Mlad, energičan, stručan, bez dlake na jeziku... S ovakvim sugovornikom intervju ne može biti loš. NE MOŽE!

Ako pratite hrvatsku košarkašku scenu makar površno, prezime Rudež ćete automatski povezati s Damjanom, bivšim reprezentativcem i trenutnim igračem španjolskog prvoligaša Murcije. Ako ste, pak, malo dublje unutra, ime njegova brata Ivana vam je sve osim nepoznatog.

No, koliko ste zbilja upoznati s njegovim likom i djelom? Jeste li znali da je bio perspektivan junior, kojem su problemi s koljenima onemogućili profesionalno bavljenje košarkom? Tko zna, možda bismo ga danas stavljali u istu rečenicu s najvećim igračima koji su oblačili dres hrvatske košarkaške reprezentacije...

Možda ste ovaj podatak i znali, ali mu niste dali dovoljno značaja: čovjek je prije 34. rođendana na svom kontu imao titule naslova državnog prvaka, osvajača kup natjecanja i, ne i najmanje važno, trenera godine u Švicarskoj! Prije nego uopće instinktivno pomislite bilo što vezano uz kvalitetu švicarske lige, naglasit ćemo vam još jednom da se radi o čovjeku koji je bio mlađi i od nekih svojih igrača, u prvoj sezoni u novoj ligi i državi i da je u toj sezoni osvojio sve što se osvojiti moglo. Nije se zaustavio na tome, već je u narednim sezonama ponavljao te uspjehe.

Ali, nije nam namjera navoditi biografske podatke Ivana Rudeža. Ono što nam naš mladi stručnjak može ponuditi u ovom razgovoru zvuči tako jednostavno, a tako teško u trenutnoj socio-ekonomskoj situaciji u državi.

Kako stvoriti kvalitetne mlade košarkaše? Što je potrebno da bi se stvorili preduvjeti za takvu produkciju? Tko je odgovoran za neuspjehe, a tko zaslužan za uspjehe? Dame i gospodo, Ivan Rudež.

Ivane, izbornik ste slovačke reprezentacije. No, čelni ljudi slovačkog košarkaškog saveza su tu ulogu shvatili nešto drugačije i opširnije od one kakvu ima, recimo, izbornik naše seniorske reprezentacije. Možete li nam u kratkim crtama objasniti o čemu se radi?

Dakle, osim vođenja A - momčadi, radi se o postavljanju jedinstvene metodike rada u mlađim kategorijama, naročito priprema za  U16. Jednostavno smo zaključili da od braće Rančik i  Gavela u zadnjih 15 godina nisu izbacili niti jednog igrača u inozemstvo, za Euroligu ili Eurokup. Znači, negdje je zapelo u proizvodnji. Tako da dosta vremena provodim po svim klubovima koji imaju piramidu i obučavam trenere, te pripremamo knjigu koja bi bila metodika za struku. Tako bi se točno utvrdilo koje vještine se moraju usvojiti do U12, U14, U16... 

Program slovačkog saveza je, dakle, smišljen kao dugoročan. U kojem razdoblju bi slovačka košarka mogla početi ostvarivati značajnije rezultate (mlađe kategorije, seniorski plasmani na EP, pobjede, eventualni prolasci skupina...)?

Slovačka seniorska košarka bi mogla ući u krug kandidata za Euro kroz 2-3 godine, kad ovi mladi seniori koje smo gurnuli u vatru skupe potrebno iskustvo. A što se mlađih kategorija tiče, postavljen je jasni cilj – da za 3-4 godine U16 reprezentacija bude U A diviziji. 

Je li slovački model primjenjiv na našu košarku? To bi značilo potpuni reset i kretanje od nule, na novim temeljima. Je li to realno očekivati u zemlji u kojoj ekonomski razvoj nije na adekvatnoj razini?

Nisam ja išao izmišljao ništa novo. Adaptirana je ( na današnje zahtjeve košarke) verzija modela koji je funkcionirao u tri najveće škole košarke 20 stoljeća – USA, kod nas u Ex-Yu i SSSR, preciznije Litva (Garastas). Puno europskih zemalja ga je iskopiralo i doradilo još u devedesetim godinama prošlog stoljeća. Mi ne možemo očekivati idealne uvjete, nikad ih ni nismo imali. Kao što ste rekli, ekonomski je puno toga je palo na niske grane u zadnjih 20 godina, ali da se može i mora u nekim sredinama implemetirati pravilnija metodika rada, to sigurno. Tu  prije svega mislim na pametniju selekciju i razvoj  budućih kreatora igre (playmakera i combo guarda),  te radnih igrača sposobnih da brane više pozicija i koji će pogoditi otvoreni šut, koji su najbitniji za stabilnost i kontinuitet. Visokih nam nikad nije nedostajalo... 

