Mlada hrvatska košarkašica Mihaela Lazić iza sebe ima vrlo dobru sezonu u turskom Bešiktašu, ali njene su ambicije ipak puno veće i jedva čeka nove izazove

Iako je sezona nedavno završila 24-godišnja Mihaela Lazić praktički nije stala s treninzima i pripremama za novu sezonu. U razgovoru za Basketball.hr 168 cm visoka hrvatska razigravačica, koja se uputila na Eurobasket kako bi pratila ključne utakmice uživo, pričala je o sezoni koja je iza nje, sjetila se svojih početaka u rodnom Slavonskom Brodu, a otkrila nam je i planove za budućnost.

Još kao djevojčica u ŽKK Brod na Savi pokazivala je ogroman potencijal, a kad je kao 15-godišnjakinja zaigrala u prvoligaškom društvu vrlo brzo je dobila epitet 'košarkaško čudo od djeteta.' Iz sezone u sezonu je napredovala i vrlo brzo je uspjela doći do vrhunskog kluba kao što je turski Bešiktaš u kojem je sa suigračicama poražena polufinalu turskog prvenstva od Fenerbahčea.

„Negdje početkom travnja odigrale smo posljednju utakmica u sezoni kad smo izgubili u polufinalu turskog prvenstva od Fenerbahčea 2:0. No, mnogi se slažu kako je to bilo i realno u tom trenutku s obzirom na nekoliko ozljeda naših igračica iz prve petorke u posljednjih nekoliko tjedna. Također moram reći kako se play-off igrao svaka dva dana što je vrlo naporno s punim rosterom, a kamoli uz skraćenu rotaciju. Fener je na kraju osvojio prvenstvo s uvjerljivih 3:0 u finalnoj seriji protiv Mersina, sastava koji je uz Fener prošle sezone igrao Euroligu“, kazala je za Basketball.hr simpatična i uvijek nasmijana Lazić dodavši:

„Također smo uspjeli doći i do polufinala turskog kupa gdje smo u tijesnoj završnici izgubili od još jedne ekipe iz Istanbula, Emlaka. Osim toga, igrali smo i Eurocup u kojem smo došli do četvrtfinala gdje je u dvije utakmice bio bolji Angers iz Francuske. Sve u svemu, klupska očekivanja bila su puno veća za ovu sezonu, usporedno s prošlom gdje smo također igrali polufinala u turskom prvenstvu i kupu, ali smo igrali finale Eurocupa gdje su London Lionsi odnijeli pehar sa samo četiri poena više u dvije utakmice. Dakle, kada usporedimo prošlu sezonu s ovom, vidimo zašto je ova godina bila razočarenje s klupske strane s obzirom na to da je budžet bio mnogo veći i puno više se uložilo. Ali, ja volim reći nije sve u novcu, treba se posložiti i atmosfera, rad, svlačionica i ljudi u njoj te uz sve to imati i malo sreće. Na žalost mi nismo uspjeli posložiti sve kockice te mislim da je realno kako smo završili sezonu.“

Od ljudi koji vas poznaju doznali smo kako ste zaljubljeni u košarku od malih nogu. Kako je sve počelo i zašto se odabrali baš košarku?

„Da, lijepo se malo vratiti u prošlost i prisjetiti početaka...Bilo je to 2010.godine u Školi košarke 'Tigrići' kod trenera Brune Štefaneka u dvorani Vijuš. Bili su to treninzi tri puta tjedno i sjećam se kao jučer; bila je to ljubav na prvi pogled! Živjela sam za utorak, četvrtak i subotu jer su to bili dani za trening gdje su bili dječaci i djevojčice. Naravno, većinom ili gotovo svi su bili dječaci, ha, ha. Eto, na tim sam treninzima naučila osnove košarke, bilo je tu puno igre i zabave! Nakon nekoliko mjeseci prelazim u ŽKK Brod na Savi kod trenera Damira Božića i Dražena Rimarčuka, dva trenera od kojih sam naučila gotovo sve što znam o košarci, ali ono još bitnije, od njih sam naučila jako puno životnih vrijednosti koje su mi pomogle izgraditi se u ne samo profesionalni igračicu, nego i osobu koja sam danas!“

Kada ste shvatili da bi od košarke mogli živjeti i postati profesionalka?

