Dogodilo se na današnji dan.

U četvrtak, 16. srpnja 1986. od 22 do ponoći posjetitelji u Palači sportova u Madridu svjedočili su zasigurno najuzbudljivijem susretu u povijesti završnica Svjetskih prvenstva. Reprezentacije Jugoslavije i SSSR-a pružile su vrhunsku košarku, brojne preokrete, i na kraju, završnicu kakva se viđa vrlo rijetko u karijeri svakog košarkaša.  

Jugoslavija, koju je tada vrlo uspješno vodio ponajbolji europski košarkaš svih vremena, Krešo Ćosić, a na parketu predvodio nezaboravni Mozart, Dražen Petrović u posljednjih 50 sekundi polufinalnog sraza ušla je s devet koševa prednosti. Osam tisuća gledatelja u prekrasnom hramu košarke, od kojih je barem sedam i pol tisuća njih zdušno i pomalo bezobrazno navijalo za sovjetske košarkaše, počeli su napuštati dvoranu. Ali, tada je počeo triler...

Arvidas Sabonis, tada 21-godišnjak, neopterećen ozljedama, u naponu sportske snage, pogodio je pomalo i smiješnu tricu od table. Onako iz očaja je šutnuo loptu, vjerojatno niti sam ne očekujući uspješnu egzekuciju, da bi samo tri sekunde kasnije igrač moskovskog CSKA-a, sjajno krilo Valeri Tihonenko spretno iščeprkao loptu i postigao još jednu tricu.

Počela je ludnica, odjednom su se gledatelji koji su već bili na izlaznim vratima počeli vraćati u dvoranu, euforija je dostizala vrhunac. Košarkaše Jugoslavije uhvatila je panika. Izbornik Krešo Ćosić uspio je u svom tom mamurluku zatražiti minutu predaha.

„U tim trenucima najvažnije mi je bilo smiriti igrače. Sjećam se da im nisam previše govorio, samo sam ih htio pružiti podršku i uvjeriti ih da je sve i dalje u našim rukama. Nisam mogao niti pretpostaviti da bi loptu mogao dobiti najmlađi Vlade Divac“, nekoliko godina nakon povijesnog susreta zborio je Krešo Ćosić.

A baš je Vlade Divac, Kraljevčanin koji je to ljeto potpisao ugovor za Partizan, ispao i najveći tragičar. Napisi koji su izašli u tiskovinama nakon susreta gotovo su jednoglasno prstom upirali na Divca: „Zar je Divac dribler; Kako je Ćosić mogao u igri ostaviti najmlađeg i još k tome centra, kada je u tim trenucima bilo najvažnije zadržati loptu; Gdje su se sakrila braća Petrović...“

Naslovi su koji su se nalazili na naslovnicama u glavnim dnevnim listovima u zemlji.

„To mi je i danas, iako je prošlo mnogo godina, najteži događaj u karijeri. Bio sam glavni državni neprijatelj. Kakav početak reprezentativne karijere u najboljoj selekciji. Ali, moram naglasiti da su mi izbornik Krešo Ćosić i njegov pomoćnik Dušan Ivković umnogome pomogli da preživim te dane. Htio sam propasti u zemlju, napustiti košarkaške parkete. Uvjeravali su me da se to moglo dogoditi svakome i da je svaki početak težak. Izgleda kao kurtoazija, i meni se tako činilo tada, ali sada kada ipak trezveno gledam na to razdoblje, uviđam koliko mi je to bilo važno“,  sjetio se događaja iz Madrida Vlade Divac. Divcu su suci Richardson iz Velike Britanije i Morillo iz Argentine dvadesetak sekundi prije kraja zbog koraka oduzeli loptu, koju je uzeo branič Vadim Valters, krenuo u brzi napad, sa samo jednom željom - pogoditi tricu i odvesti svoju vrstu u produžetak.

„U očima jugoslavenskih košarkaša vidio sam totalnu izgubljenost, jednostavno imao sam osjećaj kao da ne znaju gdje su. Bio sam čvrsto uvjeren da ne mogu promašiti tricu. Toliko me atmosfera koja je bila sjajna ponijela da nisam niti gledao gdje se u tom trenutku nalaze moji suigrači“, sjeća se Vadim Valters, čovjek koji je selekciji Zbornaje komande donio produžetak, koji će ih kasnije odvesti u finale protiv SAD-a.

A trica koju je zabio pet sekundi prije kraja, kako je kasnije pokazala TV snimka, uopće nije bilo. Naime, Valters je debelo zagazio ispred linije 6,25.

U produžetku je svima bilo jasno što će se dogoditi. Grogirani Plavi s mislima na propuštenu pobjedu nisu imali niti najmanje šanse.

„Ma, ne krivim suce. U tim trenucima tko bi pomislio da će Valters ići na dva poena. Svi smo znali da im igra samo trica. Ne, to ne smatram ključnim trenutkom velikog preokreta“, još onako vruć nakon susreta rekao je Dražen Petrović.

Dražena je više zabolio tretman u španjolskim medijima i u gledalištu.

„Imao sam osjećaj da bismo bolje prošli da smo igrali u Moskvi. Zaista mi nije jasno čime smo zaslužili takvo drvlje i kamenje. Nikoga nismo provocirali, nikoga nismo željeli omalovažiti. Valjda su osjetili da smo jaki, iznenađujuće jaki i da bismo se mogli popeti na vrh, iako nam nitko od stručnjaka i poznavatelja košarke nije davao nikakve šanse uoči prvenstva. Ali, mi smo vjerovali u našu kvalitetu, homogenost“.

