Kolumne
Kako je Luka Dončić spasio hrvatsku košarku

Kako je Luka Dončić spasio hrvatsku košarku

Autor: Saša Ćirić Photo: Basketball.hr (Šime Zelić)

A sada - spektakl!

Posljednja trećina kolovoza je ljubiteljima NBA lige od ove godine postala svojevrsno vrijeme prisjećanja na, još uvijek ne mogu vjerovati da ovo pišem, prerano preminulog Kobea Bryanta. Jučer bi jedan od najvećih košarkaša u povijesti proslavio svoj 42. rođendan, dok današnji datum sadrži oba njegova igračka broja, 8 i 24. 

Jedno od posljednjih njegovih javnih pojavljivanja bilo je nekoliko dana nakon Božića, kada je sa svojom kćerkom Giannom zadnji put posjetio Staples Center. Kobejevi Los Angeles Lakersi predvođeni LeBronom Jamesom i Anthonyem Davisom su u nedjeljnom večernjem terminu odmjerili snage s Dallas Mavericksima. Ne znamo točne detalje priče, ali legenda kaže kako je adolescentica Gigi silno voljela mladu zvijezdu Teksašana, nama odavno dobro poznatog Slovenca Luku Dončića. Imala je želju pogledati ga uživo i usput, u maniri pravog uzbuđenog obožavatelja, užicati selfie kojim će se hvaliti prijateljima još mjesecima. Crna Mamba nije imala milosti prema svojim protivnicima (a bogme često ni prema suigračima), ali protiv srceparajućih pogleda svojih kćeri još uvijek nije razvio obranu. 

Prednost sjedenja uz parket nije samo vizualne, već i zvučne prirode. Kobe je tako u jednom trenutku, dok je Dončić tik uz čeonu liniju pripremao akciju Mavsa iz auta, privukao Lukinu pažnju psovkom na čistom slovenskom. Emigranti će reći da im je uvijek bilo najdraže u neočekivanom trenutku čuti da netko priča njihovim jezikom u Amerikama. Znatiželja je bila jača od Luke, morao se okrenuti. Kad je vidio tko stoji iza te smicalice, nije imao drugog izbora no pružiti ruku. 

Igra se nastavila i Lakersi su relativno lako došli do pobjede, slabijoj večeri LBJ-a unatoč. Luka je pri izlasku zastao i ispunio Giginu (da se ne lažemo, vjerojatno i Kobejevu) želju za selfiejem. U tom trenutku je crtica s Gigi i Lukom bila topla priča koja bi raznježila i najtvrđa srca, a sada... Možda umišljam, ali velike su šanse da je u prvom i posljednjem zagrljaju Luke Dončića i Kobea Bryanta sadržana i mala primopredaja baklje košarkaške besmrtnosti, poput one s All star utakmice 1998. godine u kojoj je Kobe tu istu baklju dobio od Michaela Jordana.

Luka Doncic meeting Kobe Bryant and his daughter after a Mavericks game last month

