Temperamentan i srčan, a opet s finesom u igri. Nije ni čudo da je omiljen u svakoj sredini u kojoj završi.

Dugo smo se dogovarali za razgovor s Henrikom Širkom. Htio je da pričekamo s tim dok god ne završi sezonu. Vrlo lako je ovaj razgovor mogao biti prolongiran na rani lipanj, da je njegov Split zadržao prisebnost u drugom dijelu treće polufinalne utakmice s Cedevitom. Rane od ispadanja su mu još svježe, ali ih liječi roštiljem s prijateljima. Upravo nakon jednog takvog druženja smo ga ulovili u rodnom Šibeniku.

Za one koji te ne znaju tako dobro, kako si uopće završio u košarci? S koliko godina si počeo trenirati?

• S devet godina sam postao ministrant, ali sam nakon otprilike godinu dana bio izbačen iz te skupine jer sam skupio neke negativne bodove zbog nestašnog ponašanja (smijeh). Kako sam bio među višom djecom u generaciji, djed me upisao na košarku. Moj prvi trener bio je legendarni Miro Kotarac. Vrlo brzo se pokazalo da sam prilično talentiran, pa sam uskoro prebačen u selekciju trenera Branka Klisovića, koji me je trenirao praktički do izlaska iz kadeta, otprilike do moje petnaeste godine.

Tada si, kao mlađi junior, već polako počeo kucati i na vrata prve momčadi. Kako se prisjećaš tih vremena?

• Pa, uvjetno rečeno, jesam. Nisam imao veliku minutažu, ponekad bih ušao u igru u posljednjim sekundama kad bi pitanje pobjednika bilo riješeno, ali nisam imao važniju ulogu u momčadi. Ponekad sam trenirao s prvom momčadi, ali sam veći dio vremena provodio s juniorima. Ponešto minuta sam dobio tek u sezoni u kojoj smo ispadali iz lige, a tada sam već imao 17 godina.

U tvojoj biografiji stoji da si nakon Šibenkinog ispadanja iz lige prešao u redove Širokog. Je li to zbilja bilo tako?

• Direktor Šibenke je u to vrijeme bio Živko Badžim, a u momčadi su igrali Gaurina, Petković, Vladović, Bubalo, Gracin, Mirčeta od onih kojih se sjećam. Istovremeno, Jeronimo Šarin je osnovao klub u 3. ligi i pozvao me k sebi. Igrao sam tamo cijelu sezonu s dobrom minutažom. U Širokom nikad nisam bio, vidio sam da na internetu stoji podatak da sam tamo proveo jednu sezonu, ali to nije točno.

Sljedeći podatak je zato točan. Iduće sezone odlaziš u Rijeku. Kako se to dogodilo?

• Prepoznao me Aramis Naglić i doveo u Kvarner. On mi je dao prve ozbiljnije prvoligaške minute, makar sam još uvijek bio poprilično neiskusan. Ipak, neprocjenjivo mi je iskustvo bilo po prvi put živjeti sam, daleko od kuće. Cimeri su mi u to doba bili Dino Cinac i Zoran Pehar, koji su me pomalo „odgajali“ jer sam bio praktički još uvijek dijete, životno i u sportskom smislu. Kako u to vrijeme nisam vozio auto, Zoran me je stalno prevozio na ručkove, večere, treninge...

Sezona u Kvarneru nije ostala neopažena. Dobio si i prvi poziv za neku nacionalnu selekciju.

• Pa, ta moja sezona u Kvarneru nije bila tako spektakularna, nisam igrao baš previše. Ipak, izbornik U20 reprezentacije, Nikša Bavčević (zajedno s pomoćnikom Damirom Milačićem), je među mnogim kvalitetnim momcima u generaciji izabrao i mene za EP B divizije u Bugarskoj. Dobio sam priliku, ugrabio sam je i odlično iskoristio, a kao momčad uspjeli smo izboriti ulazak reorezentacije u A diviziju.

Vraćaš se nakon prvenstva u Rijeku, a u Kvarneru te dočekuje novi trener.

