Zbog određenom broju NBA igrača volimo se smatrati košarkaškom silom, ali nemojmo se time zavaravati, jer naši NBA igrači su uglavnom epizodisti s vrlo malim ulogama upravo zbog karakteristika koje ne zadovoljavaju prohtjeve moderne košarke.

Kako i zašto je hrvatska košarkaška reprezentacija tu gdje je i što očekivati u budućnosti?

Proteklih dana svjedočili smo još jednom „posrtanju“ košarkaške reprezentacije. Porazi od Brazila i Njemačke i mućenje protiv Tunisa. Prosječni košarkaški poznavatelji će reći kako smo se opet blamirali protiv tamo nekih Tunisa, Njemačke i Brazila od kojih smo nominalno puno bolji. Nedostajali su nam Šarić i Zubac, s njima bi to bilo drugačije.

Da li je to stvarno tako? Da li smo mi stvarno bolji? Moramo sagledati neke stvari realno ne gledajući u davnu slavnu prošlost. Moramo uzeti u obzir današnju košarku i načine igre, selekcije igrača za moderan način igre, vještine igrača potrebne da bi se uopće mogli naći na terenu ili u selekciji za ovu razinu natjecanja.

Za početak pogledajmo četiri reprezentacije koje su se plasirale na Olimpijske igre kroz četiri turnira. Slovenija, Češka, Italija i Njemačka. Sve četiri reprezentacije imaju dosta sličnosti u profilu selektiranih igrača i načinu igre kako u napadu tako i u obrani. Vanjski igrači su svi do jednog opasni u vanjskom šutu, ujedno vrlo prodorni s loptom i lako napadaju bilo kakav missmatch ili sporijeg vanjskog igrača, te na takav način staraju višak iz kojeg je neminovna strana pomoć, što dovodi do otvorenih pozicija za poentiranje. Najmanje dvojica na trenu mogu igrati pick igru s visokim. Ujedno ti vanjski igrači su na drugom kraju terena jako agresivni na loptu, nema odmicanja od igrača s loptom i ostavljanja prostora za lako dodavanje. Sve četiri reprezentacije imaju vanjske igrače takvog profila, ne uvijek iste razine kvalitete, ali takvog profila. Kod Slovenije su to Dončić, Blažić, Prepelić, Nikolić i Dragić. Kod Češke Satoransky, Sirina, Schilb i Bohacik. Kod italije Mannion, Tonut, Pajola i Fontecchio. Kod Njemačke Lo, Saibou, Obst, Bonga i Giffey.

Slijedeća sličnost kod tih reprezentacija su visoki igrač na pozicijama 4 i 5 koji su također svi opasni u vanjskom šutu, vrlo pokretni što im omogućava brzo otvaranje iz picka da li prema košu ili na vanjski šut. Ujedno ta pokretljivost im omogućuje i branjenje picka. Niti jedna od te četiri reprezentacije nema teretnog sporog centra bez vanjskog šuta. Dodatna stvar što su im „četvorke“ igrači koji lakoćom mogu napadati prodorom ako ih brani sporija četvorka. Vidjeli smo kako je Moritz Wagner izgledao protiv Hrvatske i Brazila. Italija je tu otišla i korak dalje, oni nominalno nisu u rosteru uopće imali niti jednog „pravog“ centra, svi visoki igrači su više četvorke nego petice. Ostali su imali po jednog koji je imao minimalnu ili nikakvu ulogu (npr. Dimec kod Slovenije). Kod Slovenije visoke pozicije su uglavnom popunjavali Tobey, Murić i Čančar. Kod Češke Vesely, Balvin i Auda. Kod Italije Polonara, Melli i Tessitori. Kod Njemačke Voightman, Wagner, Barthel i Thiemann.

