Ja sam sretnik što imam svoj klub jer mnogi igrači kada završe karijeru nemaju svoj klub

Zagrebačku školu košarke prošao je i Darko Krunić (51) koji je karijeru počeo i završio u Dubravi gdje se uz posao u upravi kluba bavi i trenerskim poslom. 

Popularni Kruna značajan dio svoje karijere proveo je u KK Zagreb, sjajne igre pružao i u Benstonu (današnja Dubrava), a trofeje osvajao u Zadru i Ciboni. Kao trener seniorske momčadi, Dubravu koju je preuzeo prije tri godine u rekordnom roku je uveo u HT Premijer ligu gdje bi ga nakon sedam kola prošle sezone zamjenio Vladimir Krstić.

U zanimljivom razgovoru Krunić nam je otkrio niz detalja koji nisu bili poznati iz njegove bogate igračke karijere

-Počeo sam igrati košarku kada sam imao 11 godina kod profesora Brajkovića u OŠ Mato Lovrak. On se inače bavio gimnastikom i uvijek kada ga sretnem na ulici hoću ga zagrliti i pitati zašto je on pokrenuo košarkašku selekciju. On je primjetio da imamo afiniteta za košarku i tako nas usmjerio. Kod njega sam s nekoliko svojih prijatelja trenirao godinu dana i onda nas je Srećko Medvedec povukao u selekciju Dubrave. Napravio je selekciju iz svih osnovnih škola iz Dubrave i bio je ključna figura u našem košarkaškom razvoju kroz mlađe dobne kategorije. Tu su još između ostalih bili Gnjidić, Vujić, Papić, Lončar, Bujan, Mazarekić, Rudić i kroz te mlađe kategorije smo postizali zapažene rezultate, a prvi je bio četvrto mjesto na kadetskom prvenstvu Hrvatske kojem smo bili domaćini na Klaki, prisjeća se Krunić prvih košarkaških dana, a to prvenstvo koje se igralo u dvorani OŠ Mato Lovrak ostat će i njemu zauvijek u sjećanju.

- Bio sam najbolji strijelac tog turnira, a Toni Kukoč je bio proglašen za najboljeg igrača. Već tada se vidjelo da bi Kukoč mogao postati vrhunski košarkaš. Moram reći da sam nakon tog turnira imao poziv iz Splita da dođem igrati za Jugoplastiku i školovati se dolje, ali kada sam došao kući reći to svojim roditeljima oni su se samo nasmijali jer nitko nije razmišljao da bih ja mogao biti profesionalni košarkaš. To je možda velika moja košarkaška životna greška jer sam mogao biti dio čuvene Jugoplastike koja je dominirala posljednje tri godine bivše države.

NAJBOLJI POJEDINCI KADETSKOG PH 1985.GODINE (JADRANKO SMOJVER, TONI KUKOČ, DARKO KRUNIĆ, IGOR KUMANOVIĆ)

- Ostao sam u Dubravi i naravno da pamtim čuvenu broncu s juniorskog PH kada smo pobjedili Zadar sa Šarlijom, Komazecom i Kovačićem, a prvi je bio Split sa Kukočem, Rađom, Videkom i Alanovićem. Godinu dana poslije neprikosnoveno smo postali prvaci Hrvatske kada smo čitave sezone igrajući i seniorsku ligu imali samo jedan poraz. Tada smo dobili Zadar u polufinalu, a Cibonu u finalu. S 19 godina odigrao sam još jednu sezonu za seniore Dubrave kada nas je vodio Željko Došen – Bibi koji je kao i Medvedec mi dao značajnu ulogu u mom igračkom razvoju gdje sam puno trenirao i imao veliku motivaciju i upornost da se nikada ne predajem. Te sezone sam u prosjeku zabijao gotovo 30 poena, a u ključnu utakmicu protiv Kraljevice za plasman kluba u viši rang sam ja podbacio jer su me jako dobro čuvali i nisam imao svoj dan, ali tu se pokazao karakter ekipe, pa su prije svih Damir Vujić i Mladen Cetinja izvukli tu utakmicu.

Njegove odlične igre nisu ostala nezapažene pa je uslijedio odlazak u Zagreb.