• Tako je, te sezone momčad Kvarnera preuzima Vladimir Anzulović. U to doba je još na snazi bilo pravilo o zaštićenom godištu, i ja sam u tom statusu s Antoniom Bobanom dijelio minutažu. Isto kao i na EP, svoju priliku sam iskoristio jer sam radio, šutio, trudio se. Nakon toga sam dobio punopravni seniorski tretman, a to je od Zule bilo najveće priznanje za moj rad. Sezona je bila dosta turbulentna, dosta igrača je odlazilo i dolazilo usred sezone, a bilo je i nekih ozbiljnijih ozljeda. U jednom trenutku sam imao osjećaj kao da sam ostao sasvim sam.

I onda slijedi epizoda u Zadru. Nisi se baš najbolje snašao kod Ante Nazora?

• Da, KK Zadar je platio odštetu Kvarneru za mene i ja sam otišao u Zadar pokušati se nametnuti.  S obzirom na profil momčadi, bilo mi je jasno da sam u startu imao status 10. ili 11. igrača, a sve ostalo je bilo na meni. Smatram da sam dobro koristio svoje minute, ali trener Nazor je u svojim planovima imao neke druge igrače na mojoj poziciji i bilo mi je jasno da u Zadru više ne računaju na mene.

Postoji li određeni žal zbog činjenice da u Zadru nisi uspio ostaviti dublji trag?

• Split me prepoznao kao čovjeka koji će ga pojačati na više razina. Ono što proživljavam u Splitu, sada već tri godine, je nešto prekrasno i zato mi nije ni najmanje žao što sam otišao iz Zadra.

Krećeš i u četvrtu sezonu u Splitu...

• Zapravo, ugovor mi je istekao po svršetku sezone. Imam načelan dogovor s ljudima iz kluba, čak i u slučaju da mi dođu neke ponude drugih klubova, neću ništa poduzimati dok se ne konzultiram s njima. Trenutno ne razmišljam o drugim klubovima niti o sljedećoj sezoni, koristim ovo malo godišnjeg odmora da odmorim tijelo od duge i naporne sezone. Odigrao sam 52 utakmice u svim natjecanjima, nisam propustio niti jednu! Inače mi je za tu količinu utakmica bilo potrebno dvije ili čak tri sezone.

Da, kako je Split igrao ABA 2, često ste bili u ritmu srijeda-subota. Bilo je tu svakakvih termina odigravanja utakmica...

• Ponekad smo znali odigrati čak i po tri utakmice tjedno. Uz same utakmice, veliko opterećenje su nam predstavljala i putovanja. Osim Makedonije, koja je predaleko, sva ostala putovanja smo odrađivali autobusom. Do Crne Gore smo, recimo, znali putovati autobusom i preko devet sati. Iscrpi to sve nas...

S obzirom da nemaš ugovor, vjerojatno razmišljaš i o inozemstvu. Tvoj manager, Robert Jablan, je čovjek koji ima brojne kontakte po Europi.

• Najiskrenije, volio bih otići u inozemstvo. Međutim, ako se uspijemo dogovoriti s upravom Splita, bit će mi i više no drago ostati u redovima Žutih. Jasno, sve to ovisi ponajviše o klupskoj upravi i njihovoj strategiji. Robert Jablan je čovjek u kojeg imam puno povjerenje i  nikad me nije iznevjerio, tako da sam siguran da će pronaći pravo rješenje za mene.

Osvrnimo se malo na sezonu Splita. Dojam je da ste „prodisali“ onog trenutka kad ste završili natjecanje u ABA 2 ligi. Dotad ste poprilično kaskali u prvenstvu, bili na klimavom 5. mjestu iza Šibenika.

• Nismo se najbolje snašli u startu sezone. Praktički do prosinca nismo znali je li prioritet kluba ABA 2, Kup Krešimira Ćosića ili domaće prvenstvo. Sezonu je dosta usmjerio i zdravstveni karton momčadi, onog trenutka kad su se neki igrači ozlijedili, morali smo napraviti određeni zaokret. Onog trenutka kad smo shvatili da idemo na domaće prvenstvo, počeli smo igrati puno bolje.