Dražen je rekao još nešto što iz današnjeg kuta izgleda zanimljivo, ali tada se činilo da spada u kategoriju: Nemoguća misija.

„Ovo bih želio podvući, nema nikakve šanse da zaigram za Real u svojoj karijeri. Kako da obučem dres sastava čiji su me navijači toliko emotivno ranili, čiji me navijači mrze 24 sata na dan. Znam da im je teško prihvatiti činjenicu da sam im u protekle dvije sezone nanio toliko boli u natjecanju za Kup prvaka, zabio veliki broj odlučujućih koševa. Ali, jednostavno mi nije jasno da me mogu toliko mrziti kada im niti jednom gestom, ponašanjem nisam dao povoda. Zar se ne smijem veseliti kada zabijem koš“.

Naravno, povijest je pokazala drugačiji rasplet. Samo tri mjeseca nakon tog prvenstva Dražen Petrović je potpisao četverogodišnji ugovor za najveći europski klub koji je počeo teći od jeseni 1988. U sezoni 1988/89. bio je najveća zvijezda u španjolskoj, ne samo sportska.

Sovjetski košarkaši i stručno vodstvo s dosta podcjenjivanja, bahatosti gledali su na pobjedu.

„Znali smo da ćemo imati naklonost publike. Simpatije se moraju osvojiti. Jugoslavenski su gledatelji i igrači provocirali Španjolce i normalno je da su im okrenuli leđa. Ne treba samo igrati košarku, treba biti i ljudsko biće“, rekao je Vladimir Obuhov.

Prisjetimo se da je ta smotra najboljih svjetskih reprezentacija označila početak jedne nove Jugoslavije. Selekcije u kojoj je od starijih igrača, košarkaša koji su 70-ih godina drmali europskom i svjetskom košarkom jedino igrao Dražen Dalipagić. Krešo Ćosić formirao je sastav u kojemu je igralo pet košarkaša Cibone, koja je tri mjeseca prije prvenstva pobjedom nad Žalgirisom osvojila drugu titulu prvaka Europe. Dražen i Aco Petrović, Franjo Arapović, Zoran Čutura i Danko Cvjetičanin, uz koje su igrali još Zoran Radović, Stojko Vranković, Ratko Radovanović, Emir Mutapčić, Vlade Divac, Veljko Petranović, Praja Dalipagić.

Ćosiću je pomagao Dušan Ivković, koji će nakon bronce godinu poslije na Europskom prvenstvu u Ateni preuzeti kormilo najboljeg sastava i u vrlo kratkom vremenu osvojiti dvostruki naslov najboljeg u Europi, zlato na Svjetskom prvenstvu i srebro na Olimpijskim igrama.

Inače, zlatnu medalju 1986. osvojila je selekcija Sjedinjenih Američkih Država, za koju su tada, između ostalih nastupili, Bogues, Kerr, K. Smith, Elliot, Seikaly, Shaw i jedan od najvećih centara 90-ih godina, David Robinson. U opet dramatičnoj utakmici, u finalu su sa 87:85 nadmašili SSSR.

Reprezentacija Jugoslavije u susretu za brončano odličje pobijedila je Brazil, koji je naravno predvodio fenomenalni Oscar Schmidt, a igrali su od poznatijih imena još: Israel, Gerson, Pipoca, Nilo...

Inače, još je jedna zanimljivost vezana uz to prvenstvo, a tiče se utakmice koju je Jugoslavija odigrala u četvrtfinalnoj skupini protiv SAD-a. Tada su Amerikanci pobijedili sa 69:60, a u sjećanju će ostati dvoboj Tyrone Bogues -Dražen Petrović, kada je omaleni, tek 159 cm visoki branič uspio u potpunosti zaustaviti Dražena.

„Dražen je toliko pogodio taj poraz i zaustavljanje od strane Boguesa da je čak počeo sumnjati u svoje košarkaške vrijednosti, govoreći da on i nije tako dobar igrač. Dražen se tada strašno namučio s njim, mali ga je čuvao ne gledajući uopće na koš. Dražen je pazio da se jednostavno ne spotakne o njega. Tu smo utakmicu izgubili. Dražen je te noći imao strahovitu krizu, plakao je, govorio da će prestati igrati košarku, da nije onakav igrač kakav je za sebe mislio. To je jedan od najgorih njegovih trenutaka koje pamtim“, riječi su tadašnjeg doktora reprezentacije Ivana Fattorinija.         

Jugoslavija - SSSR 90: 91 (85:85)

Madrid. Dvorana Palača Sportova. Gledatelja 8.000. Suci: Richardson (Velika Britanija) i Morillo (Argentina).

JUGOSLAVIJA: D. Petrović 29, A. Petrović 15, Divac 4, Čutura 10, Petranović, Mutapčić, Radović 8, Vranković 4, Radovanović 8, Arapović, Dalipagić 8, Cvjetičanin 4. IZBORNIK: Ćosić.

SSSR: Volkov 8, Sok, Tarakanov 2, Grišajev, Ekabson, Tihonenko 20, Valters 10, Tkačenko, Kurtinaitis 10, Homičius 2, Belostenji 14, Sabonis 25.

IZBORNIK: Obuhov.