(Video: 
@BenGolliver) pic.twitter.com/kyKnQ5dxme

— Jon Machota (@jonmachota) January 26, 2020 ">


fast forward

Druga profesionalna sezona za Luku donosi i premijerni nastup u doigravanju. Prvo pa muško, reklo bi se. Sa sedme pozicije Zapada njegovi Mavsi u doigravanju imaju težak, gotovo nepremostiv zadatak u drugoj momčadi iz Los Angelesa, Clippersima. Ako su ikog ikad htjeli izbjeći u doigravanju, onda je to momčad u kojoj postoje bar tri-četiri elitna terijera koji mogu zagorčati Dončićev život, a Kawhi Leonard, Paul George, Patrick Beverley i Marcus Morris to svakako jesu. Dodajte u miks i tvrđavu u reketu u obliku našeg Ivice Zubca i jedini zaključak koji se može izvući je da igračima starog lisca Ricka Carlislea nema spasa. Da, imaju vrhunski napad, ne, nemaju dobru obranu, ne snalaze se u clutchu, neiskusni su... Međutim, već u prvom poluvremenu prve utakmice pokazuje se da će Teksašani biti tvrđi orah Klawu i družini no što se očekivalo. Da nije bilo smiješnog isključenja Kristapsa Porzingisa u trećoj četvrtini, pitanje je kako bi se ta utakmica rasplela. Ovako, Lukina 42 poena su bila dovoljna tek za poraz od osam poena razlike. Kawhi i PG13 su s 56 kombiniranih poena pokazali zašto su u paru jedan od najboljih dvojaca u NBA. No, već druga utakmica pokazuje kako bi izgledao ŠBBKBB scenarij iz prve i Luka & Zinger uzvraćaju udarac - 1:1. Treća četvrtina je ponovno kobna i u trećoj utakmici, te donosi nove probleme za Mavse - Luka u dvoboju s Kawhijem nezgodno zapinje tenisicom o parket i odlazi s bolnim grčem na licu u svlačionicu. Sve jasno, druga pobjeda Clippersa u seriji. U međuvremenu, poslovično stakleni Porzingis počinje ćutiti koljeno pa Carlisle mora za četvrtu utakmicu izvući neki trik iz rukava. I našao ga je u obliku Treya Burkea, koji je godinama ležao na NBA smetlištu, nadajući se da će netko prepoznati njegovu antikvarsku vrijednost. Uspio je, napokon je uspio. S 25 poena uspješno nadomještava Latvijčevu šutersku izvrsnost, ali ono što je s još uvijek bolnim zglobom izveo Dončić ući će u košarkaške anale. Tek treći igrač u povijesti koji je u doigravanju ostvario triple-double s minimalno 40 poena (43), 15 skokova (17) i 10 asistencija (13). Ostatak društva, pitate? Ma nitko bitan, tek Oscar Robertson i Charles Barkley. E da, i pobjednički šut sa zvukom sirene u produžetku, preko ruke, s devet metara. Sitnica. Neke podlosti kojima su se igrači Clippersa služili da Luku izbace iz tračnica nećemo niti spominjati.

LUKA CALLED GAME pic.twitter.com/g7URYgcAoE

— Dallas Mavericks (@dallasmavs) August 23, 2020 ">



Luka Dončić do košarkaškog Olimpa ima samo jednu prepreku za preskočiti. Mora ostati zdrav. Ako to uspije, postat će ne samo najbolji europski košarkaš svih vremena, nego i potencijalno najbolji košarkaš svih vremena u povijesti. Joj, pa nemojte to pisati, stavljate mu teret na leđa - rekoše svi dušebrižnici ikad. Pa, vidite gospodo, taj mladić je u više navrata dokazao da se bez većih problema nosi s pritiskom. Da se prisjetimo, EB 2017. u kojem je s Goranom Dragićem i Anthonyem Randolphom vodio Sloveniju do neočekivanog zlata. Aha, i trofej prvaka Starog kontinenta s Real Madridom godinu kasnije u Beogradu, popraćen MVP nagradom? Domaći trofeji u Španjolskoj? Check.

On više nema što dokazivati, samo treba nastaviti s velikim utakmicama i čarobnim trenucima poput ove stepback trice.

Ako ste preživjeli do ovog dijela teksta, na čemu vam od srca čestitam, sigurno se pitate KAKVE POBOGU VEZE IMA LUKA DONČIĆ S HRVATSKOM KOŠARKOM?

Stvar je vrlo jednostavna. 

Jednom davno Hrvatska nije imala toliko brojnu koloniju u NBA, ali je bila velika. Početkom devedesetih vrata ostatku ne samo Europe, već i svijeta, otvarali su Dražen Petrović, Toni Kukoč, Dino Rađa. Srbija je imala svog predstavnika u Vladi Divcu, Litva u Šarunasu Marčulionisu. Mi koji smo odrastali u tom vremenu smo imali privilegiju da iz prvih redova gledamo te veličine i poistovjećujemo se s njima, odlučimo se za košarku kao naš sport i maštamo da se jednog dana nađemo u istoj poziciji kao oni. Upravo to je prvi preduvjet za održavanje kontinuiteta stvaranja kvalitetnog košarkaškog kadra - masovnost i zaluđenost. Sredinom i krajem devedesetih je svako otvoreno igralište imalo bar dvije-tri udomaćene ekipe. Govorimo o vremenu u kojem je dvotrećinska većina generacije bar mjesec dana provela kao inventar na takvim igralištima. Tek kad postoji masa koja živi košarku u priču može ući kvalitetna škola košarke i popratna administracija.