Nije vam kao momčadi pomogla ni činjenica da je vaš trener, Ivica Skelin, paralelno vodio i hrvatsku reprezentaciju. Usto, zbog nekih poraza je jedno vrijeme bio pod velikim pritiskom medija. Koliko se ta situacija s gospodinom Skelinom odrazila na vas kao momčad?

• Imali smo užasnu situaciju što se toga tiče jer smo bez glavnog trenera ostali praktički triput u sezoni. Prvi put je to bilo na pripremama, drugi put kad smo išli na jedan turnir u Maleziju, i treći put naravno početkom ove godine, za vrijeme reprezentativne akcije u Zadru. Unatoč velikom trudu koji je ulagao, zbog tih obaveza i pritiska koji su ga stiskali, trener Skelin nije mogao u svakom trenutku biti 100% fokusiran na nas.

Onog trenutka kad su se izborniku Ivici Skelinu zahvalili iz Saveza, KK Split je ponovno dobio trenera Ivicu Skelina.

• Tako je, i nakon toga smo počeli igrati kao sezonu ranije. Jasno, uz neke preinake u momčadi. Isto tako, neki od mlađih igrača su po prvi put iskusili igranje dvije utakmice tjedno i sigurno im nije bilo lako. Ma, teško je bilo i nama iskusnijima, kamoli dečkima poput Filipovića i Kalajžića. Onog trenutka kad više nismo igrali ABA 2 i kad Skelin više nije bio izbornik, proigrali smo i to upravo u trenutku kad je najvažnije. U doigravanju smo dobili po nas najneugodnijeg protivnika, mladu momčad Šibenika. Utakmice s njima su uvijek bile neizvjesne i znali smo da nas čeka teška borba. Mi smo znali da je naša prednost u iskustvu igranja više teških utakmica u kratkom vremenu, a uz to su nam se vratili neki ozljeđeni igrači, dok je u ionako kratkoj rotaciji Šibenika još došlo i do ozljede njihovog kapetana Domagoja Bašića. Na Gripama smo prvu utakmicu iščupali, premda smo bili jako loši, dok smo se u uzvratu resetirali, odigrali puno bolje i zasluženo pobijedili.

Kad smo kod utakmica sa Šibenikom, ne možemo se ne prisjetiti one iz sezone 2016/17, u kojoj si pogodio onu legendarnu tricu nakon vlastitog promašenog bacanja. Ove godine smo vidjeli da su sličnu stvar napravili i neki igrači po južnoameričkim ligama. Moglo bi se, kako je to danas popularno, reći da si košarkaški influencer!

• (smijeh) Da pokušam još milijun puta napraviti istu stvar, ne vjerujem da bih uspio.

Vratimo se na doigravanje. Nakon što ste izbacili Šibenik, u polufinalu vas je čekala Cedevita. Nitko vam nije davao prevelike šanse, a na kraju se stekao dojam da ste mogli napraviti i nešto više u toj seriji?

• Kad igraš protiv momčadi kao što je Cedevita, nemaš pravo na pogrešku. Teško je objasniti što se dogodilo u drugom poluvremenu treće utakmice. Kao da se uvukao neki strah i napetost u nas, a Cedevita je to znala iskoristiti.

Premda ti je ugovor istekao i nisi siguran hoćeš li igrati u Splitu iduće sezone, možeš li dati nekakvu procjenu kako bi to trebalo izgledati. Dojma smo da klupske ambicije rastu, ali za neki iskorak je potreban ozbiljniji sponzor?

• Za KK Split više ne može potpisati bilo tko. Ta vremena su prošla, prije nekoliko sezona nitko nije htio doći na Gripe, dok je sada situacija puno bolja i niti jednom igraču ne nedostaje ništa. Rad u klubu je odličan i svakako žele više, ako se pogodi dobar sponzorski ugovor onda je sve moguće. Splitu je dovoljna jako mala iskra da se opet zapale za košarku.

Reprezentacija. Igrao si u toj U20 selekciji prije više od pet godina, smatraš li da za tebe danas-sutra ima mjesta u najboljoj vrsti?