Boško Božić Pepsi je mene kontaktirao i zvao u vrijeme kada je Zagreb bio u prvog rangu lige bivše države. Shvatio sam da je bilo vrijeme da odem iz Dubrave na jedan veći nivo košarke i to sam uvidio kada sam stigao u Novi Zagreb. Prve dvije godine nisam igrao puno kod Pepsija nego sam gledao Jakšu Vulića i Dražena Anzulovića koji su puno više igrali. Te prve sezone sam igrao oko sedam minuta u prosjeku, a druge petnaestak i nisam gubio ambiciju i upornost što mi se krasnije isplatilo. Treću sezonu sam nakon ozljede Vulića dobio ulogu organizatora igre i tri sezone sam bio najbolji strijelac i asistent kluba. Svih tih godina smo bili među četiri u Hrvatskoj i igrali Europu, a svi se sjećaju kako smo pobjedili Barcelonu u Barceloni. Pet prekrasnih sezona u kojima su po meni udareni temelji Zagreba koji je kasnije postao pravi obiteljski klub. Nisam zarađivao velike novce u to ratno vrijeme, ali se sjećam da sam kupio golfa II pa nisam više morao ići tramvajem iz Dubrave u Trnsko dva puta dnevno.

NA UTAKMICI U SPOMEN NA BOŠKA BOŽIĆA PEPSIJA

 U ljeto 1995.godine pomalo neočekivano se vraća u Dubravu (Benston) koji je tada počeo sve ozbiljnije grabiti prema vrhu naše košarke.

- Imao sam još godinu dana ugovor sa Zagrebom, a Pepsi mi je tek poslije, nakon dugo godina, priznao da sam ja bio prodan u tadašnji Benston za 80 tisuća maraka. Tada su pristizali Milačić i Sesar i on je procijenio da je najbolje me proda ha ha…, a ja sam tada mislio da me pustio u Benston. Pepsi je veliki znalac. Njegov radni aspekt kao trenera je bio malo upitan, ali on je znao procijeniti igrača što danas malo tko zna. On je napravio ekipu od igrača koje Cibona nije htjela i s njima je poslije parirao Ciboni i nekada pobjeđivao. Strahovito puno stvari njegovih iz tog vremena pamtim, pa i danas kao trener neke od njih nastojim primjeniti na parketu kao što su veliki broj dodavanja i kolektivna igra.

Financijska snaga Benstona i ambicioznost projekta bila je presudna da se Krunić kao igrač vrati u svoj klub što je učinio i u ljeto 1995.godine. Četiri vrhunske sezone u Benstonu bile su samo najava onoga što je došlo kasnije kada je stigao do svojih prvih trofeja.

- Kada sam ja došao trener je bio Danijel Jusup i radilo se jako dobro. Krenuo je uzlet i na svim pozicijama smo imali po dva igrača. Te prve godine sam bio igrao s Perom Popovićem i tada smo osvojili šesto mjesto što je bio najveći rezultat kluba do tada i prvi puta smo izborili nastup u Europi. Od Jusupa sam također jako puno naučio jer njegov radni aspekt je bio izrazit. Po cijeli dan je mogao biti u dvorani da mi budemo bolja momčad. Poslije dolaskom Ivice Burića klub se opet pojačao dovođenjem centara iz Cibone kao što su bili Skelin, Grgat, Nicević, Bagarić. Imali smo odličnu kemiju i tri godine zaredom smo bili među četiri u Hrvatskoj gdje smo u četvrtfinalu doigravanja izbacivali Split i Zadar što danas ljudima zvuči nevjerojatno. Nikada neću prežaliti što tada nismo imali svoju dvoranu u Dubravi jer bi u tadašnje vrijeme mnogi ljudi ostali ispred dvorane. Sjećam se protiv Tofasa iz Burse u Kupu Radivoja Koraća smo imali 4000 ljudi u dvorani Dražena Petrovića što je tri puta veći broj od današnjeg kapaciteta dvorane u Dubravi. Jako nam je malo falilo do nekog finala, kao 1999. godine kada smo u Splitu u polufinalu Kupa vodili Cibonu 39 minuta i koja je bila na konopcima te faulirala našeg Vujičića koji je promašio tri ili četiri bacanja u nizu. Giriček je stavio pet koševa u nizu za minimalnu pobjedu. Oni su kasnije i onim košem Šarlije osvojili Kup.

U DRESU BENSTONA

Dubravaše je drugi puta napustio u ljeto 1999.godine s prosjekom od 20 poena po utakmici. Uslijedio je poziv Zadra kojeg je upravo preuzeo Ivica Burić.