Kako u takvim uvjetima stvarati kvalitetne košarkaše? Gledajući samo seniorsku reprezentaciju, postoji ogroman disbalans između NBA igrača i ostatka momčadi. U Euroligi imamo tek tri čovjeka, od kojih samo jedan (Kruno Simon) još uvijek participira u reprezentativnim akcijama. Kako i zašto smo prestali proizvoditi Komazece, Perasoviće, Mulaomeroviće...?

Uvijek smo imali klince koji su napaljeni na basket i to mislim da se nikad neće promijeniti. Broj naših NBA igrača ipak je na super razini u odnosu na druge, veće i bogatije zemlje.  Ali, s obzirom na tehničko/taktično stanje naših igrača koji ulaze u seniorske programe, očit je pad tehničke razine u ranoj obuci, a čini mi se da je i rad na brzini i  snazi zapostavljen u juniorima. Moramo biti svjesni činjenice da nam je rukomet krajem devedesetih počeo otimati hrpu igrača odličnog atletskog potencijala, koji bi prije 15-20 godina ušli u škole košarke, a ne u škole rukometa. U zadnje vrijeme to nam radi i nogomet.

Stječe se dojam da naši vrhunski (NBA) talenti isplivaju unatoč, a ne zbog sustava? U ranim fazama seniorske karijere su svi imali poneku značajnu manu, bilo da se radi o šutu, ballhandlingu, obrani picka... Postali smo izvoznici sirovine, a ne proizvoda? 

Pa i jesmo već duži niz godina,  ali, vjerujte da svi imaju problema. Na primjer, Valencia ima najbolje uvjete za rad u svijetu i po 500 klinaca u pogonu, a Van Rossom im je prvi play već nekoliko godina. Ne treba očekivati čuda uvijek. Ne treba ni svaki igrač biti kompletan proizvod sa 18-19 godina.  Ipak, ako danas želi igrač srednjeg ranga igrati  vani kao stranac, onda minimalno mora biti sposoban da brani svoju poziciju i da pridonese u zadacima koje traži njegova pozicija u napadu. Danas neće u Europi nitko potpisati vanjskog  igrača bez stabilnog šuta. Taj se, na njegovu veliku žalost, neće maknuti dalje od HR lige. Jedan je Satoransky, play koji je uspio bez šuta, ali  zato što je ekstremno dobar atleta, a ima 3 druga oružja - obrana/karakter – prodor - dodavanje.  Ako pričate o centrima, obrana picka za njih je velikim dijelom i  stvar atletskih sposobnosti. Ne može Zubac iskakati ili blitzati kao Mike Batiste u pick obrani kad nema footwork za to. Ballhandling je stvar koja se najviše razvija do zadnje kadetske godine. Ono što ja vidim danas kod naših mladih vanjskih igrača je to da nisu sposobni mijenjati smjer pod pritiskom obrane, da ne govorim iskreirati šut iz driblinga. Tu leži veliki problem, ipak su bekovi ti koji rade razliku i stvaraju višak u obrani.

Jesu li stvari u našoj košarci postavljene naopako? Igrači koji su percipirani kao „radnici“ su često predmet sprdnje i podsmjehivanja, dok se „talente“ glorificira ponekad samo na temelju nekih vještina koje bi imale bolju prođu u cirkusu, nego na košarkaškom terenu...

(Smijeh) Dobro pitanje. Nisu baš skroz naopako ali možemo reći da se u mlađim dobnim kategorijama u zadnjih 15 godina  fokusira samo one koji su sposobni talentom dati koš. Bili oni akcelerenti ili ne. Onda se desi to da se ne prepozna i ne da status borbenim, „radnim igračima“, koji su ključni za obavljanje drugih poslova u igri kasnije. Ili se ne prepozna „late bloomers“, one koje kasnije sazrijevaju. Da ne zaboravimo jedan vrlo bitan kriterij bez kojeg danas nema igrača, a to su fizičke predispozicije. Nažalost danas bez brzine, snage teško ćeš zaigrati vani kao stranac, i to bi u selekciji trebao biti jedan od kriterija. 

Kako, dakle, napraviti proizvod? Kako u mlađim kategorijama postaviti kvalitetan trening za stvaranje, primjerice, kvalitetnog 3 & D igrača? 

Ovo je pitanje za cijelu knjigu...  ali pokušat ću skratiti odgovor.  Do 14. godine razvoja košarkaša ne smije biti specijalizacije po pozicijama. Ne može se primjerice četrnaestogodišnjaka koji je malo viši odmah gurati pod koš, mora proći svu obuku kao i vanjski igrači. Također, već tada se mora prepoznati atletski potencijal, jer bez toga nema ništa dalje, ako govorimo vrhunskoj košarci. Takvog igrača je potrebno uvesti u stručan program kondicijske pripreme jer se oni često ozljeđuju. U europskim okvirima idealan primjer igrača je Adam Hanga. Kasnije – u kadetima i juniorima - kad smo procijenili da će to biti njegov opis posla, svakodnevno treba raditi na napadačkim specijalima (brzina i selekcija šuta iz mjesta, iz bloka ili nakon jednog driblinga) i, naravno, obrambenim. On mora podići razinu individualne taktike obrane do nivoa da je sposoban zaustaviti najbolje napadače na perimetru; od vršenja pritiska na kreatore, praćenja i limitiranja šutera pri izlasku iz blokova, do  preuzimanja viših igrača i branjenja post pozicije. Nije to nimalo lako, a nije ni teško ako se počne na vrijeme. Individualni i grupni treninzi u kadetima i juniorima se planiraju tako da igrač kroz situacijske vježbe jedan-na-jedan , dva-na-dva, tri-na-tri pod nadzorom ima velik broj ponavljanja kako bi stvorio navike u branjenju. Jer pamet i sposobnost predviđanja u obrani je isto toliko bitna kao i atleticizam.  Uzalud si agresivan ako napraviš 3 glupa faula u 2 minute i pokloniš protivniku 6 bacanja. A šut... biti spreman sate i sate provesti u dvorani. Da sad ne duljimo o selekciji vježbi i slično...