• Prošlog ljeta sam imao čast zaigrati za reprezentaciju pod vodstvom Ace Petrovića, i ne mogu opisati osjećaj kada se obuče taj dres. To je nešto najveće u životu i kruna karijere svakog košarkaša, svakog sportaša. Volio bih opet biti dio selekcije, ali najviše što ja osobno mogu napraviti je maksimalan rad i trud na svakom treningu, svakoj utakmici u klubu. Dalje je na odgovornim osobama iz saveza, ako će smatrati da to što ja pružam jest dovoljno za nacionalni dres, pozvat će me.

Premda je pred tobom još puno igračkih sezona, zanima nas imaš li možda afiniteta prema trenerskom poslu? Naime, za one koji ne znaju, u protekloj sezoni si nekoliko puta vodio s klupe momčad Print Centra Šibenik u ŠRKL.

• Zapravo, radi se o momčadi u kojoj su igrali moj brat i prijatelji iz ulice. Ja sam s klupe služio kao korektiv ponašanja na terenu, jer su to temperamentni momci i nekad bi izgubili živce na utakmici. Svojim iskustvom s viših nivoa natjecanja sam smirivao dečke i okretao to sve skupa na zafrkanciju, pa bismo nakon utakmice završili u našem kvartovskom kafiću „Luna“ na piću i ponekoj pizzi. Meni bi odlično došlo kada bih nakon utakmice dobio slobodan dan, pa bih došao kući u Šibenik, družio se i opuštao s prijateljima na utakmicama Rekreativne lige. Što se trenerskih ambicija tiče, nisam još ozbiljno razmišljao o tome. Volio bih po završetku karijere ostati u nekom obliku vezan uz košarku, a hoće li to biti trenerski ili neki drugi posao, teško mi je sad reći.

Mimo košarke, čime se baviš u slobodno vrijeme? Imaš li neke hobije?

• Kako je sezona upravo za mene završila, koristim maksimalno svojih tri tjedna godišnjeg odmora. Družim se s prijateljima, roštiljamo, kupamo se... Naravno, dosta vremena provodim i s obitelji odnosno djevojkom. Volim gledati košarku, pratim Euroligu i NBA. Nažalost, NBA utakmice su prekasno, pa pogledam samo sažetke. Žao mi je zbog toga, htio sam gledati izravno svaku utakmicu Darija Šarića i njegove Philadelphije, za koju sam svim srcem navijao i koja je igrala odlično u ovom doigravanju. Zbilja mi je  žao mi je što nisu još uvijek u igri za finale, ali bit će još prilike za njih jer su jako mlada i talentirana momčad.

Govoreći o Dariju, on često zna spomenuti kako mu je velika želja završiti karijeru u matičnom klubu. Možda ćete se jednog dana opet spojiti na Baldekinu?

• Dario je vrhunski borac, košarkaš i čovjek. Njegova riječ ima težinu i što god obeća, on i ostvari. S te strane sam siguran da će se to dogoditi. Ja, pak, nikad nisam krio da obožavam svoj grad i klub. Već godinama igram diljem Hrvatske, i sumnjam da će u bilo kojem od gradova u čijim sam klubovima igrao ili još uvijek igram itko reći makar i riječ protiv mog zalaganja na terenu . Ginuo sam za svakom loptom u Rijeci, u Zadru i Splitu kao što ću sutra ginuti gdje god završim. Takav sam igrač i čovjek. Ipak, najveća bi mi želja bila još jednom obući narančasti dres i odužiti se klubu koji me stvorio. Siguran sam da će se to jednog dana i dogoditi, a nadam se da će uz mene na terenu stajati i Šiši. To bi zbilja bilo lijepo.

Zbilja bi bilo lijepo. U međuvremenu, jedan gradi karijeru s one strane Atlantika, drugi s ove. I dok za Šarića manje-više znamo gdje će provesti narednih nekoliko sezona, Širko će ovog ljeta potražiti priliku za korak naprijed u karijeri. Gdje god završio, neka ti je sa srećom, Henriče!