Kolumne

Naprijed ili nazad?

Hrvatska košarka mora krenuti nazad, prema prvoj polovici devedesetih

Hrvatska košarka mora krenuti nazad, prema prvoj polovici devedesetih

Autor: Saša Ćirić Photo: Basketball.hr (Šime Zelić)

Protiv Rumunjske i Nizozemske u Zadru možemo naricati nad teškom sudbinom ili odigrati s mudima!

Tradicija

U petak 23. i ponedjeljak 26. veljače bi se na Višnjiku mogla početi pisati nova stranica hrvatske košarkaške povijesti. Novotarije u sustavu kvalifikacija, sviđale se one nama ili ne, su takve kakve jesu i pod tim uvjetima smo (kao i svi ostali savezi) pristali igrati. Opcije su uvijek samo dvije. Možemo naricati nad teškom sudbinom, prozivati masonske lože, ljude guštere, Radića, Šukera i u takvoj atmosferi rasturiti sve do temelja, a možemo i odigrati s mudima, pobijediti Rumunjsku i Nizozemsku i na taj način ostaviti nadu za hvatanje jedne od prve tri pozicije na životu. Taktičku pripremu ćemo prepustiti stručnom stožeru, vjerujemo da su im tri mjeseca bila dovoljna da nauče domaću zadaću. Ono što svi mi koji nismo na prvoj crti bojišnice možemo i moramo je vrlo jednostavno: shvaćanje i suočavanje s realnošću nikad nije bilo lako, ali da bi mogao naprijed, moraš u sebi pronaći snage za taj težak korak.

U otvaranju kvalifikacija smo izgubili od dvije reprezentacije koje se, za razliku od nas, ne mogu podičiti brojnim trofejima na bilo kojoj razini. Mi, uz te fizičke (koji su, istinabog, mahom stečeni u trijasu) dokaze bogate povijesti imamo i onaj gordi izraz nematerijalnog vrednovanja rezultata – tradiciju. Nažalost, taj izraz interpretiramo pogrešno, shvaćajući ga kao Bogom dano pravo na konstantne vrhunske rezultate. Shvaćamo ga kao imperativ našim protivnicima ne tako bogate povijesti da padnu ničice i poljube nam božanska stopala. U maniri Erica Cartmana tražimo od njih da poštuju naš autoritet. Poštujte ga! Ali, oni ga jednom kad nanjuše da i nismo toliko nedodirljivi, odjednom prestanu poštovati. Jer, za razliku od nas, neki tamo Kloofovi, Frankeovi, Moldoveanui shvaćaju da na terenu ne igraju protiv petsto kila plemenitih metala, već protiv pet ljudi od krvi i mesa.

Stručni stožer hrvatske košarkaške reprezentacije (Foto: Šime Zelić - Basketball.hr)

A tradicija bi, između ostalog, trebala biti i to. Poštivanje protivnika onakvog kakav on zapravo jest, a ne posprdno gledanje s visoka ako su „manji“ od nas, a s druge strane skrivanje u rupice pred onima čiju povijest percipiramo kao veću od naše. Tradicija bi trebala biti i u sustavnom radu, odgajanju mladih ljudi da sutra, postali profesionalni sportaši ili ne, budu zdrav temelj društva i primjer generacijama koje će doći nakon nas i njih. U našoj košarci, stručnim terminima gledano, to znači i stvaranje košarkaša od onih koji nisu vrhunski talenti. Nije problem stvoriti igrača od sirovih talenata kao što su Šarić, Hezonja, Bogdanović; treba stvoriti igrača od Krušlina, Gospića, Jambrovića, Paića, Špalete, jer tu se vidi sustavan rad s idejom i ciljem.

Foto: Šime Zelić (Basketball.hr) 

Tradicija bi trebala biti i u nešto drugačijem poimanju odgovornosti onih koji su dobili tu čast i obavezu biti na upravljačkim pozicijama u klubovima i savezu. Oni koji te institucije shvaćaju kao osobne bankomate nisu materijal za upravljanje nikakvim organizacijama, nikad, nigdje. Oni koji imaju potrebna predznanja za takve pozicije trebaju proći i, onaj puno teži, test ljudskih kvaliteta.

Kažete, ovo je utopija? Možda, ali u tom slučaju prestanimo gledati sebe i svijet kroz iluzionistička ogledala koja iskrivljuju sliku na najnevjerojatnije načine, već prihvatimo sebe i svijet realno. Jer, jednom kad sebi priznaš kakav si zapravo, znaš u kojem pravcu trebaš ići ako želiš naprijed. Ili, u našem slučaju, nazad. U prvu polovicu devedesetih godina prošlog stoljeća, gdje smo zapeli poput Ukletog Holandeza. Slučajnost? Naravno da ne.