Možda jednoga dana ovaj ogroman broj ljudi shvatiti da za samo 260 kuna godišnje, i samo tek tada, mogu imati potpuni legitimitet s tribine reći ono što misle o svom klubu.

Igrala se posljednja četvrtina utakmice 10. kola Premijer lige u sinjskoj sportskoj dvorani između domaćeg Alkara, koji je praćen bučnom podrškom 800-injak Sinjana, taman preokrenuo rezultat i poveo protiv Hermes Analitice u utakmici koja se zbog ostanka u društvu najboljih hrvatskih košarkaških klubova jednostavno morala pobijediti. U tom je trenutku, recimo pet ili šest minuta do kraja, službeni spiker košarkaškog kluba Alkar pročitao zapanjujući podatak  koji je istog trenutka postao glavna tema okupljenih, unatoč pravoj sportskoj drami na parketu. Podatak koji je spiker pročitao odnosi se na broj prodanih ulaznica, a takvih je bilo točno 204, što znači da su na svakog simpatizera Alkara koji je svoju kartu platio njih trojica ušla – potpuno besplatno, piše portal Dalmacija plus. 

Stvar je zapanjujuća i u kontekstu uistinu specifičnog grada koji je, kao, zaluđen svojim klubom i sve bi učinio za njega, potpuno suluda s obzirom da se tisuću ljudi iz vikenda u vikend veseli svakoj novoj utakmici i “stvaraju najbolju košarkašku atmosferu” u državi, kažu brojni novinski i televizijski izvjestitelji koji poslom dođu u Sinj.  Zbog čega je onda barem 600 posjetitelja odbilo podariti svom voljenom klubu novac iz džepa?

U ovoj računici jasno je  kako dio karata odlazi u ruke najvjernijih navijača Maligana, ali prema potvrdi čelnika sinjske navijačke skupine broj njihovih karata u potpunosti je jednak količini onih koji navijaju i bodre iznad njihovih transparenata. Širi dio njihove jezgre, osim ovih starijih što su na isturenim položajima, sastoji se od mlađe populacije, uglavnom srednjoškolske dobi koji svojim navijanjem i grlom ponešto odskaču od ostatka publika, pa na njihove karte nitko u Sinju nema primjedbe, niti bi imao da ih je i dupli broj.

Isto tako je jasno kako dio karata moramo odbiti za pripadnike omladinskog pogona kluba, premda taj dio zaslužuje posebno poglavlje. Ako uz sve to nadodamo službene predstavnike gostiju, medija i Hrvatskog košarkaškog saveza, dolazimo do brojke koja, čak i uz ovo obilno pumpanje, nikako ne prolazi 500 ljudi. Dakle, ostaje nam i dalje veći broj onih koji kartu ne plaćaju nego oni koji su platili svoj papirić.

Potrebno je naglasiti kako Alkar svoje domaće utakmice igra u pravilu svakih 14 dana, te da je cijena ulaznice uistinu mizernih 20 kuna. Očito je kako iznos jedne karte ne bi smio predstavljati problem zaista nikome.  U čemu je onda stvar? Stvar je, izgleda,  u onim pojedinim “glavama” koje smatraju kako su svojom pojavom iznad Alkara ili da su nekim svojim “zasluga” iz prošlosti dovoljno zadužili ovaj klub pa da imaju ekskluzivno pravo korištenja “njegovih” prostorija za vrijeme utakmice baš kao da su u svojoj kući. Stilovi ljudi koje možemo podijeliti na A) “di ste vi bili kad sam ja igra i sad ćete vi meni naplaćivat kartu” i B) “šta ću ja plaćat kad ne plaća nitko” vjerno oslikava barem dio onih koji se provlače na službeni ulaz u dvoranu i kroz koji je, da se svima koji ne zaslužuju besplatan ulaz naplaćivalo karte, od tih novaca danas mogao kupiti igrač iz Eurolige, vi sami izaberite koji.