Jedna od glavnih teza koje propagirate je ta da trener kadeta mora biti najvažnija osoba u stručnom stožeru jednog kluba. Možete li nam pojasniti zašto tu poziciju smatrate najvažnijom, te kako bi (prosječan hrvatski) klub trebao ustrojiti svoju piramidu?

I dalje to mislim, jer se u toj fazi razvoja igrača usavršavaju znanja individualne tehnike i taktike, konkretno ću nabrojati samo neke, pošto si spomenuo ballhandling. Na primjer, vještine promjene smjera pod aktivnom obranom (ključ za igru jedan-na-jedan i kreaciju), tehnike polaska u dribling i zaustavljanja, koje omogućuju napadačima stvaranje prednosti i kažnjavanja obrane u pozicionom napadu. Udaraju se temelji razvoja snage, razvoja igračkog karaktera, razvijanje obrambenog mentaliteta... Ako se tada usvoje loše navike, onda je to vrlo teško ispravljati kasnije u juniorima i seniorima.

Klub koji priča o domaćim igračima mora imati stručnjaka u toj dobnoj kategoriji. On ujedno kontrolira rad svih trenera ispod (U14, U12), dok juniorski trener više surađuje sa seniorima. Takvog čovjeka treba i platiti adekvatno kako bi se mogao posvetiti samo tome, a ne da nakon i prije treninga čovjek trči na svoj civilni posao. Ako „nema“ novaca, onda bi dugoročno i Savez trebao uskočiti kao podrška. Tako su napravili Slovenci, a od ove godine i slovački savez, koji daje 500 eura svakom klubu za profesionalnog trenera mladeži.

Slovačka košarkaška reprezentacija (Foto: Ivan Rudež Official Facebook)

Sve ovo zvuči sjajno, ali nas kopka jedno značajno pitanje. Tko bi to sve trebao platiti? Vlasničke strukture klubova u Hrvatskoj su još uvijek temeljene na javnom, a ne privatnom kapitalu. Često javna uprava postavlja ljude od povjerenja, koji često nemaju nikakve veze sa strukom...

Neka plate oni koji kradu državni proračun po državnim firmama. Ako ima novca za blindirane Audije i „mečke“  političara, mora biti i za trenere koji odgajaju igrače. Politika je nezasitna ovdje. Sam si dao odgovor na pitanje.

Da se vratimo na početak. Mlad ste čovjek, a izborničke pozicije su često rezervirane za trenere u poodmakloj životnoj dobi, koji teže podnose napore sve zahtjevnijih sezona. Planirate li povratak u klupsku košarku? Ujedno, planirate li povratak u Hrvatsku?

Da, izbornički posao mi je bio velik izazov, jer je totalno drugačiji posao i velika razlika u odnosu na vođenje kluba. Planiram povratak u klupsku košarku što prije, bio sam blizu preuzimanja jednog kluba u Francuskoj, ali se zbog reprezentacije i FIBA windowsa nije realiziralo. Povratak u hrvatsku košarku je također opcija u buducnosti. 

Ukoliko biste dogovorili suradnju s nekim hrvatskim klubom, biste li u tom klubu pokušali implementirati model o kojem smo razgovarali? Bi li to bio Vaš uvjet za stavljanje potpisa na ugovor?

Seniorski trener uz ritam natjecanja  od dvije utakmice tjedno i stalnu tenziju teško fizički može stizati kontrolirati rad s mladima u klubu. Tako da to ne može biti uvjet, ali prava promjena i, prije svega, želja za promjenom, mora prvo doći iznutra. Ne izvana. Tko god snosi odgovorost za vođenje kluba, mora shvatiti da stabilnost istog znači kontinuitet u proizvodnji svojeg kadra. Onda može nastupiti seniorski trener i pomoći sa implementacijom metodike kroz klupsku piramidu. 

Hvala na razgovoru i  sretno u nastavku karijere. Nadamo se da ćete se uskoro vratiti u hrvatsku košarku, kronično nam nedostaje mladih, stručnih i entuzijastičnih ljudi.

Hvala, pozdrav svima koji rade na portalu i vašim čitateljima.