Dragan Kićanović član je prema mnogima najbolje generacije jugoslavenske košarke.

Bio je jedan od predvodnika sjajne grupe košarkaša koju je otkrio i isprva predvodio Mirko Novosel, da bi istim tragom nastavili pokojni Aco Nikolić i Ranko Žeravica.

Rođeni Čačanin baš kao i najbolji trener Starog kontinenta, Željko Obradović, kratku, ali iznimnu karijeru započeo je u rodnom mjestu, u tamošnjem Železničaru i to sa 13 godina. S navršenom punoljetnošću prelazi u Borac, da bi nakon samo sezone otišao u Beograd i obukao crno-bijeli dres Partizana. U deset sezona provedenih na adresi u Humskoj osvojio je tri prvenstva Jugoslavije, jedan nacionalni Kup i dva Kupa Radivoja Koraća, natjecanje koje je tada imalo ogroman značaj i iznimnu kvalitativnu razinu. Nakon Partizana još je igrao samo tri sezone, dvije u Scavoliniju iz Pesara, te završnu godinu u francuskom Racingu, da bi karijeru okončao iznimno rano, sa 31 godinom života.

Kićanović je bio kompletan igrač savršene tehnike, snažnog karaktera. Popularni Kića je bio sve u jednom, rođeni pobjednik i veliki borac. Bila su to vremena kada je po nekoliko igrača bilo u stanju zabiti preko 20-30 koševa. Jednu takvu nezaboravnu utakmicu odigrali su Partizan i Bosna u finalu Kupa Radivoja Koraća 1978. Bio je to festival košarke i koševa, u kojemu je Dragan Kićanović zabio 33, Dalipagić  48, a Miško Marić 21. S druge strane, Bosnu su predvodili Mirza Delibašić koji je ubacio 33 i Varajić s 22 poena. Partizan je slavio nakon produžetka rezultatom sa 117:110.

Iako je ostvario odlične rezultate na klupskoj razini, ipak je puno poznatiji po fantastičnim uspjesima i zaista brojnim medaljama u reprezentaciji bivše države. Debitirao je 1973. u prijateljskom srazu protiv SSSR-a, koji će Jugoslaviji pod vodstvom Mirka Novosela postati redovita mušterija. Nikada se, osim 1983. nije vratio s Europskog prvenstva bez odličja. Okitio se s tri zlata i to tri uzastopna, od 1973. do 1977. Posebno poglavlje ove fantastične trilogije bilo je prvenstvo iz 1975., kojega su ugostili Split, Karlovac i Beograd. Dragan Kićanović po vlastitom gledištu igrao je najbolju košarku u karijeri. Najviše se u pamćenje urezalo finale, bolje rečeno događaji prije samog završnog ogleda protiv SSSR-a. Mladi Kićanović imao je teško ozlijeđen mišić, ležao je uoči podbacivanja lopte na bolesničkoj postolji, da bi u finalu odigrao herojskih 40 minuta. Postigao je koš odluke, koš kojim je fenomenalna generacija igrača domogla se novog zlata, koje je ovoga puta imalo puno jači odjek nego ono iz Španjolske dvije godine prije. Uz ta tri prva mjesta osvojio je i srebro 1981. i broncu dvije godine prije toga.

Sa Svjetskih prvenstava ima zlato iz Manile 1978. i broncu četiri godine poslije u Kolumbiji. Na Olimpijskim igrama osvojio je zlato u Moskvi 1980. Zanimljivo je da nije osobno primio medalju. Razlog je bila ozljeda koju je zadobio nekoliko trenutaka prije završetka okršaja s Italijom. „Uništio“ ga je Dino Meneghin, tako da je umjesto njega kolajnu oko vrata stavio njegov ponajbolji prijatelj Zoran Moka Slavnić. Od reprezentacije se neslavno oprostio 1983., kada su na Europskom prvenstvu doživjeli debakl – sedmo mjesto. Bio je to kraj generacije Kreše Ćosića, Zorana Slavnića, Dragana Kićanovića...

Ukupno je odigrao 211 utakmica, uz postignutih 3290 koševa. Kasnije je bio direktor Partizana i to kada su u njemu igrali Vlade Divac, Žarko Paspalj, Saša Đorđević, Goran Grbović... Nakon toga prelazi u političke vode. Bio je ministar u vladi Srbije, te predsjednik Jugoslavenskog Olimpijskog Komiteta.