Kolumne
KK Cedevita - raj za košarkaške uhljebe

KK Cedevita - raj za košarkaške uhljebe

Autor: Saša Ćirić Photo: : KK Zadar (Mateo Smolić-Ročak) Basketball.hr (Šime Zelić)

Poneka riječ i o igračima aktualnog prvaka Hrvatske. Zaslužili su.

Vrijeme za podvlačenje crte na još jednu sezonu hrvatske košarkaške karavane. Nekih trenutaka ćemo se i mi, zagriženi pratitelji ovog sporta i u dobru i u zlu, prisjećati godinama kasnije tek kao trivijalnih pub kvizaških podataka. Alkar je cijele sezone muku mučio s trenerskom pozicijom (Nevenu Plantaku se dan-danas štuca od prozivanja), talentiranim prevrtljivcem Jurom Brajkovićem, tricama koje to ipak nisu, visokim cijenama karata na gostovanjima... i ostao u ligi. Kaštelani su u jednom dijelu sezone ostali bez trenera Luke Žitka, nisu znali točno zašto. Žitko jest. Zagreb je na krilima Westbr... ovaj, Martina Junakovića, u prvom dijelu sezone bio iznimno opasan. U drugom dijelu su bili dječji vrtić o kojem se brinuo (novopečeni, još jednom čestitke) tata Ante Krapić. Hermes Analitica ima Zvonimira Mravka, mega respekt. Osijek ima prekrasnu dvoranu. Jazine nisu sigurne imaju li ikakvu. Zabok ima Erotic front na tribinama i mini Cedevitu na parketu, pojačanu snagama iz Zagreb Parkinga. Šibenik u načelu ima sve, osim novaca. Škrljevo ima prepredene iskusne basketaše premazane svim mastima. Split ima trenera. Zapravo, nema. Ma ne, ima. Hm. Cibona ima pet igrača na terenu. Zadar, reći će Marko Tomas, četiri. A Cedevita...

Cedevita ima naslov prvaka, peti u nizu. Očekivan. Morali su ga osvojiti, kaže njihov trener Jure Zdovc. Zbilja, s obzirom na činjenicu da godišnji budžet kluba Emila Tedeschija iznosi vjerojatno pokoji euro više od ostatka lige zajedno.

Strukturalno, riječ je o gotovo savršenom klubu. Financijski neovisni, s dobro posloženom hijerarhijom, mlađim kategorijama, jakim marketingom, društveno-socijalnim angažmanom – Vitamini teško da mogu biti bolji primjer svih zagovaratelja jednog gazde. Neki će prigovoriti kako nemaju vlastitu dvoranu, ali ni to ne mora nužno biti loše – grad Zagreb ima dovoljno monumentalnih zdanja koja zjape (polu)prazna, pa zašto ih ne popuniti na ovaj način?

Sportska politika kluba je već poprilično upitna. Višegodišnje lutanje po tom pitanju je dovelo do konstantne nekonstantnosti, dominacije u Hrvatskoj koja nije plod kvalitetnog i sustavnog rada, već činjenice da je u carstvu slijepih kralj onaj koji je – jednook. Kompletna uprava Narančastih je tako pod višegodišnjom (opravdanom) medijskom paljbom. Međutim, u cijeloj priči igrači najčešće prođu lišo.

Bez obzira što su oni tek šlag na torti, ne zvuči pravedno da u cijeloj priči ostanu nespomenuti, kao da to nije njihova briga. Površni pratitelj će reći – pa, Cedevita nije uspjela stvoriti navijačku bazu, naravno da se igrači teško motiviraju na dodatni trud. Ništa sporno u toj rečenici, sve je točno. Oni se zbilja ponašaju profesionalno, kako na treninzima, tako i na utakmicama. Možda čak i preprofesionalno.

Kakav onda profil igrača Cedevita traži? Mladi tu teško da imaju prilike, rezultat je sve i nema se vremena za razvijanje igrača. Tek ekstratalentirani momci dobiju nekakvu šansu, a takvi se mogu nabrojati na prste jedne ruke – Jusuf Nurkić čak nije ni dobio priliku pokazati svoj puni potencijal zbog ograničene minutaže, ali zato Džanan Musa (ove sezone) jest. Niti od jednog hrvatska košarka neće imati pretjerane koristi. Stranci se često selektiraju, dojma smo, tek pukim pregledavanjem youtube videa. Kako drugačije objasniti talentiranog ali suludog Scottya Hopsona? Starog ali pretilog Predraga Šuputa? Davida nadamo-se-da-će-biti-bar-desetina-svog-starog Stocktona?

Hrvatski igrači su posebna priča. U maniri Cibone iz devedesetih i dobrog dijela nultih, kupovalo se sve što može napraviti dvije na nogu. Naravno, zbog visine plaće i sigurnog sjedanja novaca na račun prvog u mjesecu, mnogi su pristali biti mahači ručnika s klupe – radije nego biti nositelji igre drugih klubova. Ne nužno manjih, jer u Hrvatskoj postoje bar tri povijesno gledano veća kluba, već siromašnijih.

Teško je u današnjoj Hrvatskoj naći kontraargument takvom stanju uma. Ne živi se od arije. Ali, kako bi rekao Gordan Kožulj, a gdje je tu sport? Gdje je motiv za igrom, napredovanjem, pobjeđivanjem snažnijeg protivnika umjesto pridruživanja mu? Gdje je simbioza s navijačima, ono kad Šime Špralja uzme megafon i povede pjesmu? Kada Funcuti pozovu nekog od igrača da se popne na ogradu s njima? Kada Splićani nakon pobjede podignu Henrika Širka na ramena?

Nema toga. Jer su svjesno odlučili prestati biti sportaši, a počeli biti neefikasni i nemotivirani državni službenici (paradoksalno, u privatnom klubu) koji odrađuju svoju devet-do-pet smjenu i odlaze kući. Jer mogu, jer ih nitko zbog toga neće prozivati. Dovoljno je ne zatalasati (pre)lošom igrom i siguran si da ćeš dočekati kraj ugovora, a možda i dobiti novi. Nećemo ih prozivati imenom, neka se prepoznaju sami.

KK Cedevita – mjesto gdje košarkaške karijere odlaze umrijeti.