Životni put Krešimira Savića.

Zanimljivu karijeru uz košarkaški parket imao je Krešimir Savić koji se već petnaestak godina bavi poslom u trgovini, ali iz košarke nije otišao jer je njegova obitelja prava košarkaška. Supruga Sanja, djevojački Šteković bila je viceprvakinja Hrvatske 1994. godine s Centar bankom, a njihovih troje djece uspješno se uz školovanje bavi košarkom. Savić je već sa 16 godina postao jednim od trenera u Ciboni gdje je radio i logistički posao. Trenerski put kasnije ga je odveo u Zrinjevac, a logistički u Veliku Goricu nakon koje je sedam godina bio zaposlenikom Hrvatskog košarkaškog saveza.

- Trenirao sam u školi košarke kod Eduarda Bočkaja i jednu kadetsku sezonu odigrao u Srednjoškolcu kod Željka Reljanovića. Bio sam u Ciboni i tu zadnju kadetsku sezonu igrao kod trenera Vlade Vanjka, a njegov pomoćnik je bio Željko Fijačko koji mi je tada rekao ”E mali nebuš ti igral dođi raditi” i od jeseni 1987. godine nakon Univerzijade ja sam počeo raditi u Ciboni. Imao sam tada 16 godina kad sam krenuo u taj trenerski posao i svi igrači su bili stariji od mene ha ha. Bio sam sedam godina u Ciboni i imao sam sreću da sam u jednom trenutku bio pomoćni trener Srećku Medvedecu u juniorima, Mladenu Starčeviću u kadetima i sam vodio mlađe kadetsku selekciju, ističe Savić koji u svojoj kolekciji medalja ima tri uzastopna juniorska naslova Cibone u bivšoj državi (1989, 1990, 1991) kada je bio asistent Medvedecu.

Prvaci 1989: Ernis Terović, Tomislav Zebić, Veljko Mršić, Ivan Fajdić, Alen Bešlagić, Vladimir Novosel, Albert Karner, Slaven Deležan, Andriano Jelavić, Davor Pejčinović, Ivan Vrcan, Darko Pažin.

Prvaci 1990: Ernis Terović, Tomislav Zebić, Veljko Mršić, Ivan Fajdić, Mario Jelčić, Davor Rimac, Nikola Radulović, Andro Poša, Tihomir Šimović, Alen Bešlagić, Vladimir Novosel.

Prvaci 1991: Valdimir Novosel, Mario Gašparović, Slaven Rimac, Marko Šamanić, Goran Kalamiza, Mario Jelčić, Mate Skelin, Ivan Grgat, Nikola Radulović, Ante Perić, Tihomir Šimović, Alen Bešlagić.

Bio sam na završnicama sva tri prvenstva. U Slavonskom Brodu gdje sam zakasnio malo jer sam bio na maturalnom putovaju, Vinkovcima gdje smo dobili C.Zvezdu u finalu i posljednje u Subotici gdje smo dobili Spartak za kojeg je igrao Dragan Tarlać. Svi ti igrači su u jednoj sezoni odigrali preko 80 utakmica za juniore Cibone, seniore Tuškanca koji je tada bio član Hrvatske lige, turnire i regionalne utakmice. Tada nitko od juniora nije mogao zakucati na vrata seniorske momčadi jer su seniori bili izrazito jaki,  naglašava Savić ističući način na koji je Cibona radila neposredno pred početak Domovinskog rata.

- Cibona je bila institucija s velikom mrežom ljudi. Bilo je jako puno ljudi prijatelja kluba koji bi javili Mirku Novoselu ili Srećku Medvedecu za te igrače koji su dolazili u stacionar iz Dalmacije, Hercegovine i ostalih gradova kao što su Veljko Mršić, Davor Pejčinović, Slaven Deležan, a kasnije Ivan Grgat, Džanan Idriz, Damir Mulaomerović, Goran Kalamiza i ostali. To su bile velike godine koje su počele s Europskim naslovima Cibone, izgradnjom dvorane, pa Jugoslavijom kao prvakom Europe 1989.godine.

Izrazita dominacija mladosti Cibone nastavljena je kroz dva juniorska naslova u samostalnoj Hrvatskoj što je ukupno bilo pet u nizu.

- Ti igrači su prošli kroz rad Mikija Starčevića u kadetima, Medvedeca u juniorima i stigli kod Jasmina Repeše u tadašnju Donu. Količina rada na svim razinama je bila ogromna i naravno tada se ulagalo u Cibonu više nego ikada, napominje Savić koji je u Cibonu podvukao još jedno ime.

- Darko Marjanović. On je napravio veliki posao za mene jer sam ja vodio logistički dio mlađih kategorija i tu sam uz njega ”ispekao zanat” jer je on sve radio za seniore. On me praktički sve naučio.

Stvaranje igrača koji su kasnije godinama donosili velike rezultate seniorskom sastavu Cibone i reprezentacijama Hrvatske imalo je činjenicu i o sastavu i načinu rada koji je tada bio.

