Budimo realni, situacija je takva da konobar u lokalnom kafiću, ne podcjenjujući taj posao, jer sam i sam kao mlad momak konobario, ima veću plaću od pojedinih trenera koji rade u ženskoj, pa i u muškoj Premijer ligi.

Iza košarkašica ŽKK Zadar je povratnička sezona u Premijer ženskoj ligi koju su završile na osmom mjestu s omjerom pobjeda i poraza 7-15. Osnovni cilj je ostvaren, ostanak u ligi, a dugoročni je kontinuitet rada u elitnom razredu ženske košarke. Kroz sezonu ekipu je vodio trener Luka Bujas koji je u svojoj karijeri surađivao je s KK ABC, KK Otok Ugljan, KK Pet Bunara, KK Križevci, KK Škrljevo, KK Jazine Arbanasi, Al Ittihad (Libija), Crosarios de Cartagena (Kolumbija), Iskra Svit (Slovačka) i KK Alkar Sinj. Njegovo posljednje radno mjesto, prije preuzimanja ŽKK Zadar bilo je u HKK Mostar s kojim je izborio ulazak u Premijer ligu BiH.

Na kraju sezone s Bujasom smo porazgovarali o dojmovima rada u ženskoj košarci, gradskim derbijima sa ŽKK Zadar Plus, položaju trenera u ženskoj i hrvatskoj košarci, problemima sponzoriranja klubova i ostalim zanimljivim temama.

 Kako biste ocijenili ovu povratničku sezonu ŽKK Zadar u Premijer ženskoj ligi – što je bilo dobro, a gdje vidite prostor za napredak?

"Uvijek je teško kad se ekipa plasira u rang natjecanja više, samim time što je velika razlika između Prve i Premijer lige znatno veća u kvaliteti nego što to samo ime donosi. I sam sam kao trener HKK Mostara prošle sezone osvojio natjecanje Herceg Bosne, čime smo se plasirali u Premijer Ligu BiH, ali sam istog trena bio svjestan da to natjecanje donosi puno više u svakome smislu nego što je bila Liga koju smo igrali. Kao trener koji je cijelu karijeru radio u muškoj košarci, iskreno, nisam imao previše uvida u situaciju u ženskoj košarci, tako da slobodno mogu reći da sam došao na "polje" u kojem nisam imao previše iskustva. U početku je definitivno bilo problema, kako u definiranju trenažnog procesa tako i u psihologiji rada sa ženskom ekipom, ali ostvarili smo na kraju cilj koji smo si zacrtali na samom početku sezone - a to je ostanak u Premijer ženskog ligi. S time mogu reći da sam zadovoljan, ali nikako s trenažnim procesom, jer realno, imali smo četiri igračice iz petorke koje su trenirale dva ili tri puta tjedno, što smatram da je za ovaj rang premalo. To nam se na kraju i vratilo s nekim porazima. Izgubili smo veliki broj utakmica na posjed ili dva, što je moglo biti i drugačije. Svakako, ova mi je sezona kao treneru puno donijela, osjetio sam jedan drugi vid načina rada i na tome sam izuzetno zahvalan i sretan. Najbitnije je da smo ostvarili svoj cilj i da sad možemo pametniji ići dalje i u nove pobjede."

 Odradili ste sezonu s ekipom u kojoj je bilo dosta mladih igračica. Koliko je važno ulaganje u mlađe uzraste i kako vidite rad s mladim igračicama u Hrvatskoj danas?

"Mogu reći da je naša ekipa bila sklop mladosti i iskustva. Nevjerojatan je podatak da nam najstarija igračica ima 45, a najmlađa 16 godina. Radi se o legendi hrvatske ženske košarke Emiliji Podrug i mladoj Loli Stipić, koja je naša budućnost. Sve su druge cure dale svoj veliki obol u tome da osiguramo ostanak u Ligi. Naravno da je ulaganje u mlađe uzraste jako bitno, to je jedna od stvari na kojoj najviše radimo u Klubu. Tu moram pohvaliti rad predsjednice kluba Valentine Jačan, kao i trenerice Mariju Maziju i Josipu Zanki koje vrijedno i kvalitetno rade s Omladinskim pogonom. Za mene je temelj svakog kluba Omladinski pogon, kao i temelj kuće koja se gradi. Nažalost, puno je problema u toj tematici, do financiranja do trenera koji rade u Omladinskim pogonima, odnosno do njihovih plaća. Tema je vrlo široka."

Foto: Šime Zelić/Basketball.hr

Hrvatska trenerska struka često ostaje u drugom planu. Kako komentirate položaj trenera u ženskoj košarci, posebice kad je riječ o uvjetima rada i primanjima?

"Moje je mišljenje da je trenerska struka već dugi niz godina u drugome planu. To nije nešto što se događa "od jučer". Zapustili smo taj dio, trenerska udruga ni ne postoji, odnosno, ako i postoji ne radi kako bi trebala raditi. Zaštita trenera i njihovog posla je nikakva, da ne govorimo o primanjima u odnosu na obujam posla i odgovornost koju za taj posao imaju. Položaj trenera u muškoj košarci je loš, dok je u ženskoj košarci još lošiji. Znam više kolega trenera koji nemaju jedan dan slobodnog u tjednu tijekom sezone, jer većina njih vodi dvije, pa neki i tri selekcije u klubu u kojem rade. Ove sam sezone i ja bio jedan od njih, jer sam bio trener juniorske i seniorske ekipe. Često su to utakmice subotom i nedjeljom, putovanja, da ne kažem da neki od kolega sami i voze na ta gostovanja... Velika je to odgovornost, uz sve treninge koje odrađuju kroz tjedan. S obzirom na male plaće, mogu slobodno reći da većina kolega nisu profesionalci u košarci, već imaju poslove koje rade kako bi prehranili sebe i svoje obitelji, dok košarku rade kao honorarci u slobodno vrijeme. Budimo realni, tu dolazi u pitanje i njihova posvećenost poslu košarkaškog trenera, kao i rezultat svega na kraju priče. Međutim, mi takve ljude trebamo, jer bez njih bi propale mikro sredine bez kojih naša košarka ne može ići dalje, a u takve se sredine nažalost najmanje ulaže. Moram priznati da postoji veliko nezadovoljstvo u trenerskoj struci, ali to je ipak pitanje koje moraju rješavati ljudi koji su na pozicijama da to i čine."

Smatrate li da se može i treba sustavnije rješavati pitanje statusa trenera u Hrvatskoj? Koje konkretne mjere ili modeli bi mogli pomoći?

"Konkretno, smatram da se treba raditi na što više trenera - profesionalaca. Ljudi koji će se dizati s košarkom i ići spavati s košarkom u mislima, ali i ljudi koji će sa svojim primanjima u tim klubovima moći normalno živjeti. Smatram da se treba raditi na tome u smislu da treba "tjerati" klubove da zapošljavaju diplomirane ljude koji će biti profesionalci i kojima će klub u kojem rade biti primaran. Imamo nekoliko primjera u Hrvatskoj gdje je takav sustav pokazao rezultat, ali nažalost, ne vodimo se time. Bez struke, nema igrača. Pogledajmo samo primjer zemalja koje su na taj način podigle nivo košarke u Europi, kao što su Finska, Švedska, Madžarska... Jako puno i naših trenera radi u tim zemljama, jer u Hrvatskoj radeći u košarci ne mogu sebi stvoriti normalne uvjete za život. Budimo realni, situacija je takva da konobar u lokalnom kafiću, ne podcjenjujući taj posao, jer sam i sam kao mlad momak konobario, ima veću plaću od pojedinih trenera koji rade u ženskoj, pa i u muškoj Premijer ligi. Uzmimo u obzir da treneri primaju plaću uglavnom na osam ili devet mjeseci, što još više pridodaje tome da se zapitamo kako dalje. Smatram da u Hrvatskoj imamo jako puno dobrih mladih stručnjaka, koji bi uz starije, iskusnije kolege napredovali iz dana u dan. Primjerice, Željko Pavličević je trener koji je prošao gotovo sve, osoba koja je proglašena po FIBI među najvećih 20 trenera 20 stoljeća, a u našoj ga košarci nema nigdje. Kao osoba s kojom sam radio i kojoj je bio mentor smatram da bi svojim znanjem i iskustvom mogao pomoći svima. Hrvoje Vlašić je recimo krenuo u trenerske vode kao trener ŽKK Zadra, poslije je imao odličnu karijeru. Nažalost, zbog zdravlja trenutačno ne radi aktivno kao trener ali zašto ga nema nigdje? Ima tu još puno imena, žao mi je da neke ne zaboravim, rekao sam dvije osobe koje izuzetno cijenim i s kojima imam, tako reći, svakodnevni kontakt. Prvi je korak za trenere osnaživanje trenerske udruge i zaštita samih trenera, a onda korak po korak dalje."

Foto: Privatni album 

Financiranje klubova, posebice ženskih, konstantan je izazov. Koja su po vama realna rješenja za osiguranje stabilnosti i dugoročnog rada klubova poput ŽKK Zadar?

"Problem financiranja klubova, kao i financiranja trenera je više manje isti. Većina klubova se financira iz lokalnih zajednica, dok je sponzora koji se žele uključiti jako malo. Tu je problem i medija koji jako slabo prate košarku. Moram istaknuti kao primjer, da se svaka utakmica nogometne SHNL lige prenosi, da ne govorim i o nižim nogometnim ligama, dok se domaća košarka u glavnom sportskom listu u državi, gotovo i ne pojavljuje. Više ima trećeg ili četvrtog ranga nogometnog natjecanja, nego naše Premijer košarkaške lige. Sramota u najmanju ruku. Tako da u takvoj situaciji, teško je i naći sponzore koji nemaju nikakvih poreznih olakšica da ulažu u naše "velike" klubove, kamoli u male klubove koje se "bore za život". Kako da onda jedan mali klub, uz sve troškove natjecanja koje ima i mora izvršavati, pruži svojoj djeci nekakav turnir u inozemstvu, termin više, trenera profesionalca ili na kraju krajeva, nove dresove i lopte. Moramo biti zahvalni što još ima ljudi koji vole i žive košarku, izdvajaju svoje slobodno vrijem i novac da bi nešto napravili, jer ponavljam, malo je njih koji žive od košarke, a puno njih koji žive košarku. Hvala im.'

Derbiji s gradskim rivalom ŽKK Zadar Plus privlače veliku pozornost publike. Kako vi doživljavate te utakmicu i koliko takvi susreti mogu doprinijeti popularizaciji ženske košarke u Zadru?

"Derbiji su uvijek derbiji. Na našu žalost, ove smo godine izgubili u obje utakmice, ali moje je mišljenje da rivalitet i konkurencija stvaraju dobre stvari. Lijepo je da zadarska publika može gledati dvije ekipe u Premijer ligi i da se stvara rivalstvo, jer u tome i mi i Zadar Plus želimo biti bolji na svim razinama. Mi imamo svoj put, oni imaju svoj. Naš je izbor održati seniorsku ekipu u elitnom rangu naše ženske košarke i graditi korak po korak bazu mladih igračica koje će nam u budućnosti donijeti kvalitetu, ali i prepoznatljivost dobrog rada i kontinuiteta. Smatramo da nam jedna pobjeda više ili manje neće donijeti ništa u budućnosti, već idemo korak po korak prema našem cilju. Tu opet moram istaknuti trenerice Maziju i Zanki koje rade odličan posao u omladinskim selekcijama, kao i predsjednicu Jačan koja pored svog privatnog posla živi košarku.'

Koji su vam planovi za sljedeću sezonu? Gdje vidite ŽKK Zadar i na što ćete posebno staviti naglasak u pripremama?

"Kao što sam rekao, klub treba ići korak po korak. Imamo nekoliko zanimljivih cura u Omladinskom pogonu i nema preskakanja "skalina". Treba raditi na tome da ih korak po korak uvodimo u seniorsku ekipu i da slažemo planove za budućnost. Zadarska ženska košarka ima potencijala, samo treba raditi i održavati kontinuitet. Rezultat će doći."