Narodna poslovica kaže da se prvi mačići u vodu bacaju. Kako i zašto je ta poslovica primjenjiva na HKS i pokušaje revitalizacije košarke u Hrvata, pokušat ćemo obrazložiti u ovom tekstu.

Prošlog tjedna se u Zagrebu igrala završnica Prvenstva Hrvatske za mlađe kategorije. Kako znate, a znate jer ste na ovom kutku interneta mogli dobiti opsežne informacije o tome, naslove su osvajali Cedevita (kadeti i juniori) i Zadar (pretkadeti).

Cedevita, kao klub domaćin ovog događaja, nije razočarala u organizacijskom smislu. Mladi košarkaši imali su najbolje uvjete u svakom trenutku, štono bi se reklo – nije im nedostajalo ni ptičjeg mlijeka.

Pitanje koje se, poznavajući povijest HKS-ovog hendlanja sličnih tipova manifestacija, sasvim logično nameće je – što nije bilo u redu? Premda bi to bilo očekivano, a u stilu nekih kolega, i populističko podilaženje niskim strastima koje se najlakše zapale kod publike, zamjerki u vezi organiziranja ovog turnira samom HKS-u i nemamo pretjerano. Kako to?

Standardi. Nažalost, u posljednjih dvadesetak godina smo se navikli na iznimno niske standarde, kako u svakodnevnom životu, tako i u sportu. Do prošle godine su se završnice u juniorskoj, kadetskoj i ostalim mlađim kategorijama održavale u opskurnim uvjetima, dvoranama koje bi teško dobile uporabnu dozvolu i u Somaliji. Tim vremenima, izgleda, polako odzvanja. Mala dvorana Doma Sportova je daleko od Madison Square Gardena, ali u hrvatskim uvjetima predstavlja jedan od funkcionalnijih objekata, svakako jedan od bolje očuvanih ili obnovljenih.  Novoizgrađenu infrastrukturu ipak nije pošteno spominjati u istoj rečenici, makar bi se i tu našlo kojekakvih primjera.

Najozbiljnija zamjerka Savezu je loš odabir termina. Tjedan u kojem se, uz odlučujuće utakmice polufinala doigravanja seniorskog natjecanja, održava i euroligaški Final Four je... pa, ne baš najsretniji odabir. Iz te promašene kalkulacije smo tako morali oduzeti i već dogovorene televizijske prijenose nekih utakmica, pa je većina njih bila dostupna tek preko youtube streama. Stabilnog, ali ne baš vrhunske rezolucije. Međutim, kad se vratimo na niske standarde na koje smo naviknuti, u svijetu u kojem je tržišna utakmica poprilično bespoštedna, očekivanje apsolutne pokrivenosti ovakvih manifestacija TV signalom je pomalo naivno. Osobito ako imamo na umu da se radi o privatnim, komercijalnim televizijama, koje su možda jedan od najboljih primjera te borbe za svoj dio mjesta pod suncem.

Pogledajmo malo u polupunu čašu. HKS je pod novim* vodstvom donio niz odluka kojima se pokušava promijeniti negativan trend, ponajprije kod proizvodnje mladih igrača. Svakoj od mlađih kategorija se tako granica izlaznog godišta podigla za jednu godinu, u cilju smanjenja zrakopraznog prostora koji pogodi juniore na prelasku u seniore. Isto tako, organiziranjem skupne završnice se olakšalo praćenje svima onima koji su na ovaj ili onaj način zainteresirani za istu – bili to mediji, skauti eminentnih klubova ili ljubitelji košarke vulgaris.

*“novo“ vodstvo HKS-a, na čelu sa Stojkom Vrankovićem, je na svojim funkcijama od 19. studenog 2016. godine. Dakle, već više od godinu i pol dana. Mogla bi ta sintagma o „novom vodstvu“ doživjeti slavu „popularnog Jole“ ili „malog Budimira“

Ovaj osvrt možemo zaključiti na sljedeći način. Inicijativa koja pokreće stvar s mrtve točke je dobrodošla inicijativa. Naravno, projekcije su jedno, a stvarnost drugo, pa ona u nekom vremenskom periodu može i ne mora polučiti uspjeh. Najvažnije je u datom trenutku prepoznati pogreške, riješiti ih na najbolji mogući način te osigurati da se ne ponove. U situaciji izvađenoj iz konteksta bi kiksevi s televizijskim prijenosima i nespretno odabranim datumima bili opomena pred otkaz. U situaciji u kojoj je hrvatska košarka trenutno, morat ćemo istrpjeti pokoju grešku u nadi da će ljudi koji su na poziciji znati to ispraviti. Imamo li izbora, uostalom?