- Imao sam tada veliki broj ponuda iz inozemstva, ali sam se odlučio za Zadar koji uzima mene i Kalamizu na bekovima. Tek poslije dolaze Rađa i Komazec te se napravila odlična atmosfera. Nikada neću zaboraviti prvi trening Rađe i Komazeca u Jazinama kada je na njemu bilo gotovo 1000 ljudi. Burić je otvorio trening za publiku i nakon neke vježbe i zakucavanja Dina Rađe svi su se dignuli i počeli navijati ”Mi smo Zadrani, Zadar je naš”. To je trajalo jednu minutu. Osvojio sam te prve godine u Zadru svoj prvi trofej kada smo u Zagrebu slavili protiv Cibone i osvojili Kup. Po povratku u Zadar bilo je totalno ludilo. Nismo uspijeli u prvenstvu, al jedan od razloga je bila ozljeda Arijana Komazeca u završnici. Te godine stigli smo do polufinala Saporta kupa, a da je bio Komazec vjerujem da bi dobili AEK i izborili i finale. To je bio putujući cirkus jer nije bilo naše utakmice u kojoj dvorana u Zadru ili u gostima nije bila ispunjena do posljednjeg mjesta. Slijedeće sezone smo vratili drugog predstavnika Hrvatske u Euroligi gdje sam imao 15 koševa prosjek po utakmici.

KRUNIĆ (10) U ZADRU

Nakon dvije sezone u Zadru uslijedile su gotovo dvije u Ciboni što je za svakog igrača rođenog u Zagrebu vrhunac karijere. S Vukovima je došao i do prvog naslova prvaka Hrvatske.

- Sjećam se 1.prosinca 2001.godine me uzima Jasmin Repeša u Cibonu i daje mi doznanja da sam došao u sredinu gdje na bekovskim pozicijama ima boljih igrača od mene, ali i mlađih koji dolaze. On je mene pitao bi li mogao biti backup igrač da mijenjam Planinića, Rimca, Sesara, Kusa, Mamića, a moj odgovor je bio naravno pozitivan. Te godine osvajam uz Kup svoje prvo prvenstvo i ono što je zanimljivo da sam imao prosjek od 10 poena za 14 minuta na parketu što mi danas zvuči nevjerojatno za backup igrača. Jedan primjer iz te prve sezone uvijek pamtim. Kada smo igrali odlučujuću utakmicu finala prvenstva u Zadru u svlačionici Repeša pita jel ima neki igrač da nije osvojio PH, a javim se samo ja, a on kaže idemo dečki za Darka osvojiti ovaj naslov ha ha”. I druga sezona kod Ace Petrovića također odlična. Od njih dvojice sam u Ciboni puno naučio i oni su zasigurno po svemu treneri s najvećim dojmom za mene u Hrvatskoj.

Drugi povratak u Trnsko uslijedio je u ljeto 2003.godine.

- Tada me Jakša Vulić zove isto kao backup igrača. Sezona koju je na klupi Zagreba završio Joško Pulja bila je uspješna jer se klub vratio u današnju ABA ligu. Pamtim tu sezonu u kojoj sam svlačionicu dijelio s braćom Tomas, Simonom, Miljkovićem, Garmom.

U mnogim razgovorima s tim igračima upravo su Krunića pocrtavali kao igrača koji je svojim iskustvom držao svlačionicu.

U ono vrijeme oni su bili mladi igrači sa skromnim ugovorima, ali su me znali saslušati. Kakve su poslije karijere napravili moram priznati da nisam baš vjerovao da će završiti u Real Madridu kao Marko Tomas, da će Ivan Tomas igrati fenomenalno. Vidio se potencijal, ali bio sam malo skeptičan što mi oni dan danas spočitavaju.

Drugi povratak u Dubravu u sezoni 2004/2005 bio je za njega izrazito bolan.

- To mi je najgora sezona u životu bila. Vraćam se u Dubravu završiti karijeru u 36.godini i srećem veliki broj mladih igrača iz Cibone koji su slovili za potencijale. Tu kemije nije bilo i te sezone su se četiri trenera promjenila. Ja sam pokušavao objasniti tim igračima neke stvari gdje sam gubio živce. Ispali smo iz lige kada su uz mene, Ivana Perinčića i Marka Malića bili tadašnji juniorski reprezentativci kao Trepalovac, Ugrinovski, Andrić. Tada sam shvatio da bez kemije i poštivanja igrača u boljoj poziciji nema sreće.

Sve ono što nije uspio u proljeće 2005.godine kada je Dubrava napustila prvoligašku košarku vratio je odmah sezonu poslije kada je zajedno s Gnjidićem, Maločom i Čuljkom, te mladima Vragovićem i Marićem uspio vratiti Dubravu na prvoligašku mapu.

- Uspjeli smo s domaćim igračima vratiti klub u Prvu ligu i mislim da su te sezone mladi igrači kao Vragović i Marić puno naučili od nas iskusnijih. Sjećam se da sam dosta vikao na njih, ali oni to tada nisu shvaćali osobno i poslije su mi se zahvalili i kazali da sam imao pravo kada sam ih savjetovao.

