Kolumne
Klinci rastu (samo) u miru

Klinci rastu (samo) u miru

Autor: Marko Šamanić Photo: Bogdan Klarić

Roditeljstvo je cjeloživotni poziv, trenerstvo ograničen na ciklus ili dva. Dobro razmislite, ne može oboje.

Marko Šamanić je jedan od zanimljivijih likova kojeg sam imao priliku upoznati u košarkaškom svijetu. A znam vas skoro sve :). Pronicljiv je, inteligentan, šaljiv... Njegova košarkaška i životna promišljanja ne ostavljau vas ravnodušnim i, slagali se s njim ili ne, čine vas bogatijim za nove spoznaje. 

Marko je nedavno krenuo s pisanjem bloga. Pronašao je čovjek prostor, vrijeme i smisao da neke od svojih misli objavi polujavno. Kroz stil pisanja shvatit ćete o čemu vam pričam. 

Uz njegovo dopuštenje polujavnu objavu o ulozi roditelja u sportu pretvaramo u javnu. Jednostavno, ovo mora doprijeti do što većeg broja ljudi. Uzmite si par minuta vremena i zapamtite ovo za cijeli život. 

Branko Tabak

Foto: Laudato TV

Klinci rastu (samo) u miru

Razvojem tehnologije, komunikacija i svih ovodobnih čuda tehnike, informacije putuju extra brzo i široko su dostupne. To samo po sebi i nije loše, jer puno je stvari koje, da nisu toliko dostupne, nikad, realno, ne bismo tražili mimo Gugla.

Kako mi danas izgledaju putovanja u osamdesetima? Čisti blef, ako usporedimo količinu informacija kojom smo tada raspolagali i sve ono što danas znamo o destinaciji, dok još ležimo doma pred telkom. Ima li soba balkon prema moru, šta sve ide u wellness paket, kako naručiti hranu bez glutena (btw, kako???), izleti isplanirani do detalja, popisi " must see or have", tko želi, može postati turistički vodič online profila.

U cijeloj toj priči nema ništa loše, jer ako se i zajebemo u nečem, nije smak svijeta,šta će biti ukoliko nemamo baš sto programa u sobi, bitno da su pornići kodirani za djecu...

No, lako je s online kuharicom ili globetroterskim avanturama, ali što ako netko odluči razvući struju po kući sam, ili sam sebi servisirati kočnice na autu, po uputstvima s Interneta? Ne čini se najpametnije, šansa za sranje se povećava eksponencijalno, a ne linearno, da budemo u jeziku Vili vremena...

Ok, ali zašto se onda ogromna masa roditelja, temeljem informacija skupljenih rekla - kazala znanstvenom metodom ili čitanjem popularne, romantizirane beletristike na netu, usuđuje miješati u obrazovne i/ili ine sadržaje, koje prolaze njihova djeca, a da sami o njima - pojma nemaju? Ako "miješanjem" podrazumijevamo interes o okvirima i ciljevima u vremenu, tad je to čak i poželjno, no često to preraste u oblik " soljenja pameti" ljudima koji program vode i za to su valjano stručno osposobljeni.

Gdje je tome kraj, kakve su moguće posljedice i kad možemo očekivati da nam neki nezadovoljni roditelj na letu ode u kabinu pilotu "objasnit kak' bi to trebalo izgledati"...?

Mislim da nema (pre)velike razlikeukoliko vam  dijete svira gitaru, slika, pleše, ili se bavi sportom. Znate do kada? Do trenutka kad ista aktivnost u dječjoj dobi služi isključivo i samo razvoju djetetovih potencijala, osobnosti i omogućuje mu da se najbolje " izrazi"...

Ali, uvijek taj nesretni ali (a, nije prorok)...problemi nastaju kod pojave kompetitivnosti. To je vrlo širok pojam i obuhvaća odnose djeteta s drugom djecom, s ukućanima, s voditeljem programa, roditelja sa svima istima i roditelja međusobno te, najvažnije, djeteta sa samim sobom, svojim (novo)otkrivenim afinitetima ( koje smo skloni preuveličavati, za oltar Boga Uspjeha), ali često i limitima (na koje smo skloni zažmiriti, jer " mlad je, ima vremena).

Mislim da u duhu svega napisanog, imam, eventualno, pravo nešto reći kako to izgleda u sportu. Vjerujem kako u svim poslovima vrijede univerzalne vrijednosti i pravila, upotpunjene sa specifičnostima pojedine aktivnosti. Razgovarati zašto su kućni odgoj,  disciplina, vizija, upornost, radišnost, kreativnost, poštovanje, strpljenje i ostalo svagdje jednako bitni, nema smisla. Također, smatram da nije jednako važno biti tjelesno moćan ili imati izražen sluh u svim aktivnostima, već da svaka ima svoja unutarnja pravila i posebnosti.