- Na nivou Hrvatske tada je postojao sustav za koji je najzaslužniji bio pokojni Vlatko Mamić. Postojao je sustav hijerahije trenera i igrača. On je znao sve o igračima i imao je sve informacije i snagu da drži sustav jakim kao što je bio tadašnji Košarkaški savez Hrvatske. Danas mi se sviđa sustav rada koji su zamislili Mladen Erjavec i Dražen Orešković. Nama trebaju ljudi koji će imati autoritet znanja, a ne autoritet sile i dobro je da se počinje graditi od Erjaveca i Oreškovića i netko će ih morati istrpiti i stati iza njih.

U jesen 1993.godine napustio je Cibonu i u Zrinjevcu se na kraće vrijeme vratio u trenerske vode.

- Radio sam sa selekcijom 1977/78 godište i doveo Juricu Golemca iz Cibone koja je tada imala Gordana Giričeka i Dubravka Zemljića. Uz mene je zajedno kao trener došao i Zoran Miliša, stigao je i Neven Spahija, u klubu su bili Vlado Vanjak i Boris Jakimenko. Tada je započeo pravi razvoj Zrinjevca i sve boljeg rada s mlađim kategorijama kojeg je kasnije Jenkač odveo do juniorskog naslova i finala. 

Na poziv pokojnog Silvija Jenkača uslijedile su dvije godine u Velikoj Gorici (tadašnja Media).

- Jenkač mi je rekao 'ti ćeš biti bolji u logistici, nego u trenerskom poslu' i jednu godinu sam bio tajnik, a jednu direktor kluba. Tada je Media igrala kvalifikacije za Prvu ligu, a prije svakih kvalifikacija smo maknuli dva najstarija igrača da nam se ne dogodi ulazak u Prvu ligu.

Uz Jenkača ga vežu mnoge lijepe stvari i s velikim poštovanjem govori o njegovom radu.

- Mislim da nismo ni svjesni koliko je Jenkač dobroga napravio za košarku. Od Zrinjevca gdje je posložio sustav i gdje su izašli između ostalih Kasun i Rudež, do preslike toga u Cedeviti gdje su bili Rogić, Bundović, Buva… Jedno je raditi u Ciboni gdje imaš najbolje igrače i uvjete rada, a drugo je raditi sustave u manjim klubovima. Nikada nije imao veliki glamour i on je po meni jedan od rijetkih koji je ostavio i trenerski kadar iza sebe od Ivana Rudeža, Davora Matkovića do Hanija Istanbulija danas.

Nakon vojske u košarku se vratio kroz HAKL ligu gdje je zajedno s Arsenom Baukom i Mikijem Dizdarom bio dio ekipe koja je pokrenula HAKL ligu. Nakon toga je postao zaposlenik u HKS-u gdje je bio sedam godina, točnije do 2003.godine. Od tada se bavi trgovinom gdje je počeo s košarkaškim brendom AND 1 i nastavio kroz veliki lanac obuće.

Uz trenerski i logostički rad u klubovima i savezu cijelo vrijeme je još na jedan način bio vezan uz parket.

- To je statistika s kojom sam se prvi puta upoznao u Ciboni gdje sam je ručno vodio što su od mene tražili Medvedec i Starčević. Naslijedio sam ljude koji su radili za nakadašnji CAO (Centar za automatsku obradu podataka) koji su 1989.godine radili Eurobasket. Zadnje prvenstvo Jugoslavije je bilo pokriveno statistikom i bio sam dio te priče. Kasnije sam radio i na završnim turnirima Eurolige u Pragu i Berlinu, te juniora u Madridu, a uz mene su bili Jenkač i Matković.

Za kraj ovog zanimljivog košarkaškog razgovora vratili smo se obitelj, odnosno djecu, sina Emila i kćeri Martu i Lanu kojima je od prvih koraka usađena ljubav prema košarci.

- Nisu imali izbora ha ha. Svi su prošli i atletiku i plivanje i srećom talentirani su na mamu. Emil je završio ugovor kod Ivana Rudeža u Karlsruheu i ima priliku se dalje dobro razvijati što će najviše ovisiti o njemu. Paralelno studira u Španjolskoj i nadamo se da bi se mogao i igrački vratiti u Španjolsku gdje kroz naslov MVP-a juniorskog prvenstva ima neku svoju priču. Otišao je rano u inozemstvo i po svemu je pokazao da je zadovoljan. Marta je svojom košarkom i radom u Trešnjevci ”zaradila” stipendiju u SAD-u gdje u kolovozu odlazi na sveučilište Wyoming gdje je posljednje dvije godine bila Karla Erjavec. Predstavili su je tamo i jako je sretna što je svojim radom stigla do takve mogućnosti da kvalitetno paralelno studira i igra košarku. Lana igra u Folki Borovje, sretna je u tome i na koji će se način naći u budućnosti u košarci ovisi naravno o njoj.