Košarkaški romantik i genijalac.

Moskva 1980... Prošlo je 40 godina od povijesnog uspjeha reprezentacije bivše Jugoslavije i osvajanja olimpijskog zlata. Među glavnim kovačima ovog uspjeha bili su i hrvatski genijalci, na parketu i izvan njega.

Ususret splitskim kvalifikacijama za Rio 2020 i novih olimpijskh uzbuđenja (nadamo se i s hrvatskom košarkaškom reprezentacijom u borbi za Olim), donosimo vam priču u kojoj o kovanju moskovskog zlata govori veliki Krešimir Ćosić.

Riječ je u svojim autobiografskim rukopisima, nedavno objavljenim u knjigi 'Igraj, vjeruj, živi'. 

KREŠIMIR Ćosić
Igraj, vjeruj, živi!
AUTOBIOGAFIJA

Zlatni plodovi u Moskvi

Jugoslavija je na Olimpijske igre planirala poslati dotad najveći broj natjecatelja. Stručni savjet Košarkaškog saveza Jugoslavije odredio je s novim saveznim trenerom Rankom Žeravicom, izabranim samo na jednu godinu, najbolju dvanaestoricu kojom smo raspolagali. Sastavljen je opsežan i svestran plan priprema na Vlašiću. Glavni trener Žeravica bio je odgovoran za rezultat. Stručni su štab uz njega činili Slavko Trninić, Bogdan Tanjević i Josip Gjergja te Dušan Ivković i Bata Đordević, koji su se povrełneno priključivali pripremama.

Kad smo dolazili na Vlašić, iz autobusa smo ugledali medvjedicu. Pale su vesele primjedbe, ali nam poslije u šumi nije bilo do šale. Mirza je ozbiljno pitao što da radimo ako naiđe medvjed, a Slavko je odvratio:
— Trčite nizbrdo, i to brzo, ne okrećući se, jer se medvjedi sporo kreću nizbrdo.

Sve je bilo u znaku olimpijske maskote, medvjeda Miška.

Donekle odvojeni od civilizacije, imali smo potreban mir i koncentraciju, a ipak nismo bili daleko od svijeta, Žeravica je uvijek imao odlične kondicijske pripreme. Odabrao bi stručne suradnike, dogovorio se s njima o pripremama ne bi im se miješao u posao. Dok je on bio savezni trener, bili smo vjerojatno najbolje fizički pripremljeni. Pokazalo se to i u Moskvi. Pripreme je provodio po svojem starom receptu: A reprezentacija protiv B ili juniorske reprezentacije.

Entuzijazam i početno oduševljenje nisu dugo potrajali jer je rad na uigravanju znatno zaostajao za individualnim vježbama. Ranko nije dopuštao nikakve izmjene programa. Bio je uvjeren da bi promjene više štetile nego koristile. Stoga je najviše posla imao kondicijski trener Slavko Trninić. Koliko je ozbiljno shvatio svoj zadatak, kaže anegdota nastala za vrijeme najtežih vježbi kojima smo ikad bili podvrgnuti. Na Slavkovu omiljenu zapovijed:

-Vježbati do otkaza. Moka Slavnić je priupitao: Čijeg? Našeg ili njegova?
 
Trebalo je prilično vremena dok ga nismo pročitali. Ni tristo treninga ne bi nas iznenadilo. Slavko bi nas poveo šumom, preko proplanaka koje bi dan prije odabrao, tako da se putem nitko nije rnogao izvući ili sakriti. 'Trčali smo punih 45 minuta po samo njemu poznatiłn stazama, a na cilju nam je rekao kako je povratak slobodan. Ništa ga nije zbunjivalo u radu.

Za razliku od drugih kondicijskih trenera, Slavko je mnogo pozornosti posvećivao relaksiranju, opuštanju, istezanju i drugiłn vježbama za otklanjanje umora mišića da bismo bili spremni za nove treninge. Nismo ozbiljno shvaćali tvrdnje da čovjek vrijedi onoliko koliko može bola podnijeti.
Kondicijski su treninzi prvi preduvjet da bi se mogla izdržati zahtjevna turnirska natjecanja. Obično se odlazi u planine kako bi se nakupilo što više energije u što prirodnijim uvjetima. Na vlastitoj smo koži osjetili koliko je to važno na svim svjetskim i europskim natjecanjima. Svi su savezni treneri polagali veliku pozornost kondicijskim priprełnama.