Moje reference da nešto kažem na primjeru sporta su 22 igračke godine (23 kluba, 9 država, mlađe državne reprezentacije, 7 seniorskih trofeja i " svi" juniorski), desetak godina sam bio uključen u vođenje kluba, godinu i pol sam scout, a i roditelj sam djeteta sportaša, solidnog nivoa. Pored toga, u mom slučaju sport nije zanimanje, nego način života, ludo ga volim od malih nogu i među dobrim prijateljima imam odbojkaše, vaterpoliste, nogometaše, rukometaše, atletičare, trenere u mnogim sportovima, na svim stranama svijeta, ljude koji vode sport, žive sport. Formalno sam i obrazovan na zagrebačkom KIF-u. Sve ovo nabrajam da se legitimiram, a ne preseravam. Da bismo o nečem nešto rekli, treba o nečem nešto znati i u tom nečem nešto proći. Da ne lupetamo bez veze. Iako, niti sve reference nisu garancija da neću lanut' neku glupost, ili da će se svi aklamacijom složiti. Neće. Netko jer ga jebe ego. Drugi jer ne kuže. A, i ja sam samo čovjek, niti sve znam, niti sam najpametniji. Kilometraža samo smanjuje šansu da serem, a povećava (ili bi to trebala) da nešto suvislo kažem, da možda netko od toga ima i neke koristi.

Krenimo redom. Nabrojati ću neke svoje teze pa ih kasnije obrazložiti. 

Dakle, pod jedan: velika većina djece u sportu su čisti mediokriteti, ako uzmemo u obzir sve bitne parametre iz jednadžbe vrhunskog sportaša. To znači da jedno do dvoje djece na tisuću njih ima realnu šansu biti vrhunski sportaš. Na tisuću njih koji se krenu baviti sportom, da ne bi bilo zabune. Za usporedbu, kaže se da na Pravnom fakultetu u Zagrebu vlada velika konkurencija za upis, jer upisuju 600-zinjak brucoša od desetak puta više prijavljenih. E, ne budite lijeni pa stavite u jednadžbe 600 od 6000, naspram 2 od tisuću i vidjet ćetešta je konkurencija i prolaznost. Da dopunim, naveo sam svoje reference, ali ja NISAM bio vrhunski sportaš. Zna se što je i tko je vrhunski sportaš, kakvi su mu dosezi, trofeji, zarada. Samo da smo, za početak, jasni oko kriterija.

Drugo: najveća pošast dječjem sportu su roditelji. U desetak godina rada kao sportski direktor kluba, čuo sam više nebuloza roditelja, nego u cijelom nesportskom dijelu života ukupno. I, to je ok, biološki je normalno i očekivano da su nama naša djeca najbolja. Ali, čast izuzecima, nije tako. I tu kreće...

Treće: sustav sporta je nedorečen, zakon o sportu ne postoji, financiranje sporta se ne potiče, dapače, lokalna politika pokazuje promjenjivu stopu sluha za potrebe sporta i onda stignemo do rijetkih entuzijasta, koji sport pomažu, najčešće jer i dokad su im vlastita  djeca unutra...a, tako nema stabilnosti, a bez stabilnosti, niti dugoročno ostvarivih ciljeva, koji se onda mogu nazvati kvalitetom sportskih programa.

Četvrto: trenerski kadar u Hrvatskoj je izvrstan. Naravno, ne svi, ali puno je dobrih ljudi i kvalitetnih trenera, koji mogu prepoznati, brusiti i dovršiti igrača. Nažalost, rade u skromnim uvjetima i prisiljeni su raditi više toga u životu da bi preživjeli sa svojim obiteljima.

Dobro, mogao bih još i dalje, ali nema smisla i nije to, zapravo, tema.

Bit priče je kako tu našu djecu pravilno dimenzionirati u sustavu nerealnog dnevnog i kućnog okruženja, vlastitih limita nasuprot ljubavi prema sportu, u sistemu koji sam po sebi nije dovršen i definiran, te s trenerima koji bi htjeli više i bolje, ali postanu umorni od višegodišnje borbe za čitav niz stvari, koje bi se trebale podrazumijevati u startu, ali kod nas nije tako.