još jedan fast forward

Hrvatska ima nikad brojniju ekspediciju u NBA ligi. Trenutno naše boje u najjačoj ligi svijeta brane Bojan Bogdanović, Dario Šarić, Mario Hezonja, Ivica Zubac, Dragan Bender, Luka Šamanić, a donedavno im je društvo pravio i Ante Toni Žižić, koji se nije najbolje snašao i pokušat će se vratiti u život kroz Euroligu. Osim Bogdanovića, jedna stvar je našim mladićima zajednička - otišli su u NBA kao sirovina, ne kao gotov proizvod. Čak i Šarić, koji je preko Efesa Dude Ivkovića osjetio svu čvrstoću najjačeg kontinentalnog natjecanja, nije došao u Philadelphiju s ispoliranim šutom ili tehnikom. Kako i bi, kad većina onih koji u mladoj dobi pokažu da mogu dva na nogu odmah postaju žeton za brzo bogaćenje matičnog kluba, menadžera, pa na koncu i vlastite obitelji. Ljudima je u takvim situacijama češće draži vrabac u ruci, pa prihvaćaju mrvice ni ne pomišljajući na dugoročne posljedice takvih odluka. To je jedan od najvećih razloga zašto se današnji klinci nemaju s kim poistovjetiti, a samim tim se neće ni odlučiti za treniranje košarke. Ne stignu ih ispratiti uživo, dotaknuti u prolazu, fotografirati se s njima. Ovo nije nikakvo pljuvanje po Bojanu ili Dariju, ali za razumijevanje i aprecijaciju njihove igre čovjek mora proći određenu dob.

Kako onda Luka Dončić, mladić koji nije Hrvat i prošao je slično otimanje od majčine sise poput Bendera i Hezonje, može spasiti hrvatsku košarku? 

Godinama nakon Draženove smrti mnogi košarkaši potekli sa Starog kontinenta znali su isticati kako je upravo on bio razlog da se zaljube u tu prekrasnu igru. Španjolci, Francuzi, Nijemci, Rusi, Turci, Grci... Svi su znali bez trunke kurtoazije na pitanje o uzoru iz djetinjstva odgovoriti kako je to bio baš naš mali. Mnoge od tih zemalja u tom trenutku nisu imale velikih košarkaških zvijezda, pa su se klinci okrenuli onima koji to jesu bili, a gore smo ih naveli. Jedan od tih klinaca je, u krajnjoj liniji, bio i Lukin suigrač iz reprezentacije, sjajni Goran Dragić, kojeg je Biserka Petrović rasplakala poklonjenom trojkom Netsa. 

Kako se ne zaljubiti u Lukinu košarku? On je sve ono što čovjek može poželjeti, dobro, neće baš zakucati sa slobodnog bacanja, ali ne postoji element košarkaške igre kojeg nije diplomirao, ili je makar na najboljem putu da to učini u najkraćem mogućem roku.

Ako sam ja, konjina u debelo drugoj polovici tridesetih, sinoć bez imalo zadrške uskriknuo s visoko podignutom šakom na Lukinu pobjedničku tricu, onda mogu samo zamisliti kako se osjećao neki desetogodišnjak kojem je to možda prvo pravo košarkaško iskustvo u životu. Nebitno nalazili se u Zagrebu, Splitu, Zadru, Šibeniku, Osijeku, Rijeci ili Puli, poneki dječak ili djevojčica će sutra zbog Lukinih majstorija odabrati košarku kao svoju ljubav. I neka odaberu, i neka ih je što više. Nije sramota reći da je mladi Slovenac uzor djeci širom Europe i svijeta, dapače. Iskoristimo činjenicu da je mladić rođen praktički u susjedstvu predvodnik neke nove generacije. Hvala mu što je tako čaroban.