Profil vanjskih i visokih igrača dosta govori o načinu igre na oba kraja terena kod ove četiri reprezentacije. Obrambeno jako agresivno, posebno na loptu i linije dodavanje što rezultira s puno tranzicije i lakih poena. Takva agresija znatno otežava protivnički napad jer ne dozvoljava ni laki pogled na ostale igrače a kamo li dodavanja. Možda i najbitnije vrlo dobro branjenje pick igre zbog vrlo pokretnih visokih. Napadački je pak najbitnija značajka što svi igrači na terenu mogu pogoditi iz bilo koje pozicije, bio to vanjski šut, poludistanca ili ispod koša. Vrlo brza igra opet s puno utrčavanja, mijenjanja pozicija, traženja slabe točke obrane i kažnjavanje obrambenog igrača koji nije u stanju nogama ispratiti napadača.

Pogledajmo sada s druge strane reprezentacije koje su protiv gore opisanih izgubile finale iako su uglavnom bili favoriti. Litva je jako dobar primjer suprotne „filozofije“ košarke. Svoju igru baziraju na dva centra Valancijunas i Sabonis koji imaju poprilično sličan način igre, štoviše jedan drugoga poništavaju u napadu poprilično. Obojica su spori u odnosu na visoke igrače gore navedenih reprezentacija, nisu prijetnja s vanjskih pozicija. Tu i tamo šutnu i pogode koju ali nisu konstantna prijetnja. Napadačka igra se svodi na guranje ispod koša. S druge strane terena obrana visokih pokretnih šutera je malo reći upitna, obrana picka još i više. Ako ostaju duboko bekovi imaju otvoren šut. Ako iskaču ne stignu se vratiti na svog igrača koji se otvara prema košu ili na šut, ide pomoć koja se onda kažnjava dodavanjem na slobodnog igrača s kojeg je išla pomoć. Ako pak preuzimaju onda ih brži bekovi lako probijaju i završavaju polaganjem ili stvaraju višak u slučaju pomoći. Takvi igrači protiv ovih modernih ekipa su uvijek deficit na terenu jer uvijek se preko njih više primi nego što oni mogu producirati u napadu.

Grčka i Brazil imaju sličan problem s jednom nijansom razlike u odnosu na Litvu. Imaju jednog takvog centra tipa Valancijunas koji ima iste probleme u napadu i pogotovo u obrani, Papagiannis kod Grčke i Varejao od Brazila. Razlika u odnosu na Litvu je na vanjskoj poziciji. Huertas odnosno Calathes kao vanjski igrači su jako dobri u pick igri ali nemaju pouzdan šut, što pored visokih bez šuta taj pick čine puno manje opasnim. Nema opasnosti od šuta ni beka ni visokog, ujedno bekovi su u poznim košarkaškim godinama zbog čega su puno manje prodorniji. Ujedno s druge strane terena ih se vrlo lako može eksploatirati zbog manjka brzine i agresivnosti uzrokovane sporim nogama.

Srbija je pak kombinacija ove tri reprezentacije. Oni su igrali s dva spora visoka (Marjanović i Bjelica) i s sporim bekom (Teodosić). Talijani su takvu postavu maksimalno kažnjavali. S Marjanovićem na terenu Srbija je u samo 9 minuta bila a -17, vrlo slične su i brojke s Bjelicom. Pokušaji spuštanja pod koš, su bili kažnjavani s druge strane šutom za tri poena koji Srbija nije bila u mogućnosti braniti zbog nedostatka pokretljivosti.

Sve ovo dovodi do zaključka kako igra s klasičnim teškim centrima u današnjoj košarci ne prolazi, jer ih se vrlo lako brani, dok ih se u obrani maksimalno eksploatira kroz pick igru. Visoki igrači moraju biti prije svega pokretni. Pored toga vanjski igrači, ali i visoki, moraju moći igrati vrlo agresivnu obranu na lopti i linijama dodavanja, biti u mogućnosti pravovremeno rotirati. Naravno svi moraju biti konstantna prijetnja u napadu sa svih pozicija.