Naravno da postoje ljudi koji su zbilja zaslužili i zadužili ovaj klub, ali broj onih koji su puno više dali Alkaru nego što su dobili od njega zauzvrat toliki je da svojim sjedenjem ne bi napunili ni klupu za rezervne igrače, a kamoli recimo jedan red tribine.

Pa tako još imamo apsurdnu situaciju u kojoj predsjednik i kompletna uprava plaćaju kartu tih pišljivih 20 kuna kao primjer drugima, a ti isti drugi koji nisu platili svoju kartu napadaju jer “uprava nije donijela niti kune sponzorskog novca.”

Ne mislimo kako imamo dovoljnu moć da bi mijenjali stanje svijesti takvih osoba, ali hajdemo pokušati ovako: Nije svatko od nas u mogućnosti dovući sponzora koji bi značajnije pomogao klubu kojeg volimo. Neki među nama žive bez poznanstava, veza i prijateljstava s utjecajnim ljudima jer, Bože moj, žive životom običnom čovjeka bez šireg društvenog značaja. A neki od njih, možda i ne znajući, direktno sponzoriraju svoj klub kupovanjem ulaznice kako bi bodrili svoje svetinje. U Premijer ligi svaki klub ima 13 domaćih utakmica, pa tako i Alkar, i ukoliko ovih 200 ljudi koji su platili kartu za prošlu utakmicu posjeti svaku Alkarevu domaću utakmicu, a u taj scenarij je lako povjerovati, oni su svojih 260 kuna godišnje ukupno prihodili nešto više od 50 tisuća kuna za svoj klub. Ponavljam, samo 200 ljudi godišnje uprihodit će klubu više od 50 tisuća. Sada zamislite što bi i kako bilo da je takav broj više.

S obzirom da je ova tema itekako razbjesnila istinske ljubitelje Alkara, društvene mreže korisnika iz ovog grada pune su iskazivanja ljutnje prema činu svojih pojedinih sugrađana. Možda najbolje viđenje situacije dao je jedan mladi inženjer geodzije koji godinama vjerno pohodi sinjsku sportsku dvoranu. S plaćenom kartom, naravno.

– Nije Sinj rekorder u broju kafića po glavi stanovnika, već je po broju onih koji su umislili da su privilegirani i da niti simbolično ne tribaju dat svoj doprinos za ništa sta ne ide njima u džep. Nije problem u onome tko stoji na vratima, već u ‘zaslužnima’ koji podrazumijevaju da nisu oni ti koji doprinose, već je sve ovo njima podređeno. Sinoć je to simboličnih 20 kn za nesto sta vole, jučer ili sutra je to društveni stan, penzija, zdravstveni pregled, parkiranje u pješačkoj zoni iliti sta ja znam sta. Kad ti je u gradu prosjek građana koji su spremni donirat 20 kn za nesto sta vole jedva 30% – kako onda očekivati ista u stvarima/poslovima/događajima ozbiljnije vridnosti? – napisao je ovaj mladić u jednom komentaru.

Ali nije Alkar iznimka u hrvatskom društvu, čak ni u sportu. Zar nisu pojedine “legende” Hajduka napravile nemjerljivu štetu žderanjem i bančenjem na račun splitskog kluba koji dugove tih vremena vraća i dan danas? I dok su se ‘Bijeli’ takvih u većoj mjeri rješili, u to vrijeme njihovi susjedi u Sinju, čiji širi društveni značaj ne može niti stati u istu rečenicu s Hajdukom (ali upravo zato Alkaru tisuću kuna više znači), tek su počeli pričati o ovom problemu, premda on postoji već godinama, ali tek je od subote postao javan.

Od uprave Alkara dobili smo konkretnu potvrdu kako će se ovaj problem nastojati rješiti, ili barem za prvu ruku smanjiti. A onda će možda jednoga dana ovaj ogroman broj ljudi shvatiti da za samo 260 kuna godišnje, i samo tek tada,  mogu imati potpuni legitimitet s tribine reći ono što misle o svom klubu, jer u ovoj priči novac ipak simbolizira ljubav, a među ljubavnicima nema tajni.