Sustav su momčadi. Sustav su klubovi. Koji životare. Kojima je teško. Koji, eto, o košarci pričamo, nemaju ove sezone niti jedan klub koji igra europska natjecanja.

Netko je ovih dana, dok je trajalo šesto izdanje Zadar Basketball Tournamenta, kazao u jednoj rečenici zapravo sve; "kad je lani objavljeno da dolazi Fenerbahče, čuo sam da ljudi govore; što, opet Fenerbahče?!"

Prevedite to u nogomet, to vam je kao da imate turnir kojim se najavljuje nova sezona Lige prvaka, a tradicionalni su vam gosti Real Madrid i Barcelona. I netko pametan zaključi: "opet Real Madrid i Barcelona?!"

U vremenu današnjem kad svi koji u nas na neki način skrbe o sportu, ili im je to posao, a zapravo nitko je siguran koliko o svemu tome brinu, govori o veličini Hrvata kao sportske nacije, a često se zaboravljaju fundamenti.

Evo, ovih dana u Zadru, pričalo se i tome, "nema više niti Fenerbahčea". Pričali su isti oni koji su se valjda lani čudili: "što, opet Fenerbahče?!", piše u svojoj kolumni u Sporskim novostima kolega Tvrtko Puljić. 

A, ruku na srce, barem ako je o košarci riječ, onda je turnir u Zadru jedina prilika da u Hrvatskoj vidite neke od najboljih momčadi Europe. Ovdje se ne igra već dugo Euroliga, štoviše, ovdje se od ove sezone - prvi puta otkako je košarka postala nekakav sport, otkako je iz vanjskih terena ušla u dvorane - ne igra uopće u europskim natjecanjima.

Eto, to je košarka u Hrvata danas.

I onda se na Zadar Basketball Tournamentu, u gradu koji si voli tepati da je košarkaški, na tribinama skupi jedva dvije, tri tisuće ljudi u najboljem danu. Svi oni fajteri iz fotelja, oni kojih su pune replike na forumima, oni koji komentiraju sve živo i u isti čas zakopavaju bilo kakvu nadu, e, da, tih nije bilo.

Nema ih nigdje. Oni ne gledaju. Oni, pa čovjek bi se okladio, i slabo razumiju. Ali imaju mišljenje.