Kolumne
Mi smo Zadrani, Dražen je naš!

Mi smo Zadrani, Dražen je naš!

Autor: Branko Tabak Photo: GKK Šibenka

Ovaj tekst je pokušaj dočaravanja poštivanja Draženove veličine od strane, u to vrijeme, mlađahnog navijača Zadra.

Tisuće tekstova o njemu je objavljeno. Sve se zna ili barem tako mislimo. U ovim ludim vremenima superbrzog širenja informacija, tehnološkog napretka, borbe za egzistenciju i povrh svega pandemijskog okruženja u tren oka sustignu nas obljetnice kada bi valjalo nešto napisati o košarkaškom Mozartu. I uhvatimo se u preispitivanju i propitkivanju.

Spominjemo li Dražena dovoljno često? Jesmo li zakazali? Je li sve na medijima? Koliko mogu pomoći škole košarke, klubovi, obrazovni sustav? Je li Dražen uopće dogurao do udžbenika i kakav tretman u školstvu imaju ostali velikani hrvatskog sporta?

Dražen Petrović jedan je on najvećih hrvatskih sportaša ikada, košarkaški genije, igrač zbog kojeg se dolazilo u dvorane.. Dražen je obilježio svoje vrijeme, ali i nadahnuo nove naraštaje koje se klanjaju njegovom djelu.

No, za života Dražen nije bio obožavan u svakoj sredini, posebice ne kod najvećih rivala. Bio je pravi lider koji je govorom tijela znao izbaciti iz takta protivničku momčad i navijače u sekundi i takvim potezom preokrenuti događanja na parketu u korist svoje momčadi.

Foto: Dino Rađa offical 

Ovaj tekst je pokušaj dočaravanja poštivanja Draženove veličine od strane, u to vrijeme, mlađahnog navijača Zadra. Dolazila Šibenka ili Cibona, bilo je svejedno. Dolazio je Dražen! Dvorana Jazine bi bila puna satima prije početka. Pjesma, veselje, skandiranje... Srce kao kuća. Fešta, praznik košarke. Oči se cakle od silne košarkaške zaljubljenosti.

Na zagrijavanje prvo istrčava gostujuća ekipa. Predvodi ih, tko drugi nego Dražen. Zapadna tribina Jazina prva bi uočila njegovu pojavu na izlasku iz katakombi drevne dvorane i započela sa zvižducima. Odvažan bi potrčao prema centru. Za njim i ostali igrači. Zaglušujuća buka, huk s tribina... A on miran. Kao da je u nekom svom svemiru. Karakteristični košarkaški stav, blago otvorena usta, razbarušena rivaca kosa, pogled podrške prema suigračima i potpuni izostanak reakcije na zbivanja oko sebe.

Kada bi se domaći navijači ispuhali na parket bi izašli košarkaši Zadra. Tko nije doživio tu eksploziju radosti uživo, propustio je esenciju grada košarkaške, nije i nikad neće shvatiti o čemu ja Zadar drugačiji od ostalih, niti treba trošiti vrijeme na objašnjavanje. Nisu rezultati Zadar. Zadar je ta privrženost, ta publika, ta emocija, ti trnci koji vas prođu dok se igrači zagrijavaju, a oko njih se 'sve ruši'... Tresu se tribine, ori se pjesma. A Dražen se na drugoj strani priprema za veliki derbi i hladnokrvno trpa koš sa svih pozicija.

Gledaš ga i moliš se da mu ruka zadrhti kada to Zadru bude najviše trebalo. Da ne bi slučajno? Što je napetije i važnije, on je bolji, mirniji i precizniji. Misliš da ga povicima: 'Uaaaaa!' dekoncentriraš, a ti ga samo pokrećeš. Zadar tone, ti toneš, a u sebi se diviš tom momku. I ti i onih 5000 oko tebe.

Draženov brat Aco, Josip Sesar i Gordan Giriček, i ne samo oni, prolazili su kroz isto, jer u Zadru se uvijek zviždalo najboljima.

Prvi je na kraju kao trener Zadru donio naslov prvaka Hrvatske, zavrijedio nadimak Aleksandar veliki i šaljivi transparent: Mi smo ped..., Aco je naš.

Drugi je doživio da publika bude na njegovoj strani još dok je nosio dres Zagreba, dakako protiv Zadrovog ljutog rivala Cibone, a kasnije je i sam zaigrao za Zadar i bio nagrađivan skandiranjem svog imena.

Treći je na All Star utakmici u prepunim Jazinama kao igrač Cibone doživio pozitivan šok na predstavljanju igrača kada je dočekan ovacijama.

Foto: Šime Zelić/Basketball.hr

Dražen je mlad otišao u Europu, NBA i na kraju na nebeska prostranstva. Rano! Prerano! Tu čudnu, ali iskrenu ljubav, silno poštivanje velikog rivala doživio je samo s jedne strane. Nisu ga sustigli zadarske dobre vibracije, premda je znao da su i zvižduci bili nagrada za njegovu genijalnosti koju je ostavio 'nekoj novoj dici' Jazina, Višnjika, Trsata, Tuškanca, Gradskog vrta, Gripa, Gospina polja... I svoga Baldekina!

Kapetane, plješćemo ti! Čuješ li nas? Tu ratnu 1992. godinu, Barcelonu, hrvatski Dream Team kojeg si predvodio do jedinog srebra zlatnog sjaja u povijesti sporta, košarkaško umijeće i tvoje ime u našim srcima nitko nikada neće izbrisati!

Mi smo Zadrani, Dražen je naš!