Svetislav Pešić pripada u red najboljih i najuspješnijih srpskih trenera svih vremena.

Svetislav Pešić pripada u red najboljih i najuspješnijih srpskih trenera svih vremena. Uz sam je bok s Dušanom Ivkovićem, Rankom Žeravicom, Željkom Obradovićem i Aleksandrom Nikolićem. Iako je karizmom i osobnošću puno priznatiji i cijenjeniji izvan granica bivše države, nepobitna je činjenica da je popularni Kare u svojoj trenerskoj karijeri koja traje već više od tri desetljeća, osvojio gotovo sve to je mogao. Jedino mu nedostaje medalja s Olimpijskih igara, ali nju niti nije mogao staviti oko vrata budući da na najvećem sportskom događaju nikada nije participirao.  

Svetislav Pešić je trener koji je ušao u povijest kao osvajač sva tri najznačajnija europska klupska trofeja. Euroligu je dohvatio s Barcelonom, što je Kataloncima ujedno bio i prvi trofej za najbolji sastav Starog kontinenta. Nakon što su prije toga redovno gubili u finalima, dva puta i od Jugoplastike. Eurokup je osvojio s još jednom španjolskom momčadi – Gironom, u kojoj je obitavao samo jednu sezonu, dok je Kup Radivoja Koraća, nekada priznato i cijenjeno, ali nažalost ugaslo natjecanje, dohvatio s berlinskom Albom, svojim prvim klubom u Njemačkoj. 

Svetislav Pešić rođen je 1949. u Pirotu i s košarkom je započeo u Partizanu, da bi nakon četiri godine preselio u Sarajevo, u tamošnju Bosnu. U osam sezona od malog kluba Sarajlije su postale najbolji. Prvo u Jugoslaviji 1978., da bi nakon toga pokorili i Europu, u finalu nadvisivši u Grenobleu talijanski Emerson. Bile su to zlatne godine Žarka Varajića i Mirze Delibašića, a ujedno i posljednja igračka sezona Svetislava Pešića. Sa 30 godina oprašta se od aktivnog igranja i započinje s trenerskim pozivom i to baš u svojoj Bosni. Ostaje pet sezona i već u prvoj stiže na krov. Iako će mnogi reći nezasluženo. Naime, prisjetimo se, bilo je to nakon finala i nikad odigranog ponovljenog susreta protiv Šibenke u prvenstvu Jugoslavije. Sljedeće godine Bosna osvaja i Kup, svladavši u zaključnom dvoboju u Metkoviću senzaciju natjecanja sinjski Alkar.

U međuvremenu kao jedan od najmlađih i najperspektivnijih trenera vodi isprva kadete Jugoslavije do zlata na Europskom prvenstvu, da bi šlag uslijedio u Bormiju 1987. godine na Svjetskom prvenstvu vrste U-19. Reprezentacija koju su predvodili Vlade Divac, Saša Đorđević, Dino Rađa, Toni Kukoč i Luka Pavičević gotovo se prošetala do naslova, najavivši što će se uskoro događati u seniorskoj konkurenciji. Oba puta su dobili Amerikance, koje je s klupe predvodio Larry Brown. U prvoj utakmici bilo je 110-95, uz briljantnu izvedbu Tonija Kukoča, koji je postigao 35 poena, uz šut za tricu nevjerojatnih 11/12. Da bi u finalu krajnji rezultat bio 86-76. Ukupno su zabijali 108 poena po susretu. Nezaboravno i više nikad niti približno ponovljeno…

Uslijedio je poziv iz Košarkaškog saveza Njemačke i Pešić je prihvatio težak zadatak, izgraditi od ničega reprezentaciju. I uspio je, na oproštaju na domaćem parketu 1993. osvaja europsko zlato, svladavši u finalu Rusiju. Bilo je to za nas tužno prvenstvo, prvo bez Dražena, koji je poginuo nekoliko tjedana prije baš u Njemačkoj. Nakon toga je uslijedio povratak u klupsku košarku, u Albu, s kojom u sedam sezona osvaja četiri naslova prvaka, dva Kupa i Kup Radivoja Koraća 1995. pobjedom nad Milanom.

Vraća se u svoju zemlju i od 2000. do 2002. vodi reprezentaciju Jugoslavije, osvojivši dva zlata, s EP-a u Turskoj i SP-a u SAD-u. Bila je to generacija Bodiroge, Tomaševića, Stojakovića, Gurovića, Drobnjaka, Jarića i Divca. Posebno je nezaboravno bilo finale protiv Argentine u Indianapolisu i sjajno izdanje Dejana Bodiroge. Usporedo s reprezentacijom godinu dana sjedi na klupi Koelna, da bi uslijedio poziv Barcelone i kruna karijere – dva naslova prvaka, Kup i Euroliga 2003., s Bodirogom, Jasikevičiusom, Navarrom… Odlazi kao okrunjeni kralj u Lotomaticu iz Rima, u kojoj ostaje dvije sezone, ali bez značajnijeg dosega. Vraća se u Španjolsku, u Gironu i opet se kiti lovorikom – Eurokupom, zajedno s Bagarićem, Fučkom, Salengom, McDonaldom, Marc Gasolom i Middletonom.

Uslijedili su još po sezona u Dinamu iz Moskve i Valenciji, dva puta po sezonu u Crvenoj zvezdi (otkrio Nemanju Bjelicu), da bi u ljeto 2012. potpisao za Bayern, koji je vodio četiri sezone i za to vrijeme osvojio samo jedan trofej – naslov prvaka 2014. godine. Ukupno je vodio deset klubova, dvije seniorske reprezentacije, te kadete i juniore Jugoslavije.

Kada uhvatite vremena pogledajte obavezno film Više od trenera koji slijedi.