Foto. KK Split

Puno toga se može postići već samom promjenom perspektive sporta. Sport se može zavoljeti i voljeti, njime se baviti, neovisno o njegovim trenutnim nedostacima.

To smatram osnovnom ulogom roditelja, da djeci približe sport kroz radost igranja i druženja, putovanja, kampova, natjecanja i ostalog. To su mjesta na kojima se razvijaju odnosi i vještine, crte ličnosti koje onda furamo kroz život. Ako se u startu posvetimo tome, a ne brizi hoće li ekipa "mog malog" bit prva tu i tu, velike su šanse da dijete zavoli sport i sve oko njega, a bavljenjem istim razvije osobine koje će ga nezaustavljivo nositi do uspjeha, što god radilo u životu.

Vrlo je bitno i da dijete osjeća da je nešto samo izabralo, da mu nije nametnuto. Rečenicu "igrat ćeš nogomet" treba zamijeniti onom " a, da probaš nogomet, super je ekipa tamo, čujem da putuju dosta i da se fino zabavljaju, ali ti odluči". Ili, pustite dijete da dođe samo s idejom.

Sad ću reći nešto što možda više vrijedi za mušku djecu, ali ne nužno uvijek. Dakle, ostavite djetetov sport samo njemu, nemojte ga, ako nije nužno, svaki put voziti i odvoziti, pustite im to vrijeme u tramvaju, u svlačionici, prije i poslije...to nije gubitak vremena, tamo se događa esencija " ulične inteligencije", koja je cjepivo protiv puno modernih bolesti, izazvanih pretjeranom pažnjom roditelja.

Nadalje, nemojte visiti na treningu, to je intiman čin svake ekipe i trenera, tamo vam NIJE MJESTO, u najgorem slučaju pijte kavu u obližnjem kafiću, ako ste već morali doći.  Slično je i s utakmicama, dolazite rijetko do nikada.

Ne zovite trenera češće od par puta godišnje, pogotovo ako ste i sami bili sportaši, vjerujte, idete nakurac i trenerima i svom vlastitom djetetu. Budite nevidljivi.

Vi ste svom djetetu roditelj, a ne trener - ovo su treneri (Foto: Šime Zelić - Basketball.hr) 

Niti za živu glavu nemojte biti trener svom djetetu, nemojte" dopunjavati" program, nemojte biti "pametniji", jer ćete ispasti gluplji, pustite dijete zatvoriti ciklus pa eventualno mijenjajte sredinu, ako ste nezadovoljni radom, rezultatima, minutažom. Vi ste svom djetetu roditelj, a ne trener. Trener ima sasvim drugu ulogu i poziciju u njegovom životu i nemojte gubiti svoju, prihvaćajući tuđu. Imate mjesta samo za jednu. Roditeljstvo je cjeloživotni poziv, trenerstvo ograničen na ciklus ili dva. Dobro razmislite, ne može oboje.

Inzistirajte na školskom uspjehu i primjerenom ponašanju. Tamo vam je češće mjesto, nego u dvorani, pogotovo ako dijete nije minimalno vrlo dobar đak u osnovnoj i dobar u srednjoj školi. Tamo vam je itekako mjesto.

Ako je netko predodređen uspjeti, a pod tim sad mislim da će otvoriti pretpostavke postati vrhunski sportaš, to opet nema puno veze s vama. Barem ne u smislu trenažnog procesa. U redu je imati " čiste papire" i pobrinuti se da dijete ne postane zarobljenik jedne sredine, ali sve ono na terenu nije vaša briga. I budite što dalje. Kad vas dijete bude trebalo, pronaći će vas.

Ono što mnogima nije jasno i radi se velika greška u očekivanjima i periodizaciji treninga, ali treba objasniti i roditeljima: kronološka i biološka dob djece nije nužno usklađena, proces je strogo individualan, ovisi o genetici, prehrani, vuče za sobom emocionalni razvoj i tu priču treba dobro razumjeti. Dvojica osamnaestogodišnjaka nisu isto biološki stara, netko sazrije ranije ( ranije je i u zenitu, ranije padne), netko kasnije pa traje duže.

Zato preporučujem trenerima i roditeljima da na to obrate posebnu pažnju i da se ne zaletavaju u prognozama.

Što reći na kraju? Čini mi se smislenim i logičnim da djetetu osiguramo uvjete i mir za školovanje i rast, svakome prema afinitetima. Da se uključujemo kad stvarno treba, ali logikom " manje je više". Mladom čovjeku treba sloboda i prostor da se upozna, da se prihvati, da se pomiri sa sobom.

Kakve, molim vas, to veze ima s nama roditeljima?