Gdje se u svemu tome nalazi Hrvatska? Rezultati dovoljno govore. Zaključak je da teški nepokretni centri danas ne prolaze i da su im uloge svedene na minimum. Hrvatska u rosteru ima tri takva centra. Plus Šakić koji kao četvorka također nije pokretan što su zorno pokazali Wagner i Caboclo koji su ga lakoćom prolazili. Ne prolaze vanjski koji nisu u mogućnosti agresivno braniti, a Hrvatskoj je Ukić stožerni igrač s puno minuta, a nažalost zbog poznih košarkaških godina nije više u mogućnosti braniti protivničke bekove (Maodo Lo). Vanjski igrači osim Bogdanovića i Hezonje nemaju pouzdan šut, nisu prijetnja u prodoru. Drežnjak koji se u sastavi našao kao obrambeni specijalac je nažalost zbog nepostojanja napadačke igre igrač manje u napadu s kojeg se udvaja bez bojazni po koš. Pick igra nam je izuzetno neopasna jer niti su visoki osobita prijetnja, niti vanjski, vrlo lako nas se brani i zato se sva igra pretvorila u izolacije Bogdanovića i povremeno Hezonje. Kada na taj način prođemo cijeli roster Hrvatske dolazimo do zaključka kako samo dva igrača zadovoljavaju potrebe moderne košarke.

Da li bi nam Šarić i Zubac pomogli? Minimalno da, jer su individualno kvalitetniji na svojim pozicijama. Međutim način igre ne bi se promijenio jer su njihove igračke karakteristike vrlo slične igračima koji s bili dostupni. Samim time nije realno očekivati drugačiji način igre kako u napadu tako i u obrani.

Imamo li mi igrača koje se moglo uvrstiti u roster s kojim bi zadovoljili potrebe moderne košarke. Spominju se neka imena u raspravama (Ramljak, Perković, Mavra, Buva…). Da li navedeni igrači zadovoljavaju ranije navedene zahtjeve moderne košarke? Ništa bitno više od igrača u rosteru iz kvalifikacija. Da li bi dovođenjem stranca riješili problem i ušli u igru za medalje. Jedan igrač može podići kvalitetu u određenoj mjeri, ali imamo previše rupa da bi se sa strancem uspjeli ugurati se u igru za medalje.

Zbog određenom broju NBA igrača volimo se smatrati košarkaškom silom, ali nemojmo se time zavaravati, jer naši NBA igrači su uglavnom epizodisti s vrlo malim ulogama upravo zbog karakteristika koje ne zadovoljavaju prohtjeve moderne košarke.

Što očekivati u bližoj budućnosti s obzirom na igrački kadar i postulate naše u odnosu na današnju modernu košarku. Navest ću samo jedan nedavni primjer rada u mlađim kategorijama pa zaključite sami. Finalna utakmica državnog prvenstva za predkadete između Zadra i Cibone. Trener Cibone cijelu utakmicu igra zonu, u predkadetima ponavljam. Na takav način upravo se udaljava od zahtjeva moderne košarke koja nam je prezentirana kroz ove kvalifikacije. Igrati zonu u predkadetima je čisti alibi trenera kako bi on osobno bolje izgledao. Zar cilj u toj dobi, pa i kasnije, ne bi trebao biti učiti mlade košarkaše i pripremati ih za najviši nivo košarke. Umjesto da ih se usmjerava prema agresivnoj individualnoj obrani, pod cijenu visokog poraza, ali iz kojeg mogu naučiti stvari potrebne za igranje košarke na najvišem nivou, igra se alibi zona kako bi trener izgubio s manjom razlikom.

Nije ovo jedini takav primjer, samo je najsvježiji i u finalu je državnog prvenstva, toga ima jako puno na svim razinama jer se gleda trenutni povoljniji rezultat na štetu dugoročnog razvoja.