Iza štita dočekao nas je otvoreni grad, grad malih ljudi koji žive svoje živote i koji se na svakom koraku trude da se osjećate dobrodošli.

Iz Beograda za Basketball.hr - Branko Tabak 

Priča prva - autobus:

- Odakle ste momci?

- Iz Hrvatske, Zadra!

- Zadra? Često vozim dalmatinske turističke rute. Puno je naših kolega prešlo raditi u hrvatske firme.

Priča druga - taksi:

- Otkuda ste stigli u naš grad?

- Iz grada košarke u velegrad košarke!

- Ljetovao sam tamo, u Biogradu kao klinac, teško sada mogu takvo što priuštiti.

Stotine susreta, svi, manje-više, sličnog sadržaja. Nakon 14 godina i utakmice ABA lige Crvena zvezda - Zadar nisam bio u Beogradu. Te 2004. godine naboj se osjetio u medijima i tribinama. Ulice su bile lišene priča iz blizina i davnina.

Nisam bio načisto kakav me Beograd dočekuje ovoga puta. Prvi dojam, puno, ekstremno puno snaga reda i sigurnosti. Isuviše plavih uniformi, štitova, kaciga, rotacija. Na svakom križanju, ispred hotela, dvorane, čak i kontejnera u kojem je smješten privremeni WC Press centra. Svaki ulazak u dvoranu podrazumijevao je rendgentsku kontrolu, a pretres je obavljen i na Kalemegdanu gdje smo na Fan zoni na košarkašom terenu imali dogovoren intervju s Nikolom Vujčićem. Ne, nikako nije ugodni vidjeti stotinjak uniformiranih osoba na javnom mjestu.

Iza tog štita dočekao nas je otvoreni grad, grad malih ljudi koji žive svoje živote i koji se na svakom koraku trude da se osjećate dobrodošli, grad u kojem svaki mali čovjek ima svoju priču. Jedan je naš domaćim digao ruke od oranice jer nema kamo plasirati proizvod pa sad vozika autobus, drugi je nakon 30 godina dobio otkaz i silom prilika za kruh zarađuje kao vozač taksija, treći se žali na malu plaću...

I svi, ali baš svi se nakon nekoliko sekundi opuštaju i stavljaju na raspolaganju, uključujući momke u uniforma.  

U Štark areni sve je bilo podređeno spektaklu. Tehnička dostignuća su maksimalno iskorištena. Na trenutke pomisliš da su na parketu Cleveland i Golden State. Čak su i igrači i treneri dobili svoje uloge koje su morali odglumiti iako bi, onako od gušta, prošli pored tih mikrofona i kamera unesenih u lice. Trenutak koji najbolje ilustrira besmislenost pretvaranja ovakvog sportskog događaja u cirkus je trenutak kada glazba tijekom time outa utiša frenetično navijanje više od 10 000 navijača Fenerbahçea i u svega nekoliko sekundi ugasi emociju koju ti ljudi prenose na svih u dvorani.

Bilo je i propusta, manjih i ljudskih, pa smo tako bili lišeni usluga Wi Fi mreže koja nije izdržala silni pritisak prepametnih telefona, tableta, laptopa. Istina, mrežni kabeli su nam osigurali neometan rad, ali smo ostali uskraćeni za širenje najljepših košarkaških štorije putem društvenih mreža na najbrži mogući način.

Beograd je na svim razinama pokazao da je zaslužio organizaciju Final Foura. Euroliga je do detalja pročešljala infrastrukturalne preduvjete, a kao bonus dobili su gostoljubivost Beograđana koji su ocjenu podignuli na najvišu razinu.

Košarkaškim romantičarima nadomjestili su onaj osjećaj kojeg je, donekle, izlizala propagandna mašinerija.

Beograd je košarkaški velegrad, sa i bez Final Foura, i svi ti silni uspjesi reprezentacije Srbije nisu došli slučajno. Ma ni slučajno!