„Iskreno, košarka mi je uvijek bila broj 1 u životu, prvenstveno sam ju igrala i sada ju igram jer uživam u tome što radim, zabavno mi je natjecati se, nadmetati se, puno je to dublje od onoga na površini. Na terenu uvijek pokazujem svoj karakter, gradim se, rastem i padam, učim te proživljavam jako puno emocija i to je jednostavno magično za mene. Košarku nikada nisam gledala s neke financijske strane, nego me uvijek vodio instinkt, teško mi je to opisati, ali sam oduvijek znala da je to pravi put za mene. Sport je način na koji živim ovaj život! Naravno, kako sam odrastala shvaćala sam da bih mogla jednog dana živjeti od košarke te da bi se to moglo isplatiti, ali isto tako sam bila svjesna da uz to ide jako puno odricanja i rada. Naravno, kada sam potpisala svoj prvi ugovor i osjetila jednu vrstu samostalnosti i zadovoljstva, nije manjkalo ni motivacije da se rad na sebi i odgovornost podignu na stepenicu više gdje gradim svoju profesionalnu karijeru i dalje.“

Vrlo rano ste ušli u prvoligaški sastav kluba iz vašeg rodnog grada, ŽKK Brod na Savi. Nemate još 25 godina, a već ste punih deset sezona među profesionalkama. Koja je najveća razlika između hrvatske i turske lige?

„U Premijer ženskoj hrvatskoj ligi igrala sam četiri godine za ŽKK Brod na Savi, dakle od prvog do četvrtog razreda srednje škole uz dodatak kako sam u prve tri sezone bila prvi strijelac lige. To ne govorim kako bih pohvalila svoje individualne uspjehe nego kako bih istaknula da kvaliteta lige nije bila na visokom nivou uspoređujući s drugim ligama u Europi. Što se mene osobno tiče, to mi je odgovaralo jer sam već s 14-15 godina dobivala puno prilike u Premijer ligi kod trenera Damira Božića, Borisa Viraga, a nakon toga i Dražena Rimarčuka. Provodila sam 30-40 minuta na terenu tijekom utakmica što je ubrzalo moj rast i razvoj. S druge strane, turska liga dosta je jača i možemo objektivno reći jedna od najjačih u Europi. Puno se više ulaže, organizacija je na visokom nivou, resursi su vrhunski. Kvaliteta košarke je jako dobra te su moje dvije sezone provedene u Bešiktašu bile vrlo izazovne i zahtjevne. Biti stranac u Turskoj velika je odgovornost, budžeti klubova su veliki te je svaka utakmica bitna, a od tebe kao stranca očekuje se maksimalan učinak na svakoj utakmici. To može biti vrlo zabavno ako uspiješ održati kontinuitet, pogotovo pred tolikom navijačima, a s druge strane može biti jako teško jer kada krene nizbrdo, treba se znati iščupati, nitko te neće žaliti niti biti rame za plakanje, stranaca ima jako puno i vrlo lako si zamjenjiv.“

Nakon dvije sezone u Bešiktašu ugovor vam je istekao i koliko čujemo ponuda ne nedostaje. Koji su vam planovi za sezonu koja dolazi?

„Cilj za sljedeću sezonu je potpisati za ekipu koja igra Eurocup ili Euroligu. Svake godine težim ka nečemu većem i trenutačno važem nekoliko opcija, ali neću još žuriti s odlukama.“

Američka WNBA liga je san većine europskih igračica, je li to slučaj i kod vas?

„WNBA liga je uvijek bila cilj i moj san. No, vidjet ćemo što će donijeti budućnost.“

Trenutačno traje Eurobasket u Ateni na kojem nema Hrvatske, No, vi ga niste željeli propustiti barem kao navijačica jer puno vaših bivši i sadašnjih suigračica ta o nastupa?

„Da, hrvatska ženska reprezentacija nije na Eurobasketu i na žalost drugi put za redom. Eto, ni muška reprezentacija prvi puta u povijesti neće igrati na Eurobasketu tako da situacija nije idealna. No, što se mene tiče, za mene je reprezentacija uvijek broj 1 u sportu i mislim da možemo i moramo puno bolje kao kolektiv. Naravno, pratim uživo Eurobasket jer me zanima i moje je mišljenje kako Hrvatska mora i treba biti ovdje, no preduvjet za to je da se neke stvari trebaju promijeniti kako bismo to postigli. Optimista sam i nadam se boljoj budućnosti.“