U ljeto 2006.godine završila je igračka karijera Darka Krunića i otvorena trenerska.

- Ja sam sretnik što imam svoj klub jer mnogi igrači kada završe karijeru nemaju svoj klub. Mogao sam doći i reći hoću nešto raditi. Otvorio sam i vlastiti hotel i ostao u košarci vodeći nekoliko puta kadete i juniore Dubrave. Tih 12 godina sam vodio hotel i nisam imao mogućnosti i ambicije biti seniorski trener. Međutim kopkalo me stalno to kako je voditi seniore i eto prihvatio sam se tog posla u ljeto 2017.godine.

Zanimljivo da je sezona 2016/17 bila rezultatski izrazito loša za Dubravaše koju su završili na sedmom mjestu A 2 lige Centar. 

- Nisam imao što izgubiti jer realno gledajući Dubrava nije mogla niže. Bila mi vizija da vratim domaće igrače u klub i pokušamo izboriti Prvu ligu. Moja sreća je da sam uspio nagovoriti Čubrića i Šutala da se vrate u klub i uz neke druge igrače uspijeli smo kroz kvalifikacijski turnir u Labinu ući u Prvu ligu. Te sezone nećemo zaboraviti tricu Čubrića za pobjedu na gostovanju kod Zapruđa koja nas je usmjerila prema prvom mjestu. Zadržali smo tu ekipu na okupu što nam je bila velika prednost na startu Prve lige kada smo s pet pobjeda startali iako smo imali glavni cilj koji je bio ostanak u ligi. Odlična kemija unutar momčadi nas je vodila iz pobjede u pobjedu i ono što je meni možda i najdraže je činjenica da smo u proljeće prošle godine napokon vratili i publiku u našu dvoranu kada smo kroz doigravanje sa Dubrovnikom, Sonik Puntamikom i Hermes Analiticom imali punu dvoranu što nismo imali od famozne utakmice s Križevcima 2011.godine.

Nije Dubrava uspijela direktno ući u HT Premijer ligu, ali nakon prelaska Cedevite u Ljubljanu otvorila se ta mogućnost koju su u klubu objeručke prihvatilii.

- Mislim da bi imali bolji ulazak u sezonu da je s nama bio Stipe Čubrić koji se ozlijedio u onoj posljednjoj utakmici s Hermes Analiticom. Nismo imali mogućnosti se puno jače pojačati, a tu sam i ja kao trener osjetio koliko je Premijer liga ozbiljnija u pitanju treniranja. Pravi trenerski stres sam osjetio i zbog toga sam nakon poraza od Šibenke od 7.kolu u Vukovaru dao ostavku. Teško sam kao igrač proživljavao poraze, ali kao trener to je puta deset. Stalno sam tražio krivicu neku u sebi, a svi su mi govorili igraš protiv momčadi koje su bolje od tebe. Nisam to mogao podnijeti i uspostaviti kemiju koju sam imao u posljednje dvije godine”

Zanimljivo da je prilikom gostovanja u Zadru na konferenciji na novinare poslije utakmice izjavio da ga nitko u klubu ne može smjeniti.

- To je istina i ja nemam tu što lagati. Poslije su mene predsjednik kluba dr.Bernard Budimir i direktor Boris Gnjidić ismijavali način na koji sam ja to izjavio. Mislim da sam kao trener dovoljno iskusan da znam kada treba sam otići. Rekli su mi ako želim otići da si sam moram naći zamjenu ha ha. Ja sam rekao da hoću i onda sam kroz neke razgovore stigao do Vladimira Krstića kojem sam objasnio da nemam više energije voditi momčad i on je na našu veliku sreću stigao što je odmah urodilo plodom s dvije uzastopne pobjede. Ovim putem mu se još jednom zahvaljujem što je preuzeo momčad, a mislim da sam i ovoga puta pokazao koliko sam napravio dobar potez. Sjećam se nakon pobjede protiv Sonika nakon utakmice je više ljudi meni čestitalo što sam napustio klupu, nego Krstiću što je pobjedio ha ha …

Krunić je svakodnevno vezan uz klub.

- Ja sam u upravi kluba i ostajem nadalje čvrsto uz klub. Moram se zahvaliti svima koji pomažu rad kluba, a tu prije svega mislim na pomoći koju nam daju gospoda Željko Tokić iz tvrke Furnir i Oliver Žarak. Moj trenerski posao u klubu ću nastaviti kroz vođenje kadetske selekcije iduće sezone koja uz dolazak jednog igrača ima potencijal za dobar rezultat.

Foto uz tekst: Košarkaški savez Zagreb