Aco Nikolić vodio je ekipu na Jahorinu, a Žeravica inače u Kranjsku Goru, koja nam je bila nekako najpogodnija, iako se nalazi na visini od samo osamsto metara. Posebna je prednost Kranjske Gore u tome što ima malu, ali upotrebljivu školsku dvoranu.

Kondicijske pripreme nisu samo rad na terenima. Ujutro bismo trčali od 40 do 60 minuta, a za Trninića sat i pol do dva jer bi on trčanje kołnbinirao s ostalim vježbałna. Poslije bismo vježbali trbušne mišiće, a vježbe snage izvodili bismo u kakvoj na brzinu improviziranoj teretani, Na primjer znao nam je dan u planini počinjati u devet sati. Rato Tvrdić budio bi nas polumrve od ułnora. Kaponja bi se jedva vukao. Svi smo bili tihi i mirni, što i nije čudno jer su nam svi mišići bili upaljeni. Jedino nam je mozak radio bezbolno.

Povlačili smo se u svoja razmišljanja. Bila je prava muka dignuti se iz postelje, obući se i uopće kretati se. Nakon doručka motali bismo se naokolo da pokrenemo utrnule mišiće. Najteže je bilo prvih petnaest do dvadeset minuta treninga. Mišići su nas toliko boljeli kao da hodamo po žeravici (ne Ranku). Poslije pola sata već je bilo lakše. Pri kraju treninga bekovi i krila bi sprintali, centri radili s utezima, a na kraju bi im se pridružila i krila. Potom bismo se kupali u bazenu, zatim legli na oko pola sata, objedovali, pa opet išli na spavanje. Na večernjem bi se treningu cijela procedura ponovila. Na kraju takvog dana svi smo se redom pitali:

— Što nam to treba?

Mirza Delibašić najbolje je odgovorio na pitanje je li mu čast nastupati za jugoslavensku reprezentaciju:

- Dakako da mi je čast igrati za jugoslavensku reprezentaciju, ali nije mi čast proći kondicijske pripreme.

Na tim se pripremama unaprijed plaćao ceh za sve medalje. Na kraju dana, poslije večere, svi bismo se razbježali, što je trenerima bio pouzdan znak da se treninzi mogu i dalje pojačavati. Tako bi nas sutradan čekalo neko novo iznenađenje. Kondicijski treninzi odvijali bi se u ciklusima od po tri dana, a zatim bismo dobili slobodan dan, pa opet sve iznova.

Doument vremena - fotografija s priprema - Stoje: Andro Knego, Ratko Radovanović, Mihovil Nakić, Rajko Žižić, Duje Krstulović, Krešimir Ćosić, Željko Jerkov, Arsenije Pešić, kondicijski trener Slavko Trninić, pom. trener Bogdan Tanjević, izbornik Ranko Žeravica.
Čuče: Slobodan Nikolić, Mirza Delibašić, Zoran Slavnić, Dragan Kićanović, Boban Petrović, Branko
Skroče, Dražen Dalipagić. Na Igre nisu otputovali: Arsenije Pešić, Slobodan Nikolić i Boban Petrović

Novinari su izrazili želju da nas slikaju na konjima, da Jugoslavija vidi kako reprezentativci jašu. Odmah sam se sjetio kako je to izgledalo 1966. na Pelisteru, na pripremama uoči Olimpijskih igara u Meksiku. U godinama koje su slijedile često su nagovarali na jahanje ili skijanje, a baš za peh proveo sam dvije godine u Sloveniji i četiri u Provu, gdje su uz košarku, jahanje i skijanje omiljeni sportovi. Većina igrača rado je otišla na snimanje, a ja sam ostao spavati i rekao im da mi jave kako je bilo.

Na kraju tih napornih priprema dobili smo kratak predah, a završne pripreme imali u dvorani. Tek bismo  jednom ili dvaput tjedno održali kakav futing.
Žeravica je bio zadovoljniji pripremama nego igrači.

Tada još nismo znali kakvi će nam biti protivnici. Znalo se da se Amerikanci posebno pripremaju i da u Moskvi žele osvojiti zlato. Sovjeti su također dali prednost košarci. Vidjelo se to i po tome što je Sergej Bjelov bio prvi košarkaš koji je zapalio olimpijsku vatru, čime se htjelo naglasiti da se našem sportu daje prioritetan tretman.

Bili smo sjajno raspoloženi. Nakon Torina '79., gdje smo osvojili samo broncu, napregnuli smo se da opet osvojimo barem srebro. Preciznost nam je bila izvrsna, ubrzali smo igru (iako još ne dovoljno), ali ostao nam je neriješen problem skoka i suradnja s centrima, što je Ranko pripisao klupskim navikama.


