Zašto nemamo razigravača za reprezentaciju? Donosimo razmišljanje jednog trenera.

O košarci bi stvarno mogao razgovarati danima. Košarka mi kako fizički, tako i psihički oduzima veliki dio vremena, vremena koji bi realno govoreći možda mogao usmjeriti u neke druge aktivnosti. Aktivnosti koje će mi u životu donijeti kakvu takvu novčanu dobit. Pred nekoliko godina nisam ni slutio da ću ovako razmišljati, ali nažalost, pojedine stvari i situacije u životu dovele su me do toga.

Koliko sam zaražen virusom košarke dovoljno govori podatak da sam od prva dva kola Premijer lige propustio pogledati tek jednu utakmicu. Usput, pogledao sam dvije utakmice 1. kola Prve hrvatske lige i ne mogu dočekati daljnje utakmice, nove analize u svojoj glavi i pozive koje upućujem ljudima da bih ih podijelio s njima i prokomentirao. Ženi je doma već lagano dosta svega, ali što ću, tako je kako je.Vraćam se na prvu rečenicu. Obožavam pričati o košarci, ali imam jedan dodatak - ne sa svima. Dosta mi je onih glupih pitanja, od kojih je najčešće ono: "Što vi treneri radite kad ne možete stvoriti pleja?", "Zar je to znanstvena fantastika?", "Nekada ih je bilo na bacanje!"…Tu mi završava svaki razgovor, samo kimnem glavom i kažem: "Da, u pravu si.".

Mislim da je to najjednostavnije…Ipak, jedno od tih, ajmo ih nazvati birtijskih pitanja, zvoni mi u glavi: "Je l' moguće da svaka momčad Premijer lige ima Amerikanca na pleju? Kako ćemo onda i stvoriti svoga?".Na to pitanje i da uđeš u analizu, teško ćeš naići na pametno rješenje. Osobno sam kao prvi trener radio u dva različita kluba u najvišem rangu našeg natjecanja kroz tri sezone. Budimo realni, ne s nekim velikim uspjehom i rezultatima koje su ostavili traga na košarkašku javnost. Da li sam imao ekipe i igrače za nešto više ili nisam, pitanje je. Moj trag u svemu tome je da sam isprofilirao neke igrače koji danas igraju i žive od košarke (ako se od zarade u hrvatskoj košarci može živjeti). To smatram svojim uspjehom, većim od bilo koje pobjede koju sam ostvario. Pod mojim vodstvom na prvoligaškim parketima debitirali su Davor Konjević, Borna Kapusta, Dino Palčić, Josip Ceranja, Eddi Jurjević… Marin Zrnić dobio je prvu ozbiljniju minutažu. Momci koji i danas igraju i od košarke imaju plaću ili malo ozbiljniji honorar - ovisi kako tko na to gleda. 

Marin Zrnić 

Ovo sve spominjem jer hoću reći da pratim zbivanja na hrvatskim košarkaškim parketima i imam dobar uvid u situaciju s igračima, njihovom tržišnom vrijednošću i mogućnostima. Zaključak je cijele moje priče da je domaćih igrača sve manje, bit će ih sve manje, a stranih igrača (ne samo Amerikanaca) bit će sve više. Pozicije koje su tražene su ona plejmejkera i visokog igrača, i ako pogledate rostere naših klubova, to baš i jesu pozicije na koje se dovode stranci.Prvo, moje je mišljenje o dovođenju stranih igrača podijeljeno. Nisam za dovođenje stranaca koji ne donose razliku, jer smatram da bi igrač kojeg se dovodi sa strane trebao biti barem 30 posto kvalitetom jači od domaćeg igrača. 

Nisam za dovođenje stranaca koji će uzimati minutažu mladim i perspektivnim domaćim igračima, bez obzira koliko su bolji i koliko u tom trenutku donose rezultat. Ali opet, postoji tu i druga strana priče, koju javnost ne gleda. Mi treneri imamo obitelji, živimo od novca kojeg zarađujemo, a naša zarada i vrijeme koliko ćemo je dugo pričati ovisi o rezultatu. Znači, i jedna i druga stvar koju sam gore naveo pada u vodu… 

Pogotovo ona druga! Kako bi izgledao jedan Zadar da na pleju nema Knowlesa u situaciji u kakvoj je sada, kada je Vladović ozlijeđen? Ta odgovornost pala bi na Bašića, i mlade Tomasa i Jelenkovića. Ista je stvar i s Cedevitom, Cibonom, Splitom, Alkarom… Trener odgovara Upravi, da bi sačuvao sebi posao, mora polučiti rezultate. Da bi imao rezultate, moraju igrati oni koji ih donose… Na trenere se svaljuje prevelika odgovornost, nema ciljanog rada koji vodi stvaranju igrača i u tome je po meni najveći problem. Zato se igrači gube na prelazu iz juniora u seniore. Jednostavno, teško dolaze do prilike, jer se treneri (kao jedan od njih, želim reći da ih razumijem, ne da ih kritiziram) boje stavljati mladiće i riskirati svoj posao.  

Toni Jelenković

Zato nemamo pleja za reprezentaciju. Ako zaredaš par poraza, smijenjen si. Ostaješ bez posla kojeg je ionako jako teško naći. Uprava za loš rad traži alibi u treneru, trener u Upravi, igrači u oboje i tu nema napretka. Da bi se okrenulo stvaranju igrača, treba rezultatske ciljeve malo staviti na stranu. Treba istrpjeti pogreške…

Ukratko, doveli smo se do toga da radimo na način da su igrači ti koji stvaraju trenere, a ne da treneri stvaraju igrače… Tu je problem cijele priče! Zato pati struka, a i razvitak igrača! Po meni bi filozofija trebala biti da se ne dovode stranci na pozicije na kojima imaš potentne igrače za budućnost svog kluba. Ako želiš stvoriti dobrog pleja, dovedi mu dobrog igrača na krilu i dobrog centra, da ima s kim igrati. Ako imaš mladog centra, dovedi mu dobrog igrača na pleju, da ga razigra. Kod nas nije tako, kao i svakom drugom spektru u Lijepoj našoj, i u košarci je naopako…To je ono što me ljuti, kao i laganje javnosti da su to stranci (Amerikanci) od 500 eura, da naši traže više… 

Nije istina, s tim se nikako ne mogu složiti. Nije to samo 500 eura, tu su još troškovi hrane, smještaja i režija, kao i plaćanje licence Hrvatskom košarkaškom savezu, koja na godišnjoj bazi za igrača izvan EU iznosi 8000 kuna za prvog stranca i 15000 kn za drugog. Pa ajmo sve staviti na papir i podijeliti…Da je domaćih igrača koji se žele baviti košarkom sve manje, istina je. I to je dobra tema, pričati o tome zašto je to tako! Ipak neki drugi put, i ovo me što sam do sad napisao previše umorilo…