to talenti bili 

'Da, bili smo sjajna generacija u koju su priključeni neki mlađi poput Nikole Vujčića, za kojeg volim reći kao je bio „Jokić prije Jokića“, te Josip Sesar koji je bio nevjerojatan talent. Već tada sam bio uvjeren da su Giriček i Sesar rođeni za NBA ligu! Čovječe, koji su to talenti bili! I tada, kad sam bio u naponu snage, pogodila me teška ozljeda koljena koja je sve promijenila.“

Bol je bila nepodnošljiva

Igrali ste za mlađe kategorije u Splitu, za bivšu Jugoplastiku, klub koji je tada značio nešto u Europi?

„Odrastao sam na utakmicama Cibone s Draženom Petroviće i Jugoplastike s Tonijem Kukočem i Dinom Rađom. Ta motivacija u volumenu treninga koju smo mi imali, jer igramo u tako velikom klubu u kojem su rasli velikani, kod djece danas ne postoji! Mi smo znali ući u dvoranu i radili bismo po osam sati. Često nismo otišli kući nakon treninga nego bismo ostali malo raditi na šutu i to je tada bila jedna nenormalna motivacija. Sanjao sam o uspješnoj karijeri, razmišljao sam ako sam ovako dobar uz Giričeka, Sesara i Perinčića onda ću moći igrati Euroligu, ali sve je pokvarila ozljeda jer je koljeno nakon svakog treninga oticalo. Već tada je moja glava bila, kako su mi neki treneri govorili, za najveće rezultate, ali tijelo to nije izdržalo. Kasnije me Vlado Vanjak doveo u Šibenik, ali je ubrzo smijenjen zbog nekoliko poraza pa su me te sezone još vodili Anđelko Matov i Predrag Šarić. No, to koljeno je bilo u jako lošem stanju već nakon dva, tri intenzivnija treninga, ali usprkos tome igrao sam još dvije sezone u Njemačkoj, zatim kod Prodanovića u sarajevskoj Bosni koja je tad igrala regionalnu ABA Ligu. Tada sam se malo zdravstveno popravio, ali sam s 29 godina shvatio da nema smisla piti 10 brufena dnevno i odlučio sam završiti igračku karijeru. Bol je bila nepodnošljiva'

Strast je preduvjet 

Tad ste se okrenuli trenerskom poslu i radu s mladima?

'Kad sam 2006. godine uzeo pauzu i želio se posvetiti svom tijelu, kako bih igrao još koju sezonu, došao mi je Damir Božić, jedan sjajan čovjek koji je bio nevjerojatno motiviran. Ukratko, nagovorio me da se posvetim radu s djecom i da mu tri ili četiri puta tjedno pomognem na treningu. I to je odmah kliknulo i ubrzo sam se ozbiljnije primio posla u ženskoj košarci u mom Brodu, klub je počeo rasti i nastupali smo u Premijer ligi. Tako sam u tom klubu proveo šesnaest godina i nakon zasićenja posvetio sam se radu s dječacima u KK Marsonia gdje sam radio s mlađim kadetima i kadetima. Ukratko, radio sam s ukupno četiri selekcije i to je bio izrazito veliki obim te vrlo težak posao. Kadeti su nam igrali dopadljivu i brzu košarku te smo svima pokazali da i Slavonija, uz fanatičan rad, može stvoriti selekciju koja može participirati u reprezentacijama te uz to promovirati djecu.'

Košarka nam je trenutačno u problemu, pogotovo kad govorimo o mlađim selekcijama koje su u B diviziji, te danas sve manje djece dolazi na treninge?

'Strast je preduvjet i jedino tako možemo uspjeti. No, kad me pitaju neki naši veliki igrači što mislim o svemu tome ja im kažem da nas danas ima manje. Ukratko, imamo manje djece s manje sposobnosti i usudio bih se reći da su danas djeca malo manje kreativna. Više vremena provode na mobitelu i uz video igre, a u njihovim godinama mi smo bili stalno na igralištima. Otac sam dvoje djece, sin igra nogomet, a kćer košarku i jako dobro vidim sve to o čemu pričam. No, kad govorimo o popularnosti košarke mislim da nam fali samo neki jači rezultat ili uspjeh seniorske reprezentacije da nam malo to svima pomogne.'

Talentirana kći Klara

Možete li nam reći koja je najveća razlika, s obzirom na to da se dugo bavite trenerskim poslom, između vođenja dječaka i djevojaka?

'Znači ovako; s djevojkama si uvijek na istom nivou i s njima možeš igrati puno organiziranije. Primjerice, na time-outu sigurno njih 7-8 može primiti čak i tri informacije. Kod dječaka to nije slučaj i kod njih je potenciranje brzine igre i kad prime informaciju samo im ne ruši ritma u kojem igraju. Kod njih ima nešto manje taktike i moraš ih ponekad pustiti da igraju. Naravno, uz sve to dečki puno bolje koriste tijelo, zatim imaju bolju intuiciju, a s druge strane djevojke više razmišljaju u igri i s njima možeš taktički puno više postići. Ukratko, s djevojke možeš igrati organiziranije.'

Nedavno ste se vratili u žensku košarku u ŽKK Brod na Savi. Što je prevagnulo oko vaše odluke i koji je bio glavni razlog?

'Želimo odgajati prave sportaše i kako ja volim reći stvarati pobjednike. Što se mene tiče moram reći kako su, prvi puta nakon 20 godina, presudili materijalni razlozi. U današnje vrijeme u Hrvatskoj to je tako, a i kći Klara koja donedavno bila juniorka potpuno je posvećena košarci pa mogu i s njom više raditi. Uostalom, igrala je za mladu hrvatsku reprezentaciju prošle godine u Rumunjskoj i to joj je jako pomoglo. Kao otac koji ima veliko sportsko iskustvo pokušavam na svoju djecu utjecati u jednom pozitivnom tonu jer djeca danas oko sebe imaju previše raznih distrakcija. Mislim da je to danas jedna od ključnih stvari zašto roditelji djece sportaša danas većinom uspijevaju, jer znamo što ih ometa u razvoju.'

Koje su ambicije kluba Brod na Savi, jedne od ekipa koje može gledati u Premijer Hrvatskoj košarkaškoj ligi?

'Želja je da ŽKK Brod na Savi sljedeće godine bude u gornjem dijelu tablice. Ove godine je bilo žestoko, pogotovo zadnje kolo s Medveščakom u borbi za ostanak. Ukratko, tražimo jedan dobar skok u gornji dio, prema petom, šestom mjestu, a sezonu nakon toga želimo napasti plasman u prve četiri ekipe. To je naš dvogodišnji plan da se podignemo rezultatski, a uz to nam je želja da promoviramo nekoliko domaćih igračica koje će uz dobre igre dobiti priliku studirati u Americi. Slično kao i danas naša Brođanka Mihaela Lazić, djevojke s kojima radim jednog dana žele igrati ozbiljnu košarku na puno višem nivou. Želim najtalentiranijoj djeci omogućiti da ispuniti svoje snove kroz košarku, a to je da prije svega u Americi steknu akademsko i sportsko znanje.'

U Mađarskoj drugoligaški klub dobiva 160 000 eura od države

Aktualni prvak je dubrovačka Ragusa koja je u finalu bila bolja od Trešnjevke. Vaša prognoza za novu sezonu?

'Mislim da Trešnjevka ima jednu veliku prednost u ženskoj košarci, a to je fakultetski grad kao što je Zagreb. Jednostavno imaju veći izbor igračica, veću bazu, a uz to se dobro radi s mladim igračicama. Tu je naravno i Ragusa koja je hrvatski prvak zadnjih pet sezone i baš dominiraju. Nedavno finale presudila su jedna ili dvije lopte i bilo je baš neizvjesno.'

Spomenuli ste materijalne razloge vašeg povratka u žensku košarku. Nije tajna kako u Hrvatskoj uvjeti za treniranje nisu sjajni i često se treneri moraju snalaziti dodatnim poslovima kako bi preživjeli?

'Čitam o tome i mogu samo reći kako svi toliko puta ponavljamo da je primjerice definitivno materijalno najveća razlika između nogometa i košarke - plaća trenera. O ulaganjima da ne govorim i kad bi se omogućilo nekim firmama da daju postotak svoje obiti u košarku, a da im se odbije porez. To bi bilo sjajno! Ispada da si ulažu više od nas. Nedavno sam bio u Mađarskoj i tamo klub koji igra u drugoj ligi dobiva 160.000 eura od države. Mađarska nam je susjedna država i kad vidite njihova ulaganja, to je omjer jedan prema deset.'