Prvi dio priprema prošao je dobro, a potom su zaredale ozljede- Osjetilo se da smo već »stariji igrači«. U prijateljskiłn i pripremniłn utakmicama nažalost nismo imali adekvatnih sparing partnera i to nam smetalo. Među ostalima, igrali smo s Poljacinła. Premda słno ih pobijedili s trideset koševa razlike, prijetili su nam da će nas u Moskvi nadvladati. Taj su dojam imali i drugi, smatrajući da je od Torina naša košarka u padu i da je došlo vrijeme da nas netko dotuče i skine s pobjedničkih postolja.

Stigli słno u Moskvu.  Tamo se Ranku pridružio Mirko Novosel. Moskovske Olimpijske igre planirane su u razdoblju političkog približavanja svjetskih velesila. Namjera domaćina bila je nadmašiti Montreal '76. i sve prethodne Igre, a Moskvu pretvoriti u svjetsku metropolu s »arsenalom« sportskih objekata lociranih i ukomponiranih tako da poslije služe ruskim građanima.

Grci su u olimpijadama mjerili vrijeme. Svake Olimpijske igre imaju svoju sudbinu. Tako je bilo i s mojim posljednjima, ukupno dvadeset i drugim u Moskvi 1980. godine.

Godinama je Moskva bila golełno gradilište. Najviše je znatiželje izazivala funkcionalna dvorana na Prospektu mira, najveća natkrivena dvorana u Europi,
koja se može pokretnom pregradom podijeliti na arene za košarku i boks, i to tako zvučno izolirane da se ljubitelji tih sportova, kad se natjecanja odvijaju istodobno, međusobno ne čuju. K tome je u nove ambijente trebalo uklopiti zaštićene kulturno-povijesne bisere iz 18. vijeka, kao što su Jekaterinski institut, kuća obitelji Tolstoj te crkve metropolita Filipa i Svete Trojice.

Samo u gradu, gradske su vlasti svjetskim sportašima trebale staviti na raspolaganje sedam velikih sportskih kompleksa. Uz spomenuti stadion, nazvan olimpijskim, bila su to tri golema stadiona (Lenjin, Dinamo i CSKA), strelište u Mitištu, sportska dvorana u Izmajkovu, sportski kompleks u Krilatskom (za sportove na vodi, biciklističke piste i staze) i centar konjičkih sportova u Bici.  

Troškovi izgradnje novog olimpijskog sela i sportskih objekata iznosili su prema službenim podatcima oko 250 milijuna rubalja, a ostali troškovi oko milijardu i pol. Dio tih troškova odnosio se na izgradnju velikih hotela (27 000 kreveta) te na urbane i komunalne zahvate. Računalo se na četiri milijuna gostiju.

Aleksandar Gomeljski pripremao je sovjetsku reprezentaciju za nastup na Olimpijskim igrama pune četiri godine. Reprezentacija je u SAD-u odigrala 60 utakmica, a odustajali su od svih klupskih europskih kupova i apsolutno sve podredili reprezentaciji. Sergej Bjelov bio je istaknut kao glavni nositelj iskustva u momčadi. Sve su usmjerili prema košarci. Igralo se u najvećoj dvorani jer su i time željeli dostignuti SAD, kao jedinoga pravoga konkurenta na svjetskoj razini. U međuvremenu se politička situacija zakomplicirala. Prevladalo je mišljenje da će Amerikanci i zapadne zemlje doista apstinirati od sudjelovanja, na opću i svoju štetu. Time se ravnoteža u košarci bitno poremetila, što je slabilo draž košarkaškog nadmetanja i uživanja u sportu.

Godinu uoči Igara SAD je u znak prosvjeda zbog ulaska sovjetskih jedinica u Afganistan poveo intenzivnu kampanju bojkota. Međunarodni olimpijski odbor i nacionalni odbori odupirali su se tome, kao i sportske organizacije te poslovni partneri koji su imali znatnog interesa za uspjeh Igara, no ipak su pod pritiskom postupno popuštali. Postajalo je, nažalost, sve očitije da će političko nadmetanje biti jače od plemenitih olimpijskih natjecanja pod geslom »Brže, više, jače«.

Doznalo se da Amerikanci ne dolaze te da će izostati i mnoge zapadne zemlje. Talijani su poslali ekipu, ali ne »državnu«, već pod zastavom talijanskoga olimpijskoga komiteta. Iz Južne Amerike nisu došle četiri prvoplasirane ekipe: Portoriko, Meksiko, Argentina i Urugvaj. Došla je petoplasirana Kuba (najpopularnija strana ekipa u SSSR-u), ali i Brazil.

ŽNikada nisam Moskvu tako doživio: izgledala mi je prazno i nenapučeno. Ulični promet bio je gotovo prepolovljen pa nije bilo vreve, uobičajene u velikim metropolama. Ispred trgovina nije bilo gužvi. Možda zbog izostanka mase europskih turista, s kojima se ozbiljno računalo, a možda i zato što je građanstvo otišlo na ljetovanje da bi se olakšao promet u stotinjak glavnih ulica. Centar olimpijskog sela nije vrvio onom uobičajenom vrevom, kad se u prolazima s bezbroj kioska, štandova, minimarketa i labirintom golełnih plakata njiše masa vječite mladosti.

Iz Međunarodnog centra treštala je pop-muzika, a budući da nije bilo Amerikanaca, naši su sportaši prednjačili u plesu. U olimpijskom krugu bila je lijepa dvorana, bazen i prekrasni tereni na otvorenom, gdje se moglo dobro trenirati. Hrana je bila izvrsna, izdašna i obilna. Dobro smo se osjećali, jedino nam je u početku smetala stalna kontrola na svim ulazima. Poslije izvjesnog vrełnena čuvari su se malo opustili, shvativši možda ćudljivost sportaša, njihove navike i nedostatak smisla za »sporedne stvari«.

Glavni trg olimpijskog sela od jutra do večeri punio se znatiželjnicima. Razmjenjivale su se značke, suveniri, razglednice, novine, i sve to na ulici. Improvizirale su se skupine da zajedno zaplešu, zapjevaju, fotografiraju se i — raziđu. Bili smo obasuti pozivima na priredbe vrhunske kvalitete, od opere i baleta u Boljšoj teatru, do raznih komornih i salonskih priredbi pa sve do glasovitoga Državnog cirkusa i sjajnih narodnih plesova. Uza sve sportske obveze, našlo bi se vremena i za to.

Vrijeme je bilo nestalno, što je bilo neuobičajeno za kraj srpnja. Počelo se šaputati da će se »na državnoj razini osigurati lijepo vrijeme barem za otvaranje«, čak se na tiskovnim konferencijama govorilo o razbijanju oblaka. I doista, kiša nas je poštedjela onih dva sata koliko je ceremonija trajala, Nebo je bilo prekrasno, vedro, bez oblaka. Kako se približavao kraj svečanosti, otišli smo u selo da bismo napravili mjesta za vježbače i gledali završni dio program ispred televizora.

Otvaranje je bilo u znaku košarke. Nezaboravno je ostalo uspinjanje Sergeja Bjelova po živoj stazi načinjenoj od ruku vojnika, skrivenih u mozaičnoj slici Olimpa gdje će se razbuktati novi olimpijski oganj. Uoči prve košarkaške utakmice olimpijskoga turnira (SSSR - Italija), Sergeju Bjelovu, živoj instituciji svjetske košarke, Bora Stanković predao je zlatnu značku FIBA-e kao osvajaču svih trofeja što ih sportaš može osvojiti. Bjelov je bio višestruki prvak svijeta i Europe te osvajač zlatne olimpijske medalje u Münchenu '72. Računalo se da će Bjelov i Sovjeti zbog izostanka Amerikanaca, kao sigurni favoriti, dohvatiti još jedno olimpijsko zlato. Nitko nije sumnjao u to, štoviše, svi su u to bili duboko uvjereni. No vidjelo se da se nešto drugo događa s njima. Pretežak su im uteg stavili oko vrata. Umjesto uobičajenoga i dobronamjernog zadirkivanja držali su se nekako ukočeno, gotovo službeno. Imali su kvalitetniju igru nego u Torinu, ali igra ispred domaće publike, uz obvezu da se osvoji zlatna medalja, bila je preveliko opterećenje.
 
Naše su se utakmice igrale u jednoj od najljepših dvorana u  stakleno-kamenom zdanju. Svaka dvorana imala je 25 000 mjesta. Prostor i ambijent bili su prekrasni. Balkoni su bili prepuni publike, a prve stolice blizu, tik do terena. Izvanredan je osjećaj naći se tako blizu publike, okružen mnoštvom sa svih strana. Primijetilo se da je publika pomno birana. Nije to bila ona obična košarkaška, nego probrana publika, kako to već biva na elitnim natjecanjima kad se karte dijele prema drugim kriterijima. Time su najviše bili oštećeni sovjetski igrači jer takva publika ne poznaje dobro košarku i, prije svega, ne zna navijati.

Nastupilo je uobičajeno »provjeravanje živaca« neposredno uoči početka natjecanja. Svatko je to činio na svoj način. Ja sam se šetao po olimpijskom naselju, neki su se kartali, neki išli na priredbe, a neki u kupnju. Družio sam se s našim starim prijateljima vaterpolistima, rukometašima i prvi put s košarkašicama. Nisam sumnjao u našu momčad i našu snagu.

Svladavali smo jednog po jednog protivnika, prvo Senegal (nismo se uspjeli ni zagrijati). Praja Dalipagić izjavio je da bi mogao glatko igrati još 40 minuta. Potom smo raščistili s Poljacima, i to tako da su zaboravili na sva iznenađenja koja su nam spremali Nemjerljivo je teža bila utakmica sa Španjolskom. Dobili słno je rezultatom 95 : 91, ponajprije zato što słno raspolagali s više dobrih igrača nego oni. Njihova je ekipa iz godine u godinu napredovala, no nedostajao im je dovoljan broj visokih igrača da bi osvojili zlatnu medalju. Njihov najbolji krilni centar Sibilio izišao je u 31. minuti i od tog smo trenutka apsolutno dominirali. Utakmica protiv Italije pokazala je tko je »gazda«, Došli smo u formu. Sljedeća utakmica, s Kubom, bila nam je »malo jači trening«. Oni su na turniru igrali izrazito loše, pobijedili smo ih s trideset poena razlike - možda i zato što smo ih već na početku toliko impresionirali da se jednostavno nisu mogli snaći. Ali te večeri dogodilo se i najveće iznenađenje turnira: reprezentacija Italije pobijedila je Sovjetski Savez 87 : 85. Trener Sovjeta Aleksandar Gomeljski toliko se uzbudio da je stalno ponavljao:

 - To je lopov! To je razbojnik!

Bio je izvan sebe pa je u strašnom afektu tim riječima grdio engleskog suca Taylora koji je pri kraju utakmice dosudio Vladimiru Tkačenku prekršaj u napadu. Strašni orijaš bio se zatrčao u kontranapad, a Dino Meneghin skupio je dovoljno hrabrosti da mu stane na put i žrtvuje glavu. Tkačenko je u punoj snazi naletio na njega i »raznio ga«, ali su se tim prekršajem u napadu Sovjeti praktički oprostili od zlata.

Domaćini su bili paralizirani kao da ih je pogodila kap. Ni sutradan, na utakmnici protiv nas, nisu se mogli oporaviti. Cijelo smo prvo poluvrijeme vodili. U regularnom vremenu utakmica je završila 81 : 81, a u produžetku smo ih pobijedili 101 : 91. Prajo Dalipagić je briljirao: četiri je puta pogodio koš s osam metara udaljenosti, što je bilo neviđeno.

Sovjetska televizija nije prenosila produžetak tako da je publika tek poslije obaviještena da smo pobijedili. Zamjenik predsjednika Organizacijskog odbora Vladimir Popov, koji je već 13 godina bio zamjenik sovjetskog ministra za kulturu, zaboravio je sovjetski poraz spomenuti na redovitoj konferenciji za tisak.

Žeravica je smatrao da raspored turnira nije najsretniji i da se takva utakmica igrala prerano, a da je Italija pobjedom nad SSSR-om poremetila sve planove. Gomeljski je uza svu osjetljivost poraženoga, a tužio se na subjektivnost sudaca i funkcionara FIBA-e, priznao da su izgubili od protivnika koji igra lijepu i suvremenu košarku te ima četiri vrhunska igrača (Kićanovića, Dalipagića, Delibašića i mene). Rekao je da smo najbolji u europskoj košarci i među najboljim u svijetu pa su individualne prednosti bile na našoj strani, što je i odlučilo utakmicu.

Italija je pobjedom nad Španjolskom osigurala ulazak u finale, a mi słno trebali svladati Brazil. Atmosfera je bila napeta, domaća publika navijala je za Brazilce, a naše je vodstvo bilo tijesno. Zahvaljujući Mirzinu pogotku iz slobodnih bacanja tri sekunde prije kraja pobijedili smo s košem razlike.

Umjesto velikog finala SSSR - SAD ili barm SSSR - Jugoslavija, došlo je do nepredviđenog finala Jugoslavija - Italija. Sve se okrenulo naglavačke, Talijani su bili presretni što su uopće ušli u finale.

Budući da sam godinu dana igrao u Italiji, bio sam čudno raspoložen na utakmici protiv Italije. Moji suigrači iz Sinudynea, kao npr. Villalta, bili su sada protivnici. Stao sam nekako na kraj osjećaju, ali ne zadugo. Sjetili se  Talijani da sam dobar čovik pa su me stalno nešto zapitkivali, razgovarali, šalili se, ukratko: otupljivali me. Shvatio sam koja je ura i njihovu taktiku preokrenuo u svoju motivaciju. Jednom je Marzorati rekao da se čini kako nisam voljan izgubiti ni partiju trešeta na karte. Ispravno! Odigrali smo partiju, a oni su lijepo platili ceh.  Talijanski centar Meneghin i ja rano smo sjeli na klupu prikupivši po tri osobne pogreške te promatrali igru. Prvo je poluvrijeme bilo tijesno, ali poslije  se odvojili na nedostižnih deset-petnaest poena razlike pa više nisam ni morao ulaziti u igru.

Najbolji su igrači bili moji bivši suigrači iz Sinudynea Villalta i Generali. Medu našima, najbolji je u borbi za zlatnu medalju bio Željko Jerkov, osvajao je i distribuirao lopte, skakao nebu pod oblake te s Kićanovićem, Dalipagićem i Delibašićem iznio glavni teret.

Olimpijsko natjecanje završilo je i za njih i za nas velikim trijumfom. Do prije nekoliko minuta ljuti protivnici, poletjeli smo jedni drugiłna u zagrljaj. Povijesni trenutak kad smo osvojili svoj najveći trofej, zlatnu olinłpijsku medalju, zbio se 30. srpnja 1980. u 21:30 po moskovskom, a 19:30 po našem vremenu.

 Na postolju je za vrijeme sviranja himne stajalo 11 naših igrača jer je Kićanović u nehotičnom sudaru s Meneghinom ozbiljno ozlijedio butni mišić. Plesovima i pjesmom poremetili smo noćnu tišinu u olimpijskom selu i doveli u nedoumicu čuvare reda. A i tko bi se mogao suzdržati kad puca od veselja?

Moj osobni sportski dosje obogaćen je neuobičajenim podatkom da smo igrali osam utakmica, a ja sam sedam puta pozvan na doping-kontrolu. Svaki je put u šeširu bilo 12 imena, a sedam su puta uspjeli izvući baš mene. Možda im je bilo sumnjivo što se u svojim godinama mogu tako dobro kretati. Gotovo da sam se sprijateljio s liječnicima i sestrama, kojima je već bilo smiješno vidjeti da stalno dolazim na kontrolu. Bilo bi suviše da sam se pojavio i samo dva puta. U redu, nije ni to bio osobit problem, ali kako dati dovoljno urina poslije utakmice? Liječnici su me nudili pivom, ali ja ne pijem, a osim toga, za sutrašnju bih utakmicu bio »grogi«. Na silu sam pio oranžadu i doista je zamrzio - morao sam popiti po dvanaest do petnaest bočica. A zatim bih do dva sata ujutro čekao rezultat doping-kontrole. Gladan i ojađen, vraćao sam se u olimpijsko selo. Morao sam se prilično navozati autobusima i taksijem ponoćnom Moskvom da stignem na Lenjinske gore. Pojeo bih nešto u noćnom restoranu, što u dva u noći nije bilo ni zgodno ni zabavno.

Teško je i nezahvalno biti prorok, pogotovo u našem sportu u kojem je upravo neizvjesnost glavno obilježje igre. Moskovske su Igre, uza svu opreznost
i pedantnost kojom su vođene, završile drukčije nego što su to svijet i domaćini željeli. Prvi smo put upisani u zlatne oliłmpijske anale, a naša ženska ekipa u brončane. S još dvije srebrne olimpijske medalje, iz Meksika i Montreala, razdoblje stalnoga uspona zaključilo se postizanjem najvećega cilja.

Kad se na stadionu »Lenjin« ugasila oliłnpijska vatra, medvjedić Miša zaplakao je ispred tisuća gledatelja uz pjesmu »Na svidanije u Los Angelesu 1984.«

Knjigu 'Igraj, vjeruj, živi'  možete nabaviti ovdje.