Mia Vukšić

Kako bismo javnosti približili uspjehe mladih hrvatskih košarkaških talenata koji se obrazuju i razvijaju karijeru u Sjedinjenim Američkim Državama, Hrvatski košarkaški savez donosi pregled njihovih rezultata. Trenutačno na američkim sveučilištima studira i igra tridesetak hrvatskih košarkaša i dvadesetak košarkašica, čiji smo popis predstavili u prvom izdanju serijala ‘Mladi hrvatski košarkaški talenti na NCAA parketima’. Fokusirani smo na praćenje statističkih uspjeha igrača i igračica iz prve divizije NCAA (National Collegiate Athletics Association), piše HKS. 

O košarkaškom životu na sveučilištu i drugim košarkaškim zanimljivostima ovaj put nam je pričala Mia Vukšić, seniorska reprezentativka Hrvatske. Mia je rođena 11. svibnja 2001. u Šibeniku, a trenutačno studira i igra na sveučilištu u San Franciscu (San Francisco Dons), dok je od 2000. do završetka sezone 2022/23 bila dio Kansas Jayhawksa. Naravno, sve je počelo u njezinom rodnom Šibeniku.

Kada, s koliko godina si počela igrati košarku, tko te odveo na prvi trening i tko ti je bio/la prvi trener/ica?

Mislim da sam imala 12 godina kad sam počela trenirati košarku, čini mi se da su mama i tata bili ti koji su me odveli na prvi trening, a prvi trener mi je bio Željko Ciglar u Šibenik Jolly JBS.

Jesi li probala trenirati i druge sportove i zašto si se odlučila za košarku?

Da, jesam, prvi sport mi je bio plivanje, ali košarka mi je uvijek bila zanimljiva. Kako mi je kuća na Vidicima točno ispred igrališta gdje su mnogi košarkaši i košarkašice krenuli igrati, jednostavno taj svakodnevni zvuk lopte s igrališta me privukao košarci i postala je moja prva ljubav.

Najdraži košarkaški uspjeh?

Ne znam imam li trenutačno najdraži košarkaški uspjeh, ali individualno definitivno uspjehom smatram to što sam imala dosta dobre ponude s američkih sveučilišta.

Je li bila teška tranzicija na američki način košarke?

Prve godina, dok sam bila “freshman”, mi je to sve bilo novo i zanimljivo, ali nije mi bilo teško. Jedino mi je bilo malo teže shvatiti njihovu filozofiju treninga tu prvu godinu i slobodno mogu reći da i sad, kad sam ovdje 5 godina, i dalje je to drugačije jer ovo mi je druga škola i svako sveučilište ima drugačiju strategiju i filozofiju.

Koje su tebi osobno najveće razlike u treningu, koje na utakmicama?

Uf, to je dobro pitanje i mogla bih pričati o tome danima… osobno smatram da te razlike između treninga i utakmice opet ovise kod kakvog ste trenera došli i kakva je njegova filozofija. Primjerice, govoreći o malim detaljima, bitno je imamo li na dan utakmice “shoot around”, ide li se 100%, full snagom kao da je utakmica na treningu i to na dan utakmice ili ne. Ponekad osobno ne vidim razliku između treninga i utakmice jer svaki dan se od vas očekuje da se na 100% i ako niste, onda postanete izloženi i trener ima razlog da vas stavi u igru ili ne.

Kako izgleda tvoj prosječan dan kao studentica i sportašica na američkom sveučilištu?

Svaki dan mi je u potpunosti ispunjen. Ne sjećam se, primjerice, kad sam zadnji put u potpunosti imala slobodno i bezbrižno ljeto, znaju nam “razbiti” ljeto pa primjerice imaš samo 2-3 tjedna slobodno i moraš natrag u Ameriku. Većinom su treninzi ranije kroz jutro – dođem u dvoranu u 8 i do 8,45 radim svoju osobnu pripremu za trening, u 9 je gledanje videa, od 9.15 do 9.45 teretana i trening bude do 12.30-12.45. Zatim slijede predavanja većinom u 14,40 i ovisi koliko predmeta imam taj dan, ali uglavnom znam biti na kampusu od 7,30-8 ujutro do 10 navečer do kad mi znaju trajati predavanja. Sve ovo sitno vrijeme između iskoristim za dobru prehranu koliko god mogu, oporavak i naravno što se treba dovršiti za fakultet ili pripremiti za predavanje.

Kako usklađuješ obaveze na fakultetu i intenzivne treninge?

Sve to zna biti vrlo vrlo naporno, ali jednostavno prihvatiš da je to takav ritam i bit svega toga je da oni vide tko to može izdržati i pratiti taj ritam. Osim toga, ako nisi 100% na treningu, bez obzira ako ti je zapelo na fakultetu, ako imaš loš dan, bilo što privatno, njih to vrlo malo zanima. Rijetkost je imati trenera i tu privilegiju da je nekome stalo i da možeš imati pravo na “lošiji” dan. Sve je stvar organizacije i što prije to shvatiš bit će ti kasnije lakše, jer ako želiš i dalje imati vrhunske košarkaške rezultate, bitno je da se stvori jedna dosljednost. Evo, meni je već peta godina i sve jako brzo prođe, mada nekad ima dana da sve jako sporo ide. Ponavljam, svaki dan te gledaju bez obzira jesi li talentiran ili nisi, gledaju toliko te neke detalje koji čak možda i nemaju nikakve veze s košarkom i ako ti nisi zadovoljio to što je njima na umu, može biti posljedica poput neigranja ili im jednostavno više nisi u planu.

Kako si zadovoljna sa sveučilištem i košarkaškim dijelom sveučilišta?

Ja sam jako zadovoljna s oba fakulteta, provela sam tri pune godine na Univeristy of Kansas, to je jedno od najboljih sveučilišta, takozvana katedrala košarke. Nikin UCONN jest najpoznatiji po ženskoj košarci, ali Kanzas je to isto u muškoj košarci. Tu sam imala priliku gledati i slušati treninge legendarnog trenera Bill Selfa i uz to svjedočiti njihovom četvrtom osvajanju NCAA titule u 2022 godini. Od 28 godina postojanja BIG 12 konferencije, dečki su osvojili 21, tako da mislim da nema bolje škole od Kansasa i navijača. To je jedno posebno iskustvo koje nikada neću zaboraviti, i premda naša ženska košarka nije bila na tom nivou, bila sam zadovoljna s Kanzasom i svime što sam naučila tamo. University of San Francisco je također legendarno sveučilište s legendama poput pokojnog Bill Russella i mnogih drugih. Dosta manji kampus, ali također jako dobro životno iskustvo.

Koliko ti znači podrška obitelji i prijatelja na daljinu? Imaš li neki poseban ritual ili način na koji ostaješ povezana s njima?

Podrška obitelji mi znači puno, uz mene su svaki korak, a kontakt održavamo putem video poziva i poruka. Navikli smo se na vremensku razliku i imamo svoju rutinu. 

Kakvi su tvoji planovi nakon završetka sveučilišta? Igranje u Hrvatskoj, Europi ili potpuno drugačija karijera?

Nakon završetka koledža želim igrati u Europi i biti dio seniorske reprezentacije.

Što bi poručila djetetu koje se tek počinje baviti košarkom?

Djetetu koje se tek počinje baviti košarkom bih poručila da ako dovoljno u nešto vjeruješ, to će se i ostvariti bez obzira na to odakle dolaziš i koja ti je pozadina. Isto tako treba imati veliku upornost, želju, rutinu i jednu dozu opsjednutosti i ljubav prema sportu, bez toga nema ništa.